SAD POSTAJU NERVOZNE: BRICS savez sve jači i utjecajniji
Ukrajinska je kriza izazvana nervoznom reakcijom SAD koji uviđa kako gubi inicijativu u međunarodnim odnosima.
Potaknut neizvjesnim razvojem političkoga stanja u Ukrajini i geopolitičkim implikacijama koje isto može imati i već ima u ukupnim globalnim odnosima, kako onim vojno-političkim tako i ekonomskim, ovaj autor donosi treći dio vlastite analize i projekcija budućih događaja čije će odigravanje imati veliki utjecaj na sve države i narode, neovisno gdje se i pod čijim utjecajem trenutačno nalaze. Prvi dio objavljen je pod naslovom SAD strahuje: Na pomolu novi savez Rusije i Istoka, a drugi dio pod nazivom: Geopolitička preslagivanja: „Rat trebaš dobiti prije nego ga objaviš”.
Autorove projekcije plod su osobnih kontakata, sustavnog praćenja i prikupljanja informacija iz relevantnih svjetskih medija, specijalizirane literature kao i izjava brojnih političkih analitičara i službi za praćenje geopolitičkih odnosa.
Od G-8, preko G-7, do G-20
Jedna od zvučnijih posljedica zaoštravanja odnosa na relaciji Zapad-Ruska Federacija bila je isključenje Rusije iz organizacije G-8 najjače razvijenih zemalja svijeta, donesena jednoglasno od strane država-članica iste organizacije (sada opet zvane G-7, po njenom prvotnom nazivu). Osim što je ovim potezom Rusiji oduzeto članstvo, a time i domaćinstvo sastanka navedene grupe država predviđeno za mjesec lipanj u olimpijskom Sočiju, G-7 su pokušale spriječiti i dolazak ruske delegacije na nedavno održani sastanak G-20 najrazvijenijih ekonomija svijeta koje zajedno čine 85% svjetskoga gospodarstva, a koje se je održalo u Australiji. Međutim, dogodilo se ono što članice G-7 (SAD, Kanada, V. Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Japan) nikako nisu očekivale. Grupacija zemalja poznatih pod nazivom BRICS (Brazil, Ruska Federacija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) ultimativno su zahtijevale omogućavanje dolaska i ravnopravnoga sudjelovanja u radu ruskoj delegaciji jer u suprotnom niti one neće doći na australski samit.
Štoviše, BRICS države su osudile i uvođenje sankcija Rusiji i izostanak želje Zapada za dogovorom, kao i uzimanje prava Zapada da odlučuje o tome tko od članica G-20 može, a tko ne može dolaziti na sastanke. Takva žestoka reakcija članica BRICS-a bila je za Zapad vrlo neugodna i otrježnjavajuća. Naravno da je BRICS-ov zahtijev odmah i bezuvjetno prihvaćen te da je Rusija sudjelovala na sastanku, jer sastanak nekakvog krnjeg „G-15″ ne bi imao nikakvoga smisla. Zašto?
Zemlje okupljene u neformalni savez BRICS čine oko 40% ukupnog svjetskog stanovništva s tendencijom porasta, bilježe najbrži gospodarski rast i zajedno stvaraju oko četvrtinu svjetskog bruto društvenog proizvoda.
Navedeni potez zemelja G-7 o izbacivanju Rusije iz svoga prestižnog kluba, prema mišljenju nekih britanskih stručnjaka, paradoksalno, polučit će suprotan efekt od onoga koji je prvotno planiran, a to je bilo široka međunarodna izolacija Rusije. Sasvim suprotno željenom, taj će potez dovesti do još većeg učvršćivanja veza Rusije sa državama iz BRICS saveza. Štoviše, novo stanje do kojega su umjetno dovele bogate Zapadne zemlje, ubrzale su snažniju konsolidaciju i povezanost članica BRICS-a u okviru dvadeset vodećih ekonomija svijeta, čiji je osnutak od strane Zapada bio i osmišljen kao protuteža samostalnom djelovanju i sve većem utjecaju BRICS saveza. Saveza koji poput centrifugalne sile k sebi privlači sve veći broj zemalja koje se ne osjećaju „udobno” u okoštalom i staromodno posloženom svjetskom poretku koji ne osigurava ravnomjeran i ravnopravan razvitak svih onih koji u današnjem svijetu na međunarodnoj sceni nešto znače. Jedna od zemalja koja bi sebe rado vidjela u BRICS-u jest i 80-milijunski Egipat. Ali ipak, za ući u klub tog novog i sve moćnijeg saveza bit će postavljani sve viši kriteriji koje će buduće novopridošle članice morati prethodno ispuniti. Jedan od njih svakako jest i unutarnja politička stabilnost, a to je ono što današnjem Egiptu itekako nedostaje nakon niza političkih i društvenih potresa koje je zemlja prošla nakon tzv. arapskog proljeća. Kriteriji poput demokracije, ljudskih prava i sl. nisu nikakav preduvijet za novi klub jer je demokracija zapadnoga tipa ionako od strane onih država koje se smatraju njenom koljevkom i njenim čuvarima te se na nju najčešće i pozivaju, prečesto korištena u političke svrhe i zlouporabljivana dvostrukim, trostrukim, … kriterijima u odnosu na različite zemlje. Tako se npr. u našoj Hrvatskoj, od strane tih „perjanica” demokracije zapadnoga tipa traži „dlaka u jajetu” kako bi se hrvatski narod moglo optužiti za fašizam, netoleranciju, ksenofobiju i što sve ne, a mnogim se zemljama, čak i onim zapadnim, „žmiri na oba oka” za puno gore stvari koje predstavljaju istinski fašizam kakvoga u Hrvatskoj uistinu već dugo nema ili se javlja samo sporadično, u tragovima. Pri tome bih samo želio podsjetiti na, od prije cca tri mjeseca objavljeno izvješće američkog State Departmenta o godišnjem stanju ljudskih prava u svijetu. Prema njemu, u Hrvatskoj je došlo do porasta fašizma, netolerancije i kršenja ljudskih i nacionalnih prava manjina. Dakle, pametnom čovjeku dosta kada je o licemjerstvu riječ.
No, vratimo se mi temi. Prema mišljenju analitičara, ukoliko je Rusija u okviru G-8 bila „usamljena” u svojim nastojanjima i težnjama, toliko više je u okviru „dvadesetice” razvidna aktivna i solidarna linija istomislećih partnera-saveznika grupacije BRICS.
Nešto više o BRICS savezu
Osim gore, u kratko opisane snage i veličine neformalnog BRICS saveza, valja napomenuti kako danas taj isti savez postaje reformator međunarodnog monetarno-financijskog sustava nastalog nakon Drugog svjetskog rata, uz dominaciju SAD-a i njegovih zapadnih saveznika. Drugim riječima, novostasale svjetske superekonomije žele zauzeti mjesto koje im pripada sukladno njihovoj snazi. Usporedbe radi, što znače jedna Italija ili Kanada, koje su već desetljećima članice G-7, u odnosu na Kinu? Kap u moru! I to je ono što se želi promijeniti.
U svemu tome je interesantna i činjenica kako upravo BRICS otvoreno i snažno zagovara učvršćenje međunarodnoga prava i središnje uloge koju u tome igra OUN i VS. Razlozi zbog kojih to čine su opasnosti ponavljanja scenarija samostalnog djelovanja Zapada na međunarodnoj političkoj sceni i kriznim žarištima, poput Iraka, Libije i Sirije, a sve to pod krinkom rušenja diktature i uvođenja demokracije.
BRICS danas predstavlja tri milijarde potrošača i gigantske zalihe prirodnih bogatstava, od onih nadzemnih, poput šuma i voda, do onih podzemnih, rudnih-mineralnih i energetskih. Stoga su i rukovodstva zemalja članica došla do zajedničkog i logičnog zaključka kako zajedno imaju sve preduvjete za realizaciju svojih globalnih interesa, koje mogu ostvariti maksimalnim iskorištenjem uzajamnih i međusobno nadopunjavajućih ekonomskih elemenata za ubrzani razvoj svake članice pojedinačno. Ono što ih čini snažnim jest zajednički konačni cilj, a to je modernizacija gospodarstva u kontekstu rješavanja socijalnih problema i osiguranja sigurnosti neometanog razvitka i suradnje. Sve to skupa čini savez po Zapadne interese ugrožavajućim, u smislu rušenja njegove dominacije u bližoj perspektivi.
Gledano kroz prizmu najnovijih aktualnih zbivanja u Europi, još snažnije odjekuje jedno gotovo pa sudbinsko nastojanje zemalja BRICS-a, a to je uspostava vlastitih financijsko-kreditnih institucija. U prvom se redu misli na Banku razvoja (čiji se početni kapital procjenjuje na 100 milijardi US dolara), te Fond Monetarnih Rezervi (još 100 milijardi US dolara). Prema mišljenju pojedinih ruskih i kineskih eksperata, Banka može početi s radom već u 2015. godini.
Zanimljivo je mišljenje Edwarda Luce, analitičara Financial Timesa, koji je izjavio kako je Barak Obama odmah po ulasku u Bijelu kuću govorio o novom poglavlju odnosa s brzorastućim svjetskim ekonomijama. Sada nakon više od 6 godina njegove vlasti ti odnosi nisu postali ni malo bolji, kaže navedeni Britanac. Sve članice BRICS grupacije su se zbog raznih unutarnjopolitičkih razloga suzdržale od glasovanja o rezoluciji Opće skupštine UN-a glede ruskog pripojenja Krima, iniciranoj od strane SAD-a. I to usprkos snažnoga pritiska na većinu zemalja članica UN-a. Kao što je poznato i očekivano, Rusija je glasovala protiv.
SAD gubi svoj politički utjecaj na BRICS
Indija:
U vrlo skoro vrijeme Indija će izabrati novog lidera, a velika je vjerojatnost da će to biti Narendra Modi. Novi vođa druge najveće i jedne od najutjecajnijih država Azije, već javno demonstrira svoju moć i političku orijentaciju govoreći kako on „nema interesa posjetiti SAD, osim UN-.a u New Yorku”. A Narendru Modi nije odobrena niti američka viza. Dakle, vrlo pesimistična budućnost odnosa dviju zemalja, koja je svoju negativnu kulminaciju doživjela prije nekoliko mjeseci, uhićenjem indijske konzulice od strane pravosudnih tijela SAD-a bez obzira na njen diplomatski imunitet, zbog navodnog kršenja imigracijskog zakona jer je kod nje radila izvjesna spremačica hispanskoga podrijetla. Naknadno je, poslje prijetnje indijskih vlasti o protjerivanju američkih diplomata iz New Delhija, ista bila puštena te se vratila u svoju domovinu.
Kina:
Odnosi SAD-a s Kinom također odlaze niz stranputicu nesuglasja i napetosti. U tome je smislu zgodno posjetiti kako je predsjednik Obama u prvoj godini svoga mandata posjetio Kinu u okviru strategije „G-2″, kada je predložio Pekingu njihovo globalno partnerstvo u rješavanju najvećih svjetskih problema, počevši od promjene klime, do uklanjanja financijske neravnoteže svjetske ekonomije. Ali Kinezi nisu bili zainteresirani za taj Obamin prijedlog.
Poradi toga već slijedeće godine Amerikanci su zamijenili neostvarenu koncepciju „G-2″, za svoje ponovno okretanje Aziji, predstavivši to kao rebalans svojih odnosa s državama Azijsko-pacifičke regije. Prema riječima raznih analitičara, Kina na tu novu američku politiku gleda kao na scenarij njihovih želja za učvršćenje vojnih saveza s kineskim susjedima tj. okruživanje same Kine.
Već sam ranije, u prvoj analizi, pisao o prije dva tjedna održanoj turneji Baraka Obame azijskim državama, Japanu, Južnoj Koreji, Filipinima i Maleziji. To je njegova prva posjeta Aziji u zadnje dvije godine. Prema riječima navedenog Edwarda Lucea, danas iz Pekinga stižu najjače kritike na račun SAD-a koje su izrečene u posljednje vrijeme. Podsjećamo kako je Obama u Tokiju javno izrazio punu potporu i sigurnosnu zaštitu Japanu u njegovim teritorijalnim sporovima s Kinom, a što je do sada prva takva glasno i jasno izražena poruka protiv Kine.
Brazil:
Što se tiče odnosa SAD-a i još jedne članice BRICS-a, Brazila, treba reći kako su u ovome trenutku oni na rubu razvalina. Predsjednica Brazila Dilma Rousseff, nasljednica u narodu popularnog predsjednika Lule, protivnika američke globalne neoliberalne politike, otkazala je svoju posjetu SAD-u koja je bila predviđena za kolovoz prošle godine, u znak prosvjeda protiv špijunske afere prema kojoj su SAD špijunirale najviše brazilske državne dužnosnike, uključno i nju samu. Prema britanskim analitičarima sadašnja etapa američko-brazilskih odnosa, kao i u slučaju Indije, može se okarakterizirati kao „duboko zamrzavanje”.
Ruska Federacija:
Odnosi SAD-a i Ruske Federacije realno gledano nikada nisu bili bliski. Nakon raspada svog hladnoratovskog protivnika SSSR-a, Amerikanci su nastojali potpuno ovladati gospodarskim potencijalima Rusije, ne čineći pri tom ništa za stabilizaciju njenog političkog i gospodarskog stanja, kako su to činile u srednjeeuropskim postkomunističkim zemljama. Štoviše, činilo se kako SAD i potiču raspad ruskoga društva, poglavito njegove vojne komponente čiji je nuklearni potencijal predstavljao jedinu realnu ugrozu američkoj globalnoj dominaciji punoga spektra. Taj je scenarij nekim čudom propao, a Rusija se dolaskom Vladimira Putina kroz svega 10-ak godina oporavila i uzdigla na razinu jedinog dostojnog američkog protivnika u svijetu. Iz svih ovih strategijskih razloga, uz još veliki broj drugih, taktičkih, za koje sada nemam vremena ni prostora nabrajati ih i tumačiti, odnosi ovih dviju država uvijek su bili samo prividno partnerski, a u stvarnosti latentno antagonistički.
JAR:
SAD jedino s Južnoafričkom Republikom, kao članicom BRICS-a, održava manje-više normalne odnose. Ali i njih se tek s naprezanjem može nazvati „bliskim”.
Gdje sukob moćnika na kraju vodi?
Odnosi SAD sa državama BRICS-a imaju opću tendenciju pogoršavanja kao i svoj vlastiti kontekst. Prema mišljenju Edwarda Lucea, s tim u svezi postoje dvije globalne, međusobno povezane teme. Prva je, privikavanje svijeta na to što se utjecaj SAD-a nepovratno smanjuje. Druga je ta, kako, bez obzira na trenutačno usporavanje ekonomskoga razvitka zemalja BRICS-a, ta gospodarstva rastu brže od SAD-a. U konačnici, prema mišljenju mnogih analitičara, gospodarski centar utjecaja i privlačenja premjestit će se na stranu tih država. A to znači i njihov vodeći politički utjecaj na čitavi svijet.
Aktualna politička zbivanja u svezi Ukrajine i američke glasne i tihe sankcije Rusiji, pridonijet će ubrzanju mnogih ozbiljnih političkih procesa u svezi utjecaja SAD-a, dolara kao rezervne međunarodne valute te Zapadnoga svijeta u cijelosti. Sve se više utjecajnih analitičara pita koliko će se dugo uspjeti održati međunarodni značaj dolara. James Rickards, autor netom objavljene knjige „The Death of Money” (Smrt novca), u svom nedavnom nastupu u Londonu pred uskim krugom poslovnih ljudi, rukovoditelja poznatih kompanija, iznio je vlastita razmišljanja prema kojima se, na temelju toga što dolar danas nije osiguran nikakvim aktivima osim vjerovanja samim Sjedinjenim Američkim Državama, ekonomija samih SAD može biti podvrgnuta neočekivanim samodestruktivnim procesima pod utjecajem politike tih istih SAD.
Zaključak:
U jednom od svojih analitičkih osvrta izjavio sam kako su, povijesno gledano, padala i uspinjala se brojna carstva ali niti jednom se to nije dogodilo bez velikih potresa, krvoprolića, kriza, gladi i sl. Po mome osobnom mišljenju ukrajinska je kriza izazvana upravo nervoznom reakcijom SAD-a koji uviđa kako gubi inicijativu u međunarodnim odnosima (Iran, Sirija, odnosi s najjačim ekonomijama prema kojima počinje zaostajati, …). Hoće li SAD riskirati zadržavanje svoga dosadašnjeg privilegiranog položaja nekakvim širim regionalnim ratom na koji bi Amerika djelovala samo po strani u odnosu na Europu i Rusiju, uz golemi rizik njegovog prelijevanja na svjetsku razinu? Ili će možda prevladati razum te će SAD shvatiti kako one vlastiti razvoj mogu osigurati ne isključivo kroz svoju poziciju svjetskog političkog i vojnog lidera, već i kroz otvorenu i višestranu suradnju s ostalim svjetskim državama, prije svega iz grupacije BRICS?
Osobno mi se čini kako bi manje države i manji narodi kroz ovu posljednju opciju imali veću priliku za vlastiti razvitak i predstavljanje na svjetskoj sceni. To nam pokazuje i dosadašnja praksa prema kojoj je Hrvatska, zacementirano politički i gospodarski ukorijenjena prema EU, a samim tim i SAD-u, gotovo nepovratno izgubila sve svoje najvažnije gospodarske potencijale i državne atribute, a hrvatski je narod doveden na rub propasti i izumiranja. Nije stoga loše podsjetiti i na brojna odbijanja velikih ruskih i kineskih energetskih i infrastrukturnih projekata nuđenih Hrvatskoj, a kojih su se njene političke elite, u svome sluganstvu, bile primorane odreći u ime svoga članstva u ovim ili onim zapadnim integracijama. Danas smo tu gdje jesmo. Hoćemo li i nadalje biti pokorne sluge tuđinu, gubeći i državu i dostojanstvo, ili ćemo pokušati voditi samostalnu politiku razumno važući i usvajajući one ekonomske elemente i projekte od kojih možemo imati koristi, a ne gledati je li se to našim susjedima ili integracijskim partnerima sviđa ili ne?
Pitanja su to koja se u Hrvatskoj danas mnogi boje javno postavljati. Ali to su istinska i temeljna pitanja po našu opstojnost. Na njih je nužno odgovoriti kroz prethodnu široku javnu raspravu u svim segmentima društva. Treba otvoreno kazati kako se tu ne radi ni o kakvom hrvatskom izolacionizmu jer u današnjem je svijetu to besmisleno i nemoguće, pa čak niti o nužnosti izlaska iz nekih integracijskih procesa u kojima se nalazimo. Nužno je samo to da se izborimo kao narod za svoje prirodno pravo odlučivanja o svojoj sudbini kroz samostalno vođenje one politike za koju mislimo da će nam kao naciji i državi biti od koristi. To je uostalom i svrha i bit same politike. Eksperimenata nam je već svima dosta.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr
