PRIUČENI ZLONAMJERNICI NE RAZUMIJU TEMELJNE POJMOVE: Napadi na vjeronauk ne prestaju!
IZBORNOST VJERONAUKA
Uvidom u različite napise o vjeronauku stječe se dojam da su kritičari vjeronauka do mitskih razmjera uzdigli problem slobodnih sati, kako oni kažu rupa, učenika koji ne pohađaju vjeronaučnu nastavu. Stalno se mantra da se o tim učenicima nitko ne brine, da nemaju gdje boraviti, da su prepušteni sami sebi, da bivaju traumatizirani i da su zbog toga izloženi neviđenim nevoljama. Čak su snimljeni nekakvi propagandni filmići. Očekivati je da jedan ili više njih bude i nagrađen. I filmići i kritičari vjeronauka. Pozadina i motiv takvih napisa nisu zaštita spomenutih učenika i njihovo dobro, nego napad na vjeronauk. Na dobrobit učenika koji ne pohađaju vjeronauk bila bi samo promjena zakona o školstvu i uvođenje etike kao alternative. A što je na kraju krajeva i obveza mjerodavnih.
Površni kritičari kao rješenja predlažu varijacije u rasporedu nastavnih sati tako da vjeronauk smije biti samo prvi ili zadnji sat, da se održava u drugoj smjeni, da se održava u crkvi, a ne u školi, štoviše da ga se posve progna iz škole. Čak je ministar Jovanović, uoči početka prošle nastavne godine preporučio da vjeronauk ne bude prvi sat u rasporedu. Kritičari vjeronauka to ne bi povezali ni s činjenicom da je vjeronauk, legalno uveden, legitiman predmet sa svima drugima, ni s radnim pravima vjeroučitelja da na radnom mjestu u radno vrijeme rade, nego bi se zbog te ministrove preporuke raspisali da su vjeroučitelji prvi sat povlašteni i nedodirljivi na kavi!?
Da bi se o bilo čemu moglo suvislo raspravljati nužna je jasnoća pojmova. Letimičan pogled na protuvjeronaučne pamflete dovoljan je da se uvidi kako u njima vlada zbrka pojmova, teza i protuteza, pa su onda logično pogrješni i zaključci. Pogrješno se tumači izbornost vjeronauka kao neobvezatnost iliti fakultativnost, jer je vjeronauk, nakon što je izabran, obvezatan i jednak svim ostalim obvezatnim predmetima. Naravno, ako je izabran. Ako nije, za pojedinoga učenika i ne postoji kao predmet.
Pravni okvir
Naime, članak 1. stavak 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture od 18. prosinca 1996. određuje: „Republika Hrvatska, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.“ (http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/1997_02_2_10.html). Sadržajno istu odredbu o obvezatnosti vjeronauka hrvatska je Vlada ugovorila i potpisala s još 16 drugih crkava i vjerskih zajednica.
Njemački primjer
Da se razbistri pojam izbornosti vjeronauka u školama, povući ću paralelu s njemačkim školskim sustavom. Naime, u Njemačkoj je u određenom uzrastu i u određenim programima ponuđena mogućnost izbora između predmeta zemljopisa i kemije. Učenik, dakle, izabire jedan od ta dva. Izabrani predmet je obvezatan. Neizabrani za učenika ne postoji.
Zašto MZOS desetljećima ne rješava problem?
Dakle, vjeronauk je obvezatan predmet sa svim pravima koji iz toga proizilaze. Što MZOS nije u stanju, gotovo četvrt stoljeća, ponuditi učenicima alternativni predmet u vidu etike, nije krivnja katoličkoga vjeronauka. Krivo je Ministarstvo što onih dva do tri posto učenika tulumari hodnicima. Uostalom, neorganiziranje etike u osnovnim školama kršenje je temeljnih postavki da svi učenici moraju biti jednako opterećeni.
Umjesto ozbiljnoga sučeljavanja s izazovima i hvatanja u koštac s problemima naivci i zlonamjernici stalno trpaju vjeronauk u koš fakultativnosti. Razvidimo taj problem u svjetlu Nacionalnoga okvirnoga kurikula, koji na osnovnoškolskoj razini ima tri dijela: jezgrovni, razlikovni i školski(fakultativni). Diferencirani ili razlikovni dio kurikula za stjecanje temeljnih kompetencija u osnovnoj školi skup je izbornih nastavnih predmeta koji se učenicima nudi na nacionalnoj razini. Jezgrovni i razlikovni kurikul čine obrazovni standard učenika. Prema tome, opterećenje učenika diferenciranim kurikulom jednako je za sve učenike. Diferencirani dio za sve je učenike obvezan, ocjenjuje se brojčanom ocjenom i unosi u školsku svjedodžbu. Za one koji u budućnosti budu tematizirali vjeronauk, molim, neka uvažavaju istaknute činjenice. Nije samo katolički vjeronauk obvezatan ako ga roditelj izabere, nego bilo koji od 17 vjeronauka s koliko je crkava i vjerskih zajednica Vlada RH potpisala ugovor. Jedini tko do sada nije obavio svoj posao jest MZOS, koje nije ponudilo etiku za roditelje i učenike ateističkoga i agnostičkoga svjetonazora. Vidljivo je iz same terminologije da vjeronauk promiče i različitost kao suvremenu dosegnutu vrjednotu.
Dakle, pitanje je svih pitanja kako je moguće da naši učenici nisu jednako opterećeni!?! Eto odgovora zašto neki učenici lutaju hodnicima. Zato jer im i lažni skrbnici lutaju stranputicama prava, odgovornosti, slobode, istine, vrjednota… Različitost u obvezatnosti, ravnopravnost u obvezama.
I pita se čovjek, kada je to sve tako razvidno i jednostavno, kako je moguće da se javno plasiraju tako podle optužbe samo protiv katoličkoga vjeronauka i vjeroučitelja. Problem je upravo u onima koji nas napadaju. Ili oni niječu etičnost ljudskoga bića ili uopće nisu sposobni razumijeti meritum stvari?!?
Nužna promjena Zakona
Zašto Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi nije decidiran i u dosluhu s Nacionalnim okvirnim kurikulom treba pitati one koji su ga pisali, ali je činjenica da treba nadopune i promjene u 27. članku. Tako se u petom stavku 27. članka kaže da Nastavni plan i program osnovne škole sadržava obvezne i izborne predmete što je nedostatna podjela. Potrebna je podjela i na treću skupinu fakultativnih predmeta. Time bi decidiran bio status drugoga stranoga jezika ili informatike, te mogućih različitih modula što bi pripadalo u školski kurikul kako predviđa NOK. Treći stavak propisuje da učenik prestankom pohađanja jednoga izbornoga predmeta mora izabrati drugi, a što se nikako ne može odnositi na drugi strani jezik ili informatiku. Tko prestane, na primjer, pohađati njemački jezik nije dužan upisati francuski. Vjeroučitelji će rado pomoći u tom segmentu ukoliko su to propustili učiniti i razjasniti pojam fakultativnosti u kontekstu školskoga okružja. Dovoljno je nijansirano razlikovati svakodnevno govorno i tehničko značenje pojma fakultativnost.
Ovakvim cjelovitim i ispravnim razumijevanjem automatski se rješava i pitanje Građanskoga odgoja. Građanski se odgoj, očito drugo ime za etiku, nudi kao alternativa vjeronauku. Time bismo maknuli učenike s hodnika u učionicu, jednako opteretili učenike u obveznom dijelu obrazovanja i odgoja i učenicima svih svjetonazora omogućili odgoj u području etičnosti.
Vjeroučitelji i vjeronauk stoje na raspolaganju, a koji nas smatraju reakcionarnima bilo bi dobro da se sjete tko je to prije demokracije tvrdio za građane. I da je kultura nastala iz kulta. Mi i danas njegujemo kult da ljudi ne završe u divljini.
Antun Budimir
