Zašto se sve hrvatske vlade boje demokratskog referenduma?
“Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”, početni su stihovi glasovite pjesme srpske pjesnikinje Desanke Maksimović, koju je još i moja generacija iz školskih klupa morala učiti napamet. Boraveći skoro cijelo stoljeće u jednoj državi s Balkancima, Hrvati su bez ikakve sumnje i sami postali sastavnim dijelom ovog zemljopisnog, a što je još važnije mentalnog sklopa. I onda je, navodno “zasjalo sunce demokracije”, zapuhao je slobodarski “Wind of change” s razvalina Berlinskog zida, a Hrvatska se trebala vratiti “uljudbenoj Europi” (bolje rečeno trebali smo opet postati europske sluge i ratnici za tuđi interes),tamo gdje je “oduvijek pripadala…”
Obećana nam je tada bila sloboda i vladavina naroda, a na tisuće mladih je i poginulo za ispunjenje “ludom radovanja”. Hrvatski političari su redom pričali o “novoj političkoj paradigmi”, “narodnoj volji”, “participativnoj demokraciji švicarskog tipa”, dodajući tome još mnoštvo inih floskula, koje nisu razumijeli ni oni sami, a pogotovo ratom i “tajkunizmom” pogođen narod. No ipak, u zraku se osjećao neki optimizam, ljudi su iskreno vjerovali da su istinske promjene moguće i da će se pojaviti neka nova generacija političara, koji će se u važnim odlukama konzultirati s onima koji su ih izabrali.
Ali nažalost, isto onako kako su se 1944. četnici masovno presvlačili u partizane, tako smo i početkom devedesetih bili nijemi svjedoci političke transformacije negdašnjih partijskih drugova , čiju su opskurnu golotinju u „ideološkoj svlačionici“ početkom devedesetih godina prekrile euforija i oduševljenje hrvatskog naroda, koji je nakon tisuću godina ponovo dočekao rađanje slobodne i suverene države Hrvatske. Većinu ljudi, koji su „presvučene HDZ komuniste“ tada slavili, nije se zbog kontroliranih i cenzuriranih medija moglo potaknuti na suvislije kritično razmišljenje o činjenici da se gotovo cijeli tadašnji vrh HDZ sastojao od bivših partijaša, politički odgojenih u tzv. „kumrovečkoj školi.“ Stoga je središnja riječ u imenu masovnog političkog pokreta na čelu s Dr.Franjom Tuđmanom, ostala samo „sanak pusti“ određenih ljudi koji su unutar HDZ-a istinski sanjali i pokušavali izgraditi temelje nove političke paradigme u zemlji, koja je unatoč referendumskom odcjepljenju od SFRJ, ipak u mnogočemu nastavila hodati starim i dobro „utabanim“ stazama bratstva i jedinstva. A kako i ne bi, kada su u vrhu HDZ-a 1991. sjedili ljudi poput Josipa Boljkovca, Josipa Manolića, Luke Bebića, Slavka Degoricije te dugogodišnje „sive eminencije“ hrvatske politike, Vladimira Šeksa. Drugu najveću stranku SDP na ovom mjestu ne moram posebno ni spominjati, jer je ona pravna nasljednica nekadašnje Komunističke partije Hrvatske…
Od takvih se “likova”, ruku na srce i nije realno mogla očekivati uspostava vladavine demokracije, već je nastavljeno po staroj “udbaškoj praksi”, a kad pogledamo krug suradnika recentnog hrvatskog predsjednika Josipovića, nije nam teško zaključiti da UDBA i danas plete svoju paukovu mrežu na hrvatskoj političkoj sceni. Znajući sve ovo gore napisano, ne treba biti doktor znanosti da se odgovori na pitanje postavljeno u naslovu osvrta. Zamislite, naprimjer da netko uspije prikupiti dovoljan broj potpisa za referendum o izručenju udbaškog agenta Josipa Perkovića Njemačkoj? Ivo Josipović iz razumljivih razloga ne voli takve tematike i novinarske upite o njima, a njegov najčešći odgovor je da takva pitanja nisu u njegovoj ovlasti te da se moramo okrenuti budućnosti, završavanju pristupnih pregovora s EU i pokušaju ostvarenja gospodarskog prosperiteta u „zemlji nezaposlenih“. Predsjednik time očito želi reći kako UDBA više ne postoji i kako je riječ o pričama „u pluskvamperfektu“, u čemu je Josipović samo djelomično u pravu. Naime, ne trebamo se zavaravati da su danas vremena bitno drukčija, mada su UDBAŠKE metode malo modernizirane i prilagođene “EU standardima”, pa se sada ljudi uglavnom ne ubijaju, već se njihove egzistencije i obitelji uništavaju medijskim lažima i poreznim obmanama.
No, Perkovića bi se još nekako i dalo žrtvovati, ipak mu je sedamdeseta godina već pred vratima, pa mu neće škoditi da u zatvoru prije smrti pročita Bibliju i doživi eventualno pokajanje za sve mutne radnje u kojima je sudjelovao. Ali što, razmišljaju dalje naše pokvarene političke “tikve”, što ako se netko dosjeti raspisati referendum o zabrani prodaje hrvatskih šuma i voda, a mi te iste već tajnim dokumentom (potpisanim vjerovatno u Tedeschijevoj vili) obećali Francuzima? Što ako se netko dosjeti raspisati referendum o zabrani genetski modificirane hrane (GMO) u Hrvatskoj, a vlada već obećala suprotno emisarima iz “Monsanta”? U današnjem tekstu donosim tužnu vijest za sve ove političke štakore i manipulatore – netko se već dosjetio tome! Naime, mreža udruga “UZMAH” je jučer u Zagrebu predstavila “Deklaraciju o poboljšanju referendumskih uvjeta Republike Hrvatske”. Deklaracija je nastala zbog potrebe da se hrvatskoj javnosti ukaže na neodržive uvjete za raspisivanje građanskog referenduma, koji praktički onemugućuju pokretanje ovog, najučikovitijeg instrumenta demokratske participacije građana u donošenju važnih političkih odluka. “Deklaraciju o referendumu” predstavili su Gordan Masnjak, zamjenik predsjednika udruge “Hrvatski Dom” te Nada Landeka, predsjednica udruge “Veronika Vere”.
O razlozima nastanka Deklaracije i odnosu hrvatskih vlasti prema participativnoj demokraciji, Gordan Masnjak je rekao:
“Političke vlasti, bez obzira na opcije i programe koje zastupaju, nisu voljne provoditi demokratske procese od javne rasprave do samog refrenduma, u skladu s željama i potrebama državljana Republike Hrvatske, promijenama kojima se to stvarno pokazuje i dokazuje. Nepravovremenim i manjkavim izmjenama Zakona u referendumu uoči organiziranja referenduma o ulasku RH u EU, pokazuju se svi nedostaci ovog zakona, na štetu ovog osnovnog prava svakog građanima, već ga pretvara u instrument za ostvarivanje uskih političkih ciljeva vladajuće političke strukture. Tako je prvi referendum od nezavisnosti Hrvatske organiziran na brzinu, uz niz nereguliranih pitanja, posebice javnog financiranja informativnih i promidžbenih kampanja i uloge medija; nova vlast šute o zahtjevu udruga i sindikata za olakšavanjem pokretanja referenduma od strane građana (povećanje broja dana za prikupljanje potpisa s 15 na 30 i smanjenje postotka broja potpisa birača na 200 000 ili 5%), uz preciziranje pitanja o kojima se ne može odlučivati putem referenduma (ustavne vrijednosti). Naime hrvatska je regulativa ne samo u praksi neprovediva već je i među najrestriktivnijima u Europi.”
Nada Landeka je zatim ukazala na porazne referendumske brojke i činjenice koje su malo poznate široj javnosti:
“Deset posto glasova biračkog tijela koji su u Hrvatskoj potrebni za raspisivanje referenduma, jedan je od najviših pragova u Europi; npr u Sloveniji je potrebno prikupiti 40.000 potpisa (oko 2,3 posto), a u Italiji i Švicarskoj manje od 1 posto birača. Postotak je neproporcionalno visok u odnosu na druge oblike izbora – za kandidaturu za predsjednika republike potrebno je sakupiti 10.000 potpisa, a saborski se zastupnik u pravilu postaje već sa petnaestak i manje tisuća glasova.
Rok za prikupljanje referenduma je u europskoj demokratskoj praksi znatno duži nego u Hrvatskoj. U Litvi je to 3 mjeseca, u Mađarskoj 4 mjeseca , Italiji 3 mjeseca, Švicarskoj 3 mjeseca itd. Jasno je vidljivo je, kada otvaramo demokratsko pitanja referenduma i neposrednog izjašnjavanja građana, Republika Hrvatska jedna od najnedemokratskijih zemalja u Europi.”
Iz mreže udruga “UZMAH” su na kraju konferencije najavljene daljnje akcije koje vode prema cilju postizanja prava na demokratski referendum, a aktivnosti se nastavljaju već ovog vikenda, podjelom letaka s tekstom “Deklaracije o poboljšanju referendumskih uvjeta RH” u svim hrvatskim gradovima, dok nas na jesen očekuje niz zanimljivih tribina i javnih diskusija na ovu temu. Najavljeno je i pokretanje gore spomenutih referendumskih pitanja, o zabrani prodaje hrvatskih prirodnih resursa i zabrani GMO-a. Molim poštovane čitatelje da ovaj današnji tekst dožive kao poziv, kao apel na konstruktivnu akciju. Pitanje referenduma i participativne demokacije su nevjerovatno važne teme, a koliko je to “nevjerovatno važno” bojim se da mnogi nisu svjesni. Probudimo se sada i aktivirajmo se svi zajedno u konkretnom smjeru, inače će nas probuditi zvona koja označavaju konačnu uspostavu Novog svjetskog poretka.
Referendum nam je, dakle jedina realna šansa za spas hrvatskih šuma i voda, za zabranu GMO-a te za mnoga druga pitanja od općeg dobra za sve nas i naše obitelji. Javite se, uključite se i idemo raditi pametno i organizirano!
Romano Sole
www.uzmah.org
