Hrvatske tajne službe ne mogu odgovoriti izazovima moderne špijunaže
INTERVJU MIROSLAV TUĐMAN Državni dokumenti cure na sve strane. S dolaskom Stjepana Mesića na Pantovčak to je čak bilo i dijelom državne politike. On je otvoreno rekao da objavljuje klasificirane dokumente s ciljem da se ‘senzibilizira javnost’ na propuste i kriminalnu politiku svog prethodnika ili prethodne vlade, ističe predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
– Hrvatske obavještajne službe ne primjenjuju jednake kriterije kada je riječ o zaštiti domaćih i stranih klasificiranih informacija, a jedno vrijeme je ‘curenje podataka’ bilo čak i dijelom državne politike – izjavio je predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Miroslav Tuđman u razgovoru za portal Dnevno. Govoreći o zadacima obavještajnih agencija i o medijsko-informacijskim operacijama koji se događaju u okružju suvremene komunikacijske tehnologije, ocijenio je i mogućnosti domaćih službi da odgovore na izazove ‘umreženog svijeta’.
Može li se reći da ono što su tajne službe radile tajno danas rade javno uz pomoć tehnoloških kompanija?
– Nakon pada komunističkog sustava i bipolarne podjele svijeta usvojena je doktrina da je ‘soft power’ važnija od vojne moći i razvija se doktrina javne diplomacije koja koristi medije, nevladine organizacije, PR agencije i razmjene stručnjaka za utjecaj na strane javnosti s ciljem da strane javnosti vrše pritisak na svoje vođe i provociraju donošenje odluka na vlastitu štetu. Taj koncept je legaliziran, predstavlja se kao ‘širenje demokracije’, ali u osnovi osigurava moćnima dominaciju vlastitih informacija u stranim zemljama.
Jedan od takvih strateških planova, Vision 2020, Amerikanci su donijeli 2000. godine. U njemu stoji da u stranim javnostima treba ‘osigurati dominaciju punog spektra vlastitih informacija’. Procjenjuje se da je od devedesetih, pa do 2005. ili 2006. godine u informacijske operacije i medije na prostoru bivše Jugoslavije s različitih strana uloženo oko milijardu eura.
Nakon 11. rujna 2001. godine, američki predsjednik imenovao je savjetnika za cyberspace i dao mu zadatak da održi američki prostor čistim, a da u prijateljskim zemljama osigura dominaciju američkih informacija. Obrazloženje koje je išlo uz to je da su zemlje koje su imale nadmoć na moru i u zraku u 20. stoljeću imale nadmoć i u svijetu, a u 21. stoljeću će imati nadmoć zemlja koja bude imala nadmoć u cyber prostoru.
Predstavljaju li pojedini fenomeni na internetu, kao što je primjerice WikiLeaks, izraz demokracije ili projekt obavještajnih službi?
– Koristi koje je internet omogućio su veće u odnosu na štete koje je sa sobom donio. Ali morala bi postojati pravila da se vidi tko nelegalno dolazi do određenih informacija do kojih drugi ne mogu doći. S druge strane, ne postoje međunarodne zakonske norme da se vidi što je dopušteno, a što nije dopušteno raditi. Uzmite Julliana Assangea za primjer. On je optužen za seksualne prijestupe, ali ne može mu se suditi za ono što je objavljivao jer nema pravne osnove. Barem u toj zemlji gdje je, no druga je stvar kako bi se proveo u SAD-u.
Je li Google slaba točka obavještajnih agencija, odnosno jesu li internetske tražilice po količini dostupnih informacija nadmoćniji ‘alat’ u odnosu na obavještajne službe?
– Ono što se manje zna je da izvještajne djelatnosti koriste do 90 posto informacija iz izvora dostupnih svima, do 10 posto ih je prikupljeno kroz prisluškivanje, satelitskim snimkama i slično, dok je 2 do 3 posto iz ljudskih izvora.
Google je kao otvoreni medij dostupan svima pa puno veći broj ljudi može imati pristup velikoj količini informacija, a s druge strane oni koji vide podatke koje mi kao korisnici ne možemo vidjeti, mogu pratiti komunikaciju i znati što je profitabilno i kakvi se sadržaji plasiraju na pojedinim medijima.
To nije pitanje tajnih službi nego politike i aktera koji to koriste. Danas živimo u multiplularnom svijetu u kojem su svi akteri u velikoj mjeri samostalni i koji žele osigurati informacijsku dominaciju – od država, nevladinih organizacija, medija do multinacionalnih kompanija. Oni svi koriste istu infrastrukturu, a žele dominaciju svojih informacija.
>>> Teleoperateri nadziru za obavještajce, ali tko sve nadzire teleoperatere?
Možete li izdvojiti koji nama blizak primjer za ilustraciju?
– Za našu situaciju ilustrativan je primjer djelovanja Georgea Sorosa sa svojim kapitalom i institucijom Otvorenog društva. S jedne strane su njegove želje i dobre namjere, ali njegova filozofija proizlazi iz uvjerenja da su nacionalne države smetnje globalnom razvoju u kojem treba imati jednu vladu, valutu, tržište, itd. Shodno tome, on je otvoreno bio protiv raspada Jugoslavije i stvaranja novih država. Rezultat toga je da je 1996. godine svojim pristašama rekao da potpisuje bianco ček za prikupljanje dokaza da je hrvatska država stvorena na zločinu, što je posvjedočeno u Haagu na suđenju Anti Gotovini. Tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski je otvoreno rekao da je tada HHO dobivao pola milijuna dolara godišnje za jednostrano prikazivanje zločina, zločina počinjenih samo na hrvatskoj strani. Zbog neobjektivnog i neistinitog prikazivanja prilika tijekom i nakon Oluje, Haški sud je odbacio dokumentaciju HHO-a kao nevjerodostojnu.
Koliku važnost u današnjim obavještajnim aktivnostima zauzima obavještajna djelatnost u poslovnom sektoru?
– U tzv. ‘business intelligence’ ili ‘poslovne izvjesnice’ danas se u svijetu ulaže gotovo dva puta više sredstava nego u nacionalne izvještajne službe. Mi smo tu u deficitu i to je jedan od razloga zašto Hrvatska ne može ići naprijed. Business intelligence je potpora za definiranje strategija razvoja koje globalni akteri donose u interesu (globalnog) kapitala, a na štetu nacionalnih interesa pojedinih država.
Ključne kompanije koje kod nas nose najveću aktivnost su u rukama stranaca koji su svoja središta za planiranje i razvoj izmjestili izvan Hrvatske. Primjerice, oko 95 posto bankarskog sektora je u vlasništvu stranaca, ali ni u jednoj banci nemate središte za planiranje razvoja smješteno u Hrvatskoj. Slično je i s Inom, telekomunikacijama i medijima.
Kakvi su tu kapaciteti naših službi?
– Službe rade ono što im primarni korisnici zadaju, a pitanje je koliko u zadnjih 10-12 godina oni znaju čemu službe služe. U tom razdoblju sve su vlade vodile politiku da nema alternative Europskoj uniji. Takvom politikom se izvještajne službe stavljaju u vakuum, jer je politika odlučila provoditi sve direktive što dolaze iz vana, bez propitivanja jesu li one sukladne hrvatskim nacionalnim interesima.
Kada govorimo o nacionalnoj sigurnosti, u Hrvatskoj se događa paradoks jer i državni dokumenti cure na sve strane. S dolaskom Stjepana Mesića na Pantovčak to je čak bilo i dijelom državne politike. On je otvoreno rekao da objavljuje klasificirane dokumente s ciljem da se ‘senzibilizira javnost’ na propuste i kriminalnu politiku svog prethodnika ili prethodne vlade. U demokratskim zemljama zbog takvih postupaka padaju cijele vlade i ministri. Rezultat toga je da u Hrvatskoj do danas nije podnesena ni jedna kaznena prijava protiv, ne onoga tko ih je objavio, a po zakonu nije smio, nego onoga tko je dao da se ti dokumenti objave. Prema tome, godinama se klasificirani dokumenti koriste za političke obračune, a ne za zaštitu nacionalnih interesa i tu pada cijeli sustav informacijske sigurnosti i kulture.
Paralelno s time uspostavljaju se dvostruki standardi u zaštiti podataka. Članice NATO saveza se moraju obvezati da će štititi klasificirane informacije, pa se i u Hrvatskoj provodi politika stroge primjene standarda i zaštite kada su u pitanju strani dokumenti, a sasvim drugačija kada su u pitanju domaći.
Omogućuje li ustroj naših službi reakciju i adekvatan odgovor na izazove medijskih i informacijskih operacija?
– Mislim da imamo kvalitetne ljude, ali organizacija nije postavljena tako da možemo efikasno raditi. Razlika između medijskih i informacijskih operacija je u tome da onaj tko vodi takve operacije želi osigurati komunikacijski kanal preko kojeg može u datom trenutku plasirati određeni medijski sadržaj, a informacijske operacije se bave plasiranjem sadržaja. Te dvije operacije moraju biti u korelaciji jer ako se želi nešto plasirati, komunikacijski kanali već moraju biti osigurani.
Tu je pitanje zakonskih okvira i normi. Spomenuli smo javnu diplomaciju. Ona otvoreno koristi razne agencije da bi se oblikovalo javno mnijenje kakvo želi. Najrazvijenije zemlje tu postavljaju niz određenih ograničenja i ne može im se dogoditi da, recimo, cure podaci vezani za sudske procese, što je kod nas slučaj. U SAD-u se, primjerice, nevladine agencije ne mogu financirati izvorima iz inozemstva. U Švedskoj javno objavljuju podatke o porezima građana, ali se ne može nekoga javno prozvati za kriminal dok osoba ne bude pravomoćno osuđena za neko djelo. U Švicarskoj ne možete napisati ni da je netko osuđen za silovanje pod obrazloženjem da se takvoj osobi narušavaju prava resocijalizacije. Čak je i Srbija donijela zakon prema kojem ne možete za nekoga napisati da je kriminalac nego se eventualni dokazi moraju najprije podnijeti državnom odvjetništvu. Postoji niz načina na koje se nastoji spriječiti zloporaba informacija. Kod nas je stvorena takva klima da se o tome ne može ni razgovarati.
Obzirom na nasljeđe službi iz prošlog sustava, u kojoj mjeri su hrvatske tajne službe ustrojene kao moderne agencije, a koliko po modelu jugoslavenskih tajnih službi?
– Samo jedna je služba imala kontinuitet, a to je Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) koja se u određenoj mjeri nastavljala na Službu državne sigurnosti. Postojale su još dvije vojne, obavještajna i protuobavještajna, te četvrta Hrvatska izvještajna služba (HIS), koje su formirane iz potpuno novih kadrova.
Ustrojem obavještajne zajednice 1990-ih, službe koje su tradicionalno nepovjerljive jedna prema drugoj, počele su surađivati jer nitko se nije usudio na sebe preuzeti odgovornost za eventualne propuste. Učinkovitost sustava se pokazala prilikom operacije Oluja. Partnerske tajne službe smo prije akcije izvjestili o predviđenom vremenu njenog trajanja koje je procijenjeno vrlo precizno, gotovo u sat točno. Usporedbe radi, tijekom akcije na Kosovu, procjena NATO snaga se pokazala pogrešnom jer je akcija trajala duže od predviđenog, iako je bilo riječ od otprilike jednako velikom području djelovanja.
Većina zemalja u svijetu ima takav model s dvije vojne i dvije civilne službe, odnosno dvije obavještajne i dvije protuobavještajne. Ono što se dogodilo nakon 2000. godine s dolaskom Mesića je da smo se postupno vratili na jugoslavenski organizacijski model u kojem imamo jednu civilnu i jednu vojnu službu.
U novije vrijeme se u javnosti često spominju razni računalni napadi pomoću sofisticiranog softvera i spominje se pojam cyber ratovanja. Koliko je realna opasnost od cyber ratovanja i kakve su naše mogućnosti?
– Konvencionalni sukobi biti će sve rjeđi, a cyber rat i cyber terorizam će se više događati. U takvim sukobima angažirati će se male grupe koje će biti daleko teže kontrolirati.
Za Hrvatsku je porazno da mi nemamo organizirane centre koji bi se mogli baviti blokadom cyber terorizma niti smo opremljeni da bi smo mogli suprotstaviti međunarodnom internetskom kriminalu. Ključne članice NATO saveza, pa i pojedine zemlje u našem srednjeeuropskom okruženju, imaju postrojbe za vođenje informacijskih i medijskih operacija, te različita organizacijska rješenja za obranu od cyber terorizma. Mi smo, znači, osuđeni na tuđu ekspertnu potporu.
Koliko se sami korisnici mogu osjetiti sigurnima i trebaju li ih zabrinjavati ukoliko se dogodi da namjerno ili slučajno pretražuju nekakav inkriminirajući sadržaj?
– Uvijek postoji sadržaj koji netko može proglasiti da nije primjeren. Jedna je stvar ako se preko interneta bavim nezakonitom djelatnošću, a druga je ako na nešto naletim. Kriv je onda onaj tko je to objavio. Pravne norme nisu usvojene. A ta zakonska regulativa trebala bi se odnositi i na one koji imaju uvida što se sve nalazi na internetu i tko sve koristi pojedine sadržaje.
Treba upozoriti i na drugu dimenziju o kojoj danas nitko ne govori, a to je pitanje sigurnosti državnog sustava. Na državu se gleda kao na potencijalnog protivnika ili onoga tko može ugroziti ljudska prava. Imate Zavod za informacijsku sigurnost koji treba davati akreditacije o sigurnosti informacijskih komunikacija. Nadležna tijela državne uprave trebale bi imati njihov certifikat kojim se garantira da su im komunikacije sigurne da ih nitko ne sluša. Tijela državne uprave, uključujući Vladu, u pravilu ga nemaju. To je već pitanje stabilnosti države, jer ako tu nema sigurnosti, ne možete donijeti dugoročnu odluku koju neće već na početku blokirati ili osujetiti netko tko ima suprotne interese.
Autor: Ivan Juričić|dnevno.hr
