Dečko s Trnja nesvjesno ruši Poredak koji ga je doveo na vlast.

Mnogi u Hrvatskoj, navikli i navučeni na famoznu borbu protiv korupcije, skladnim glasom će tumačiti da se u sukobu Linića i Milanovića radi o još jednome udaru na korupciju, gdje se dvije moćne poluge u danom trenutku bore za pravovjernost, za dokazivanje svojih antikorupcijskih stajališta.

Pa se postavlja pitanje što čeka Predsjednik, što čeka DORH, što čeka „država“, zašto šute stranačke kolege, ministri, koalicijski partneri, oporba?

A što bi to trebali reći?

Da pitaju Slavka Linića je li stvarno istina da je Novu godinu u Dubaiu čekao na klupici sa sendvičem od puretine istekloga roka trajanja, s bocom rakije koju je ponio iz Hrvatske, jer je s šest tisuća kuna, koliko je naciji priznao da je potrošio, možda mogao nekako kod Macole u Korenici platiti provod, i to ako bi se Macola smilovao – a jedino na slikama vidjeti Dubai?

Da pitaju Željka Jovanovića koliko je puta njegov sin prije Londona bio na otvaranju Olimpijskih igara, gledao Bolta iz elitnoga reda stadiona, makar ministar objavio da mu je sam kupio kartu. I zašto, ako je to normalno, te ako država svima nudi jednake šanse, tisuće djece koja su možda mogla platiti put u London i kartu koliko god to bilo skupo, jednostavno nisu imali šanse doći do te karte? Ima li s tim neke veze funkcija ministra u Vladi?

Da ga pitaju s kojega moralnoga stajališta osuđuje Brkića Vasu, a sam trguje dopusnicom za mjesto docenta i stalno radno mjesto koje je još nepotrebno toj instituciji koju u ime nacije financira, ili kojim je to stvaralačkim čudom ili uz pomoć kakvoga čudotvornoga napitka odjednom navalio publicirati znanstvene radove, iako je prije dolaska na funkciju objavio samo tri znanstvena rada i to u ispodprosječnim časopisima na koje se, na primjer, ni zagrebački medicinski fakultet ne bi ni osvrnuo?

Da pitaju Milanku Opačić kakav je osjećaj letjeti na frizuru u Dubrovnik, što je sama svojevremeno javno rekla u jednome časopisu, i misli li ona stvarno da joj je država osigurala besplatne letove nacionalnim avioprijevoznikom radi odlazaka na frizuru ili zbog političkoga djelovanja na cijelom nacionalnom prostoru? Ili misli da naciji može prodati priču da je frizura i trač partija u salonu – političko djelovanje!?

Da pitaju Gordana Marasa kako će otplaćivati kredit od 15 tisuća kuna mjesečno ako ne bude na državnim jaslama i to na vrlo visokoj funkciji, jer mu je politika i izvorište i utočište? Da se čisto ljudski stavimo u tu poziciju i svatko pred sobom razmislimo – što smo sve spremni progutati pred činjenicom egzistencijalne ugroze – ako ne budemo poslušni?

Da pitaju Gorana Beusa Richemberga kako je biti austrijski plemić iz Sisačkih sela, koga nitko u Austriji nikada nije ni čuo ni vidio, a s takvim “identitetom” sjedi u Saboru i brine o “nacionalnim interesima”, da pitaju…

… Bolje je tražiti zlato na Sljemenu, nego čekati suvisle odgovore na ta pitanja. Veće su šanse, a i zdravije je tjelesno i umno.

Korupcija je integrativna nit, polazište hrvatske visoke politike, nju generira sam sustav, pa makar se svakodnevno angažiralo tisuće specijalaca i zemlju preplavili agenti svih svjetskih službi, korupciju iz ovakve države – ne mogu iskorijeniti.

Bit korupcije, njena generativna klica je u ideji, u svjetonazoru, u načinu djelovanja i života, u stvaranju struktura. Kako i danas proročanski i neshvaćeno zvuče riječi kardinala Josipa Bozanića o – grijehu struktura. Grijehu – poretka!

O tome je on govorio.

Bit problema je u tome što Linić ne shvaća da je koruptivno to što je u Dubaiju proveo Novu godinu za pet ili šest tisuća kuna, bit je u tome što Jovanović ne shvaća da nije dovoljno reći da je on sinu platio kartu i hotel, bit je u tome da Opačićka misli da joj je kao saborskoj zastupnici država dala kartu za avion da leti kuda i kako hoće, nevolja je u tome što Maras sav svoj život duguje partiji i njenome vođi pa je potpuno ovisan i podložan prema njemu i ovisan o svojoj odanosti i poslušnosti, zbog koje zauzima mjesto u državi koje mu ni po čemu ne pripada.

Nije neizdrživo za naciju i higijenu društva hoće li ministru netko platiti ručak, večeru, pogurati ga u publiciranju, to su obična kokošarenja.

Neizdrživo za higijenu društva je što je u podlozi svega toga ideja koja počiva na selektivnome ustroju sustava, poretka i politike u kojoj nema mjesta za kompetencije, stručnost, karakternost, tako obične i poželjne ljudske vrline, već isključivo za podobnost i poslušnost.

Daleko tragičnije i opasnije je za svako društvo od ovih primjera kokošarenja umjesto nekoliko stotina ljudi koji su radili na pristupu europskim fondovima, makar ih imenovao i naučio poslu HDZ, dovesti političkom odlukom nekoliko stotina „svojih“ ljudi, posve nespremnih i nekompetentnih, sjesti ih za stolove i zbog njihovoga neznanja i nesposobnosti biti jedina zemlja članica Europske unije koja kreditira tu moćnu asocijaciju umjesto da povlači novce koji joj po članstvu pripadaju.

To je razarajuća korupcija.

Ukratko, korupcija nije samo drpiti milijun, dva, pet, ljetovati za sedam kuna na Brijunima, iako jest i to, korupcija je uzeti i zauzeti – sve što po ljudskim i osobnim sposobnostima u fair konkurenciji i otvorenome natjecanju ne bi mogao, a uzimaš.

Korupcija je kada si osuđen igrati nogometnu utakmicu s pet golova zaostatka koje ti protivnik nije zabio, ali moraš ih nadoknaditi!

A to se u Hrvatskoj sustavno događa, sustav upravo to proizvodi i na tome počiva.

Ne može država koja ima dvostruko više državnih poslova nego što joj je potrebno i nego što je održivo njenome gospodarstvu i naciji, ne može država s enormnom normiranošću koje se pokušava riješiti izmišljanjem novih normativa i Zakona, koja izravno i neizravno plaća polovicu zaposlenih – ne može ne biti korumpirana i izložena toj pogibelji.

U Hrvatskoj jedino stalno, jedino nepromjenjivo jesu – korupcija i borba protiv korupcije.

U novijoj povijesti Hrvatske poredak je označio simbolima korupcije ili “pretvorbene prijevare” dvojicu sudionika društvenih događaja, Kutlu i Gucića. Iako jednako kao i tisuće drugih koji su sudjelovali u redefiniranju nacionalnog bogatstva na početku nisu imali novac, nisu imali kapitalno polazište za pretvorbu, oni su jedini, uz još neke posve nevažne, stradali. Ostali, koji su s njima zajedno pošli u jurnjavu – danas su uspješni poslovni ljudi, lete vlastitim avionima, odmaraju u ljetnikovcima, dvorcima, a nisu bili ni bogatiji, ni pametniji, niti su imali bitno bolje kvalifikacije od njih.

Zašto?

Jednostavan je odgovor.

Ova dvojica nikada nisu bila insajderi Poretka, nisu mogli doći do državnih fondova, nisu ih htjele pratiti međunarodne financijske institucije. Nisu bili članovi poretka, vladajućega poretka, koliko god se svakodnevno slikali s visokim, ali na njihovu nesreću, posve prolaznim nositeljima državnih funkcija.

Stradali su jer su svojom pojavom bili opasnost za poredak, a bili su – uz političke potrebe anatemiziranja “Hercegovaca” i “emigracije” – neprovjereni i samim time opasni za ustaljeni redoslijed poretka. Stradali su i kao poruka – ostalim uljezima.

Tako je stradao i Sanader, tako će vrlo moguće stradati i Linić, jer svako malo se naciji pod noge mora baciti žrtva, kako bi se pokazalo da je država odnosno – poredak, pravedan.

Znajući to, Linić urla javno, jer ima dovoljno iskustva da bi znao što ga čeka.

Temelji korupcije u Hrvatskoj danas nalaze se ovdje:

“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnoga tržišta, napamet, na ledinama, glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnoga poslovanja… tome treba dodati bar milijun i pol tehnološkoga viška u privredi i društvenim djelatnostima… izgrađeno je oko tri milijuna društvenih stanova po najskupljoj cijeni na kugli zemaljskoj…”
(Stipe Šuvar na Tribini omladine u Sarajevu, 3. svibnja 1989. Izvor: Ivica Lučić, Uzroci rata, Hrvatski Institut za povijest)

Ovo je poredak o kojemu govorim, koji nije ni dodirnut. Ništa se nije promijenilo.

Dakle, može li se sukob Linića i Milanovića, odnosno Linićev udar na Milanovića, smije li se uopće, svrstati pod kategoriju – borbe protiv korupcije!?

Sve dok u Hrvatskoj ne sazriju uvjeti da se pojavi ili redefinira na sadašnjim političkim strukturama moćan nacionalni pokret s legitimitetom za promjenu države u održivi i efikasni stroj, sukobi koji se pozivaju na borbu protiv korupcije su – budalaština, prevara, podvala, svinjarija koja smrdi do neba, običan sudar “gangova”.

Zbog toga sam više puta istaknuo ovdje da je današnja Hrvatska na prekretnici, jednako sudbonosnoj kao i 1990. godine, zbog toga sam upirao prstom u HDZ zbog pozivanja na Tuđmana, pokušavajući reći da nije dovoljno pobijediti ovakav SDP ili osvojiti vlast, da je istinski povratak Tuđmanu, jednako vrijedan i usporediv s njegovom uspostavom i obranom zemlje – redefinicija i primjereno uređenje suvremene hrvatske države. To je pitanje opstanka, a na to ni malo ne utječe sukob Linića i Milanovića.

Na tome, jedino na tome će se u budućnosti suditi o strankama danas, bio to SDP, bio HDZ.

Ovo što vidimo ovih dana na TV su sukobi, tko god bio s jedne ili druge strane – gangova u borbi za kvart, grad, regiju, ništa bitno drugačiji od sukoba klasičnih kriminalnih struktura.

Hrvatskoj treba – država.

Zar Republika Hrvatska ne izgleda kao država?

Smije te hapsiti, može ti u tren oka promijeniti život, baciti te u prašinu, može te ovršiti kada god to hoće, provesti stečaj, predstečajnu nagodbu, može te odlikovati za što god želi njen predsjednik, ima predsjednika, Sabor, vladu, ima državnoga tužitelja, sudove, ima ministricu vanjskih poslova i ministra unutarnjih poslova, smije potpisati međunarodni sporazum s Britanijom o trajnom prijateljstvu, smije otpuhati Njemačku, Rusiju, Mađarsku, može recimo objaviti rat Sloveniji, amnestirati Srbiju, prava pravcata država, jel tako?

Samo takva!

Da, zaboravih, ima i narod. Jer, kakva bi to država bila koja nema i svoj narod, zar ne?

Sukob Linića i Milanovića ima daleko prizemniji predznak.

Zoran Milanović je definitivno dečko koji je odrastao pod snažnim autoritetom, pri čemu valja napomenuti da njemu autoritet u strogoj hijerarhiji socijalnoga okruženja toga vremena nije bio ni Tito, ni zafitiljeni omladinac općinske omladine, počešljan besprijekorno sa stegnutom kravatom pod vratom i čvornovatim rukama od teškoga pregalačkoga rada za strojem iza kojega je iskoračio u svijet budućnosti radničke klase, a kasnije preko Kumrovca u orbitu revolucionarne svjetlosti, nije mu mogao teoretski zbog društvenoga statusa biti autoritet ni fratar, niti neki ostarjeli nastavnik, iako je upravo taj imao najviše izgleda ako je bio zanimljiv i bar djelomično buntovan.

Kladio bih se da je malome Zoranu uz moćnoga oca Stipu, koga je morao zbog reda stvari slušati i dobrim djelom trpjeti, jedini istinski autoritet mogao biti neki harambaša iz kvarta, raspojasani tip koji je smio sve ono što Zoran zbog statusa iza kojega je kao vječita brižna sjena virio Stipe, tada nije. Kao i svakome normalnome dječaku, kasnije tinejdžeru.

Uvijek je u takvim razdobljima problem kontrolirati karakter, taštinu i naučiti se prilagoditi situaciji u kojoj beskrajno dugo trpiš. I čekaš svoju priliku.

Uvijek je teže onima koji čvrsto vjeruju u svoju priliku, jer – odustati od nje neće, a ciljevi će svakim danom biti izazovniji, potrebe dokazivanja veće, vjerojatno i ulozi – viši i složeniji.

Zoranu Milanoviću se svašta može prigovoriti, svašta mu se i prigovara, ali jedino što definitivno uvjerljivo pršti iz njegovoga pogleda, riječi, gestikulacije – jeste čvrsta vjera da je on zaslužio svoju priliku, da ima dobru viziju i da ima – misiju!

Smetalo bi Zoranu to što bi taj vođa bio eventualno nepismen, neobrazovan, smetale su mu i cure oko takvih, koje su uvijek u tim godinama voljele buntovnike, dečke koji su smjeli bez obzira na batine kod kuće, a kasnije i u miliciji, uraditi ono što većina ne smije. Zoran je tada morao biti pristojan dečko, s vremena na vrijeme bi eksplodirala njegova prkosna narav, ali – držao se i čekao svojih pet minuta. Tih pet minuta se rasteglo na puno godina, ali u Zoranu je rastao samo prkos. Njemu je taj prkos bio odličan motiv za ostvarivanje vrhunskih rezultata u školi, zatim na fakultetu, jer, kako su odmicale prilike za zauzimanje mjesta kvartovskoga vođe, navijača, viđenijega huligana i stalnoga klijenta narodne milicije, Zoran je sve više podizao ljestvicu ciljeva, postizao rezultate koji su ga po njegovom kriteriju približavali visinama s kojih će on jednoga dana poslati sve u – neku stvar i pokazati svima tko je tko.

I, ne bih se kladio da nije, sve više u njemu rastao upitnik, ostvaruje li on svoje uspjehe isključivo svojim sposobnostima, ili je to, kako su mu znali dobaciti ti kvartovski mangupi – tatina zasluga. Karakterne ljude to zna jako mučiti.

S druge strane, nešto stariji Linić se nije mučio takvim problemima, on je u samome razvoju bio i ostao – kvartovski harambaša, on je naučio uzeti što je njegovo ovako ili onako.

Ili pregovorima ili – čekićem.

Što god Milanović pokazao u razdoblju od kada se bavi visokom politikom, pogotovo u vrijeme od kada upravlja državom – ne može se osporiti da ima karaktera! To ozbiljno mislim, makar to bilo u situaciji kada ga onako k’o kakvu crknutu mrcinu doslovno svaka šuša nabija nogom.

Zoran u komunizmu ne bi imao nikakve šanse, jer bi iza Linića stajali borci, omladina, radni ljudi i građani, posve sigurno i „poštena inteligencija“, zabrinuti partijski i državni kadar, koji bi za pet minuta mladome Zoranu – zavrnuo vratom.

Nikada ne bi dospio na ovakvu funkciju, a kada bi nekim čudom i prevario poredak – našlo bi se načina brzo ga ukloniti.

Pri tome ne bi bilo bitno je li on, kao što nije ni danas, jer isti ti upravljaju, što javno, što potajice, današnjim hrvatskim društvom, je li Zoran eventualno pogodovao bratu, rođaku, prijatelju, ljubavnici, nego isključivo – je li naštetio poretku.

Jedina svetinja, jedina zaštićena zona, jedini sveti gral je bio – Poredak! Poredak vlasti, moći, utjecaja, poredak karijernoga razvoja u kojemu je sve kontrolirano, a koji garantira narodna milicija.

Zvuči poznato, zar ne?

Borba za današnju ovakvu državu je u biti nemilosrdna borba za očuvanje poretka. Očuvanje reda veličina, vrijednosti, utjecaja, a tako lijepo upakiranoga u nacionalne interese, interese građanki i građana, manjina, nacionalnih i seksualnih, ljudska prava, borba za opstanak na površini.

To je bit sukoba Linića i Milanovića.

U tome sukobu Linić teoretski je izgubio i prije nego ga je započeo. U tome sukobu Zoran Milanović teoretski ne može izgubiti, jer je svaki dan prividno na vrhu poretka, svaki dan u kojemu prima plaću, u kojemu ga hrane i vozaju, čuvaju i fotkaju, u kojemu naređuje i zahtjeva – potpuni trijumf i dobitak dečku iz kvarta, koji se svakim svojim potezom na čelu države – doslovno osvećuje nekome nepoznatome tipu iz mladosti i šalje njemu i njima poruku – da vas čujem dečki!?

No, takvim ponašanjem Milanović je postao jako opasan za sam poredak, a to je nedopustivo.

Poredak, onaj iz sjene, struktura koja mora naći odgovor za efikasnu zaštitu svojih pozicija i interesa mora mangupa iz svojih redova eliminirati, pokreće se lavina, promatrajte samo HTV, izrazito odan postojećemu poretku vrednota kako samo što ne moljaka Linića – još Slavko, još!, pogledajte reakcije sa svih strana zabrinutih poznatih i nepoznatih higijeničara poretka.

Sve je dopušteno, ali predati upravljač nekome posve drugome, nekome tko će promijeniti smjer, ne smije se dopustiti nikako ni za živu glavu.

No, dečko iz kvarta neće lako pasti.

Tu do izražaja dolazi njegova višegodišnja žrtva čekanja svojih pet minuta, njegov prijezir prema autoritetima, njegova buntovnost koju svakodnevno pokazuje, utoliko snažnije i brutalnije što je na zamišljenoj višoj poziciji.

Zato je Zoran opasan.

Vojnici, iliti “čekićari” koji su cijeli život proveli regrutirajući slične sebi u gang, lomili prste neurednim platišama mesarima i slastičarima, kao svoj labuđi pjev prije nego ostanu posve sami i usamljeni do mjere da se ne smiju zaputiti ulicom u gluho doba noći bez nategnutoga mitraljeza, ne mogu bitno nauditi liderima. A Linić je taj.

Šefovima je jedino bitno da redovito na njihove stolove dolaze podjednako teške torbe, ali i da mesar, slastičar, trgovac ili stolar ipak imaju od čega živjeti. Ne smiješ ih ubiti, ali ne smiju se ni – udebljati previše.

Zato Linić mora odraditi, koliko zbog gnjeva iskorištenoga starca i osobne satisfakcije, toliko i zbog očekivanja svojih pajdaša, kojima prijeti ista sudbina, udarce na vođu, ne da bi ga smijenio, jer nikada poredak ne mijenja dok nema potpunu sigurnost u one koji dolaze, već da bi ga opomenuo!

Ja osobno mislim da su se zajebali s Milanovićem.

On se ne boji, on svojom misijom drži biti nepopularan, njega hrani orkestrirana dreka sa svih strana, on je u svojoj viziji i svojoj misiji od samoga dolaska na čelu vlade i na vrhove politike, usvojio jednu jedinu karakteristiku državnika – ne osvrći se kada je to nužno za ostvarivanje strateških ciljeva ni na koga, na kritike, čak ni na narod.

Jedini problemčić je što Zoran nema – ideja, niti ciljeva – izuzev vladati i poučiti kvart, grad, pa i cijeli svijet – tko je tko!

Zoran je opasan radi toga što se na najvišoj funkciji u državi ponaša kao nikada ostvareni šef kvartovskoga ganga, opasan je radi toga što je tipovima koji su u svakome pogledu bili inferiorni tadašnjemu poretku na kvartovskoj razini – nespretnim debeljucama, nepušačima, štreberima, dečkima koji su vježbali klavir, balet, bježali od nogometa kao vrag od tamjana, nisu napucavali kamenje lakiranim cipelicama, bili svako jutro počešljani s lijeva na desno, uredno podšišani, zamuckivali pred curama i znojili se gledajući ih kako koketiraju s mangupima – omogućio satisfakciju i to – kakvu.

Proglasio ih je svojim štićenicima, dao im ministarske fotelje, vozače, zaštitare, dnevne porcije tevea, hranu u vrhunskim restoranima, natjerao gazde na klanjanje, a gazdarice na osmjehe od uha do uha, novinare da jurcaju za njima skupljajući značajne informacije, omogućio im letove u poslovnoj klasi, pohode u Bruxelles, Berlin, London, mogu posjetiti Ameriku, Kinu, čak i Australiju i biti maženi i paženi.

Naravno, mogu i vraćati kredite, usrećivati žene i cure, a oni koji nisu imali curu – mogu je lako naći.

Kako izdati takvoga Zorana!?

Danas je njegov klan, odnosno vlada, sastavljena od takvih tipova.

Mogu li takvima, takvim mladim lavovima, koji su čekali kroz sve oluje svojih pet minuta, a Zoran im ih omogućio, nauditi ishlapjeli “čekićari” kao što su Jurjević, Stazić, Obersnel, Komadina, koji ipak nisu budale, jer ne bi bili tu gdje jesu da – jesu.

Ili se svrstati na Linićevu stranu i ući u proces eliminacije, a puni su grijeha kao zapušteni pas buha, grijeha za koje ne znaju tko ih kontrolira i tko ih može i hoće izvući na – scenu.

Sve zavisi od toga kakvu će procjenu učinjene štete učiniti – poredak.

Nema nikakve sumnje da svatko ozbiljan tko je zainteresiran za važnije stvari i interese u Hrvatskoj jako vodi računa o prije svega ključnim kadrovima i potencijalnim vođama, nema nikakve sumnje da se detaljne analize svakoga tko može doći na vlast, na čelo države i vlade, nalaze na stolovima svih ozbiljnih ljudi koji u Hrvatskoj promiču ili štite svoje interese.

Jednostavno, tako ozbiljan svijet radi.

Zbog toga postoje struke, stručnjaci, znanja, tako se donose odluke.

Meni se čini da je procjena onih koji su pogurali, da ne kažem doveli na vrh politike pa onda i na vlast Zorana Milanovića nije bila cjelovita, nije imala sigurnu – odstupnicu u slučaju ugroze tih interesa odnosno poretka.

Milanović nije kao Sanader. Onoga trenutka kada je Sanader postao neproduktivan, kada je njegovo političko postojanje počelo činiti štetu moćnim interesima, lako je bilo povući potez, jer se njega moglo, kako izgleda po svemu što vidimo – jednostavno platiti.

Milanovića, po svemu što se o njemu zna, ne zanima novac. On je bez da trepne okom, prodao stan gotovo u pola cijene jer mu se u njegovoj društvenoj misiji nije dalo zajebavati time, nitko ga ni na kakav način nije ni pokušao povezati s nekim muljažama financijske prirode.

A to je slabost poretka.

Kako se riješiti tipa koji očito uživa u svojoj misiji, svome prosvjetiteljskom pohodu, svojoj “državničkoj” slici, koji ne zazire od autoriteta, nema straha ni pred kime, jednostavno – misli da je u pravu u svemu?

Ima u tome neke ironične pravde.

Kako je god Sanader simbol najtežeg udarca na nacionalnu simboliku HDZ-a, moglo bi se razarajućim dogoditi da dečko koga je iznjedrila partija, prividno besprijekornih kvalifikacija za očuvanje poretka njenih vrednota, bude njen – krvnik.

Točno onoliko koliko je Milanović po svome profilu bio idealan medij za podvaliti preko lex Perković strateškim nacionalnim interesima hrvatskoga naroda, privesti ga u krilo kronično neprijateljske britanske politike, a što su vješto izveli Josipović, Pusić i kompanija tihih sjena oko njih, toliko je danas svaki dan vlasti Zorana Milanovića – ogromna opasnost upravo za te interese.

Jednostavno, nisu završili posao, a on – stupa li stupa.

Veliko je pitanje upravo u ovome trenutku – je li poredak o kojemu stalno govorim, tihe sjene stvarne moći, ispravno procijenio Karamarka, ili recimo Piculu, jesu li predvidjeli sve što je razumno moguće, i, hoće li se pokazati da ti ljudi neće biti njegovi instrumenti, nego – krvnici.

Ovome drugome se nadam, a ovoga prvoga se bojim.

Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

http://www.politikaplus.com/novost/104399/zasto-je-opasan-zoran-milanovic-i-tko-ce-srusiti-poredak-on-sam-karamarko-ili-mozda-picula

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save