Dioničarsko plemstvo
U doba kada se monetaristička teza i tržišni neoliberalizam nameću kao jedini valjani društveno-gospodarski modeli, poučna je poruka stare fiziokratske gospodarske škole iz 18. stoljeća koja se protivila merkantilističkim monetarističkim tezama veličanja trgovine kao jedinog izvora bogastva i nužnosti povećanja novčane mase. Naime, fiziokratizam je gospodarska teorija koja tvrdi kako jedino obrada zemlje i slobodna trgovina potiču razvoj neke zemlje. Iste negativne simptome suvremenog monetarizma pronalazimo danas gotovo u svim svjetskim gospodarskim politikama koje zagovaraju upravljanje monetarnom masom, privilegiranje apslotune slobodne trgovine i ukidanje svih državnih barijera.
Naprotiv, fiziokrati, a među njima najistaknutiji François Quesnay i Turgot zagovaraju kako je rad jednini mjerodavni izvor i stvaratelj bogastava, dok trgovina treba biti u službi tadašnjih francuskih kraljeva kao dodatna vrijednost za reguliarnje i pravedniju redistribuciju prihoda u tadašnjem kraljevstvu. Fiziokratska analiza je naišla na oštro protivljenje tadašnje francuske veleposjedničke aristokracije, za koju je „rad“ kao aktivnost predstavljala jedan oblik degradacije, „nižu stalešku djelatnost“ zbog koje se moglo izgubiti plemićki status. Slično je današnje stajalište jedne zlatne „super-klase“ i financijske oligarhije koja nalik na bivše francusko zemljoposjedničko plemstvo zagovara monetarističku mantru o kapitalu kao jedinom izvorištu bogatstva, dok je rad sveden na robovlasničku infrastrukturu u službi održavanja maskimalnog profita i monopola dioničarskih svjetskih korporacija.
Dakle razvidno je kako su tadašnju veleposjedničku aristokraciju danas zamijenila dioničarska društva, špekulativni baloni i mreže, investicijski fondovi , korporativne kreditne burzovne transakcije, koje ne zahtijevaju ama baš nikakav rad osim umreženih kompjuterskih “klikova” burzovnih mešetara. Fiziokratska ekonomska nauka nam također potvrđuje kako nijedna zdrava ekonomija ne može počivati isključivo na matematičnim formulama i teorijsko-ekonomskim ekstrapolacijama, već treba imati uporište u fizičkim i realnim kategorijama. Ključni čimbenici razvoja gospodarstva su učinkovita uporaba infrastruktura i produktivnost u proizvodnji, koje čine realne fizičke parametre. Kombinacijom takvih čimbenika dobivamo ono što se u drevnom grčkom naziva „dinamika“, ili dynamis [δυνάμεις] koju Leibniz popularizira.
Kasnije, Riemannova dinamika govori o sveobuhvatnim univerzalnim zakonima u svemiru kojima su podređeni i ekonomski i društveni fenomeni. Sprega između znanstvene ekonomije i neoliberalizma nastojala je reducirati društvo i realno-fizičku ekonomiju na matematičke zakonitosti i jednažbu, kao primjerice kod jednog Johna von Neumana koji je vjerovao kako postoji matematički zakon koji određuje i diktira cijene. Također jedna od zabluda današnje znanstvene ekonomije jest vjerovanje u «opće smjerove razvoja» tzv. trendove, koji bi trebali anticipativno predviđati razvoj ekomonije u društvu i svijetu, kao da je društvo pa i svemir reduciran na statistički kartezijanski sustav matematičkih i mehanicističkih formula.
Naprotiv fiziokrati su, a prije njih i kršćanski teoretičari socijalne, kooperativne i organicističko korporativne ekonomije (primjerice Othmar Spann, La Tour du Pin, Le Play ), smatrali kako se svaka ekomonija temelji na realnim i fizičkim uporištima i povijesno- kulturološkim zasadima. Ono što se dogodilo od doba fiziokrata u 18. stoljeću sve do danas na području ekomonije, jest ono što Thomas Kuhn naziva promjena „znanstvene paradigme“ ali ne samo u strukturi znanstvenih revolucija već u u samom poimanju gospopdarstva, društva i pogleda na svijet.
Doživjeli smo promjenu ili pak inverziju „espistemoloških paradigmi„ u kojima je apsolutizirana ekomonija izgubila kompas podvrgnuvši se apstraktnim matematičnim zakonima i tržišnoj fantazmagoriji, paradigme koje su bitno poremetile percepciju razumijevanja i tumačenja društva i ekonomije. Svi ćemo se složiti kako takva promjena paradigme nažalost nije doprinijela većoj sreći i boljitku čovječanstva. Prema tome, ono što je potrebno danas je možda jedan globalni „Gestalt-switch“, promjena društvene duhovne i ekonomske paradigme kao poluga za novi perceptivni pomak u poimanju mjesta čovjeka u društvu, na zemlji i u kozmosu.
Jure Vujić/VLM
