IVICA ŠOLA: Snobovsko društvo i depresija
Čitam kako je francuski predsjednik Hollande, socijalist, za prvog ministra izabrao čovjeka koji zagovara čvrstu neoliberalnu doktrinu. Onda čitam da britanski premijer Cameron, konzervativac, zagovara široka prava gay parova i hard core femenističke teze.
Pa za Uskrs slušam poglavara moje Crkve, papu Franju, kako o doktrini govori negativno uspoređujući je s kamenom s Kristova groba i prijeći život. S druge strane, slušam protestantsku biskupicu koja rodnu doktrinu čini stožerom svoje Crkve, analogno katoličkim dogmama.
Snobizam je hedonizam
Socijalisti se neoliberaliziraju, konzervativci se gayiziraju, katolici se protestantiziraju, protestanti se katoliciziraju (jaka doktrina), heteroseksualci sve više ne žele sklapati brakove i obitelj, homoseksualcima brak i obitelj postaju globalna agenda, žene se sve više maskuliziraju, muškarci se sve više feminiziraju… Nikada u povijesti nije bilo toliko priča, od sveučilišnih katedri do politike, o kultu (poštovanja) različitosti, dočim je različitosti sve manje, svi se trpaju jedni drugima u prostor iz raznih razloga i motiva, pri čemu sve postaje zamjenjivo svime. Ovu “nelagodu u kulturi” različiti teoretičari različito zovu, od novog jednoumlja do likvidnog moderniteta s fleksibilnošću kao glavnom crtom, od ekonomije do identiteta. Različite riječi i sintagme za, opet, isto. Idem se i ja malo poigrati svojim prinosom. Pada mi na pamet osoba snoba. Snob je osoba koja je nezadovoljna onim što nije. Njegovo prokletstvo je u tome što se ne želi družiti s onima koji se s njim žele družiti, a oni s kojima bi se on družio, ne žele pak s njim. On je nešto poput putnika koji bi na dugi put radije putovao cijelo vrijeme stojeći u prvoj klasi nego sjedeći u drugoj. Uostalom, u globalizacijskim uvjetima i sa sve jeftinijim avionskim kartama, snob ne putuje svijetom zato da bi nešto vidio, spoznao, upoznao, već da bi se vratio kući i proizvodio zavist u susjeda i prijatelja pokazujući fotografije za “lajkanje”. Jer snobizam je i neka vrsta hedonizma, koja se sastoji u tome da se svisoka gleda naniže, a svijet je tako dobro skrojen da svi nekoga gledaju tako. Kada progovori, snoba je lako prepoznati jer govori kao da je rodio svoje pretke. Zato u mnoštvu definicija ovog društva i kulture u kojem je u ime različitosti sve postalo isto i zamjenjivo, možda ga se može nazvati snobovskim društvom jer, ponavljam, prva karakteristika snoba je da je nezadovoljan onim što nije. Sve drugo posljedica je toga.
Buja depresija
U Hrvatskoj nas čeka jedan festival snobovskog društva, predsjednički izbori. Već sada stožeri dvaju najizglednijih kandidata, nezadovoljni onim što nisu, smišljaju planove, kao Hollande i Cameron, kako zagrabiti u “identitet” druge strane. Snobovske ankete jasno pokazuju koliko će Kolinda uzeti SDP-ovih birača, a Josipović HDZ-ovih. U ovoj globalnoj snobovskoj farsi, kažu liječnici, buja depresija. Nije ni čudno, jer kada u samoći vlastite duše na tren shvatite da ste zalutali u tuđe dvorište, koje nije ništa puno bolje od vašeg, gorka je spoznaja da ste slabić koji ima samo jedan problem: ne može izdržati svoju različitost. Na kraju balade, jedina istinska različitost podosta je banalna. Samopoštovanje.
Izvor: glas-slavonije.hr
