DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Presveto Trojstvo
SVETKOVINA PRESVETOGA TROJSTVA
Izl 34, 4-6. 8-9; 2 Kor 13, 11-13; Iv 3, 16-18
„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina
Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16).
Svake se godine poslije svetkovine Duhova slavi nedjelja posvećena svetkovini Presvetoga Trojstva. Riječ je o svetkovini koja slavi središnje otajstvo kršćanske vjere, otajstvo po kojem se kršćanstvo razlikuje od druge dvije monoteističke religije, naime, od židovstva i islama. I kršćanstvo je naravno monoteistička religija jer vjeruje samo u jednoga Boga. A Bog koji jest Bog i ne može biti nego jedan jedini. Ipak se naše kršćansko poimanje Božje jedincatosti razlikuje od židovskog i od muslimanskog.
Iz ljepote stvorenoga svijeta, iz njegove uređenosti i svrhovitosti, ljudski se razum može uzdići do pojma Boga stvoritelja i svedržitelja, no ne može znati kakav je Bog u sebi. Za otkriti i upoznati kakav je Bog u sebi bilo je potrebno da nam sam Bog o sebi progovori, da nam se otkrije. I stvaranje je na određeni način Božji govor o sebi, jer poput nas koji se otkrivamo djelima svojih ruku i Bog se otkriva u svojim djelima. No, ne znamo dublji sadržaj Božjega bitka, ne znamo, da se slikovito izrazimo, sadržaj Božjeg srca. Taj nam se sadržaj postupno otkriva tijekom božanske objave, odnosno Božjim postupnim očitovanjima kroz svetu povijest spasenja.
Misna čitanja svetkovine Presvetoga Trojstva otkrivaju nam tu postupnost Božjega samoočitovanja, a koje nije drugo doli Božje sebedarje čovjeku. U prvom misnom čitanju iz knjige Izlaska čuli smo kako se je Bog na Sinaju objavio Mojsiju koji je netom primio dvije kamene ploče s deset Božjih zapovijedi. Bog se objavljuje kao milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i dobrotom. Već je dakle Stari zavjet otkrio Božje milosrdno lice, Božju milosrdnu ljubav prema svome narodu. Upravo će ta objava svoj vrhunac imati u događaju Isusa Krista koji je ne samo objavio i svjedočio Božje milosrdnu ljubav, nego je on sam utjelovljenje Božje milosrdne ljubavi prema ljudima. U misnom evanđelju po Ivanu čuli smo Gospodinove riječi Nikodemu: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu (Iv 3, 16-17).
Apostol Ivan, ljubljeni učenik, iz iskustva života provedena s božanskim Učiteljem, predstavlja nam Gospodina Isusa kao svijetlo svijeta, kao istinu, kao život vječni, kao put k Ocu, kao božanskog pastira naših duša, kao trs na kojem mi mladice loze primamo životne sokove i bez kojega ne možemo živjeti. Sve te slike i simbole, u biti cjelokupnu svetopisamsku objavu, Ivan u svojoj Prvoj poslanici sažima u redak: Bog je ljubav! Eto najdublje tajne božanskog bića. Ovdje nije riječ o Božjoj ljubavi prema njegovim stvorenjima, osobito prema čovjeku. To poznaje i Stari zavjet pa čak i islam. Ovdje je riječ o tome da je Bog ljubav u sebi samome, da je ljubav najdublja tajna i najdublji sadržaj božanskog bitka, a to znači da, ako je Bog ljubav u sebi, onda je on to oduvijek. Kako ljubav ne može postojati kao apstraktna kategorija, nego je uvijek riječ o konkretnom činu prema nekome ili nečemu, to znači da o Bogu oduvijek postoje netko tko ljubi, netko tko je ljubljen i sam čin ljubavi, sama ljubav. Upravo to nam objavljuje Gospodin Isus. Naime, objavljuje nam da se u jedinstvu božanskog bitka oduvijek nalaze u činu ljubavi, u činu međusobnog prožimanja i darivanja tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Otac koji odvijeka rađa Sina te se dariva Sinu ljubeći ga; Sin je njegova vjerna slika te uzvraća uzdarje Ocu na način da ljubi Oca te mu se posve dariva; i Duh Sveti koji je vez ljubavi koji ih veže i spaja u jedno. Otac u Duhu rađa Sina, a Sin se u Duhu vraća i dariva Ocu.
Budući da je značajka ljubavi da se dariva, da izlazi iz sebe prema drugima u činu darivanja, Bog je želio bogatstvo svoje božanske ljubavi podijeliti sa svojim stvorenjem i to osobito s onim koje je, budući da je obdareno razumom i slobodnom voljom, sposobno sudjelovati u njegovoj ljubavi. Bog Otac šalje svoga jedinorođenoga Sina kako bi nas ljude posinio, kako bi nas u Sinu primio kao vlastitu djecu. To znači Gospodinova riječ da je Bog poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu. Sin, Gospodin naš Isus Krist, naš put k Ocu, naš most prema Ocu, uvodi nas u sfere božanskoga. On je naš prolaz u život vječni, odnosno u kraljevstvo nebesko. Poslije slanja Sina Bog nam šalje Duha Svetoga, vez ljubavi koji ga veže i spaja sa Sinom u trojstveno zajedništvo, kako bi nas Duh Sveti po Kristu i s Kristom sjedinio s nebeskom Ocem. Otac izljeva Duha Svetoga na naša srca, a Duh u nama kliče Abba, Oče, svjedočeći našem duhu da smo djeca Božja, kako veli sv. Pavao.
Budući da smo mi ljudi stvoreni na Božju sliku i priliku, to znači da istinski možemo ostvariti svoje čovještvo samo ako najdublji sadržaj našega života, onoga što jesmo i što želimo biti i postati, bude istovjetan najdubljem sadržaju božanskog bitka. Dakle jedino ljubav kao temeljni i najdublji sadržaj naših dubina može nam jamčiti ostvarenje našega čovještva. No, zna Gospodin Bog kako smo i koliko slabi, kako je naša ljubav slaba i nevjerna. Zato izljeva svoju vlastitu ljubav, Duha Svetoga, u naša srca kako bismo mogli istinski ljubiti te po ljubavi postati njegova djeca te dionici božanskog trojstvenog zajedništva, a to je jedini istinski život.
Svaki dan više puta učinimo znak križa izgovarajući riječi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U to smo Presveto ime kršteni, po krštenju smo postali djeca Božja, Kristova braća i sestre, te međusobno također braća i sestre. Onaj tko se često i rado moli nebeskom Ocu lako u drugim ljudima prepoznaje braću i sestre. Onaj tko se redovito i često moli Isusu Kristu lako shvati Gospodinovu riječ kako se on sam krije u potrebitima i malenima ovoga svijeta te im radosna i laka srca odluči služiti, znajući da tako služi samom Kristu te da ljubeći njih ljubi samoga Krista. Onaj tko se često i rado moli Duhu Svetome taj brzo dođe do spoznaje kako je ljubav najveće i jedino istinsko blago ljudskoga srca te da je istinski bogat jedino onaj koji puno ljubi, a ne tko puno ima.
Don Mladen Parlov
