Glas za Josipovića glas je za nastavak sukoba i destrukciju države
Glas za Ivu Josipovića glas je za Zorana Milanovića. To je glas za nastavak sukoba, to je glas za nestabilnost države i sustava. To je glas propusta i nečinjenja.
Kampanja za predsjedničke izbore se zahuktava. Predsjednik Josipović počeo je koristiti malo jača oružja, pa znajući da mu Kolinda Grabar-Kitarović, kao dužnosnik NATO saveza, ne smije odgovoriti, odlučio je ostvariti početnu prednost napadom na njenu ljepotu. Drugi as iz rukava koji je izvadio, oduzimanje je odličja Ivi Sanaderu. Kojega pak svi mrze, jer je dežurni Pedro. A nije na odmet ni napasti Karamarka.
Sve to, dakako, ima koristi za predsjednika Josipovića, jer ga odmiče od centralne teme ovoga članka. A to je činjenica da u dvije i pol godine vladavine Zorana Milanovića, predsjednik nije napravio nijedan potez kojim bi se ogradio od stalno neuspješne i destruktivne vladavine trenutnog premijera.
Jer, predsjednik obožava sebe prikazivati kao čovjeka dijaloga, čovjeka mira i čovjeka sporazumijevanja. Dok premijer uživa ugled svađalice, donositelja razdora i čovjeka koji ne poznaje riječ “kompromis” – valjda nije bio u školi kada se učila baš ta riječ.
Kada se katolici ispovijedaju, na svojim bogoslužjima, onda se mole prema Misalu iz 1970. Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom. Luterani i anglikanci se pak ispovijedaju mišlju, riječju i djelom. Propust je uveden u obnovljenu katoličku liturgiju II. vatikanskog koncila primarno zbog nečinjenja pojedinaca u Drugom svjetskom ratu, jer toliko je ljudi stradalo u logorima smrti, a pojedinci nisu makli prstom da ih spase. Iako je i nečinjenje oblik djelovanja, dakle teološki je djelo, teolozima je bilo važno još i istaknuti da je nečinjenje oblik djelovanja.
Time što Ivo Josipović ne čini ništa da bi primirio Zorana Milanovića na njegovom putu destrukcije i beznađa, govori da ga podupire na istome. Jer kada je Hrvatska bila pri kraju pregovara s Europskom unijom i kada je Jadranka Kosor značajno povukla u antikorupcijskim akcijama, onda je gospodin predsjednik imao najbolju namjeru srušiti Jadranku Kosor s pozicije premijera.
Dakle, predsjednik nije bio neutralan za vrijeme vladavine HDZ-a. Bio je protiv nje. Kao što trenutno podupire vladavinu SDP-a, koja je najgora u demokratskoj povijesti Hrvatske.
Ono što je sasvim izgledno je da se Hrvatska nalazi u nekom obliku međunarodne izolacije. Njemačka je sigurno ljuta zbog Perkovića i Mustača. Amerikanci isto ne pokazuju znakove sklonosti, jer kada je Josipović bio u službenom posjetu, Obama ga nije primio. Francuzi isto nešto ne spominju Hrvatsku.
Od ulaska Hrvatske u EU, osobno nisam zapamtio da je ijedan državnik veće i jače zemlje došao u posjet Hrvatskoj. Milanovićeva politika sukoba, od Hrvatske je napravila zemlju s lošom reputacijom. Dok je predsjednik Republike, s ovo malo ovlasti što još ima, važan faktor diplomacije, a ništa ne radi na tome da se ugled zemlje popravi.
Od nove pravednosti (termin ukraden iz hrvatskog prijevoda Novog zavjeta, pogledati Duda-Fućak, Evanđelje po Mateju, podnaslov stiha 5,20 >>) nema ništa. Glas za Ivu Josipovića glas je za Zorana Milanovića. To je glas za nastavak sukoba, to je glas za nestabilnost države i sustava, to je glas za razdor i glas za nazadovanje.
To je glas propusta i nečinjenja.
Autor: Mislav Miholek/politikaplus.com
