DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvanaesta nedjelja kroz godinu
Jr 20, 10-13; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33
„Vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle!
Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca“ (Mt 10, 32).
Središnja tema liturgijskih čitanja dvanaeste nedjelje kroz godinu jest povjerenje, nada, uzdanje u Gospodina Boga, koji se objavljuje kao Otac nebeski. U prvom misnom čitanju to uzdanje susrećemo u životnom iskustvu tragičnog proroka Jeremije. U teškim godinama povijesti vlastitog naroda, za vrijeme opsade Jeruzalema te odvođenja naroda u babilonsko sužanjstvo, Bog šalje proroka Jeremiju da mu prenese Božje riječi. U spletu intriga, prijevara, podmetanja sa strane velikaša, svećenika, kraljevih dvorjanika, Jeremiju se optužuje da u narodu širi malodušje te ga batinaju i u tamnicu zatvaraju. U tim teškim trenucima kad narodni vođe ne samo da odbacuju Božju riječ, nego ugrožavaju i sam Jeremijin život, prorok se utječe Bogu: Sa mnom je gospodin kao snažan junak! Iz povijesti znamo kako Jeremiju, tj. Boga nisu poslušali te kako je narod, zajedno s kraljem i narodnim vođama, završio u babilonskom sužanjstvu, pokraden, opljačkan, ponižen i potlačen.
Poslije šest stoljeća židovski se narod nalazi u sličnoj situaciji. Ponovno je potlačen, ponovno je pod tuđinskom vlašću koja ga ugnjetava raznim nametima i porezima. U tu njihovu tamu Gospodin Isus donosi svjetlo svoje riječi te svjetlo koje je on sam; on je svjetlo svijeta. Njegove riječi: Ne bojte se ljudi!… Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti (Mt 10, 26.28), upućene su apostolima neposredno nakon poslanja koje im je povjerio. Na prvi pogled Gospodinove se riječi mogu činiti kao jeftina utjeha i ohrabrenje onima koji polaze na put ne znajući što ih čeka, osim što su svjesni tragične sudbine svih Božjih poslanika kroz povijest vlastitog naroda. Doista svi su starozavjetni proroci tragično završili. Isus će optužiti svoje suvremenike da su potomstvo onih koji su ubijali proroke, a oni im podižu spomenike. Isusove riječi bi doista i bile jeftina utjeha kad bi se radilo o čisto ljudskom poslanju i ljudskim projektima i planovima. No, na djelu je nešto mnogo veće i više. Na djelu je djelo samoga Boga koji je poslao svoga Sina da izvrši poslanje koje mu je Otac namijenio, a on uzima ljude za suradnike u tom istom poslanju.
Kad se iz perspektive međuljudskih odnosa i veza, perspektive onoga što je čovjek u svojim ili tuđim očima, pogled podigne gore, uvis, kad se zauzme perspektiva Božjeg pogleda tada stvari postaju drugačije. U našoj ljudskoj perspektivi važno je, primjerice, imati materijalno bogatstvo. Za onoga tko previše usvoji tu perspektivu postupno će postati nevažno kako se je do tog bogatstva došlo; važno ga je imati te u njemu uživati. U našoj ljudskoj perspektivi važno je dugo i dobro živjeti, manje je važno kako se živi.
No, iz Božje perspektive stvar izgleda posve drugačije. U Božjim očima materijalno bogatstvo po sebi nije nešto loše ili zlo; po sebi je ono dobro. No, Bog želi da materijalno bogatstvo posluži čovjeku kako bi po njemu rastao kao dijete Božje, a to znači da čovjek treba znati kako se koristiti bogatstvom, kako od materijalnog steći neprolazno, duhovno bogatstvo; kako nas materijalne stvari ne smiju dijeliti nego zbližavati na način da ga dijelimo jer ništa iz ovoga svijeta nećemo iznijeti. Goli se rodili, goli ćemo umrijeti. U Božjim očima dug i dobar život može biti znak blagoslova, ali dužina života ne određuje njegovu vrijednost. To je kao kad bi rekli da neko remek djelo mora biti veliko, glomazno. U biti nije tako. Najvrjednije stvari redovito su male, sitne, poput biserja ili dragog kamena. Jedan ljudski život, premda u ljudskim očima kratak, može biti remek djelo ispunjena života, remek djelo života sjedinjena s Bogom, Izvorom života. Primjerice, sv. Terezija od Djeteta Isusa, koju nazivamo i sv. Terezija Mala živjela je svega 24 godine, a Božjom je milošću dosegle vrhunce kršćanskog života. Remek je djelo Božje milosrdne ljubavi. Proglašena je ne samo svetom nego i crkvenom naučiteljicom.
Kad Isus hrabri apostole, i nas danas, da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, uči nas da nastojimo uvijek usvajati Božji pogled, da u vlastitom životu najprije pogledamo i istražimo vertikalu svog života. U smislu: to što planiram i želim učiniti, je li to volja Božja? Što Bog o tome veli? Koji je konačni cilj toga što poduzimam? Što mi to koristi za vječnost?
I tu je često naš problem. Zaboravili smo na vječnost, zaboravili smo da ćemo umrijeti te položiti račun za svoj život. Razmišljati o kraju, o onom zadnjem u vlastitom životu ne znači uvoditi strah u vlastiti život. Upravo suprotno od toga. Po smrti mi idemo ususret svome nebeskom Ocu koji je prepun ljubavi prema nama, svojoj djeci. No, zaboraviti na Boga, zaboraviti na ono zadnje u vlastitom životu, znači odreći se kršćanske nade. Kršćanski bi život trebao biti obilježen nadom. Nadati se ne znači samo i jednostavno očekivati u budućnosti ispunjenje još ne postignutog spasenja, nego već sada živjeti stilom života koji anticipira budućnost. Kršćanska nada omogućuje novi život, motiviran iskustvom i krsnim izborom, jer otvara punini koju sada imamo kao zalog. No, mi smo ono zadnje, konačno zamijenili s ovim ovdje. Zato nas Isus upozorava te valja zaozbilj uzeti njegovo upozorenje.
I još nešto. Gospodin veli kako nam se valja bojati onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu (Mt 10, 28). O kome govori Gospodin Isus? Očito ne o sebi, jer je došao spasiti nas, jer nas ljubi. Očito ne i o svom i našem Ocu nebeskom koji bi nas kao kaznio za naše grijehe i propuste. Naime, upravo Otac iz ljubavi prema nama šalje svoga Sina da nas spasi. Iz ljubavi prema nama Otac nebeski predaje svoga Sina u smrt. Isus misli na đavla koji, prema Poslanici Hebrejima, imaše moć smrti, ali ga je Isus svojom smrću obeskrijepio, tj. porazio (usp. Heb 2, 14).
Don Mladen Parlov
