I. Marijačić: Nametnici i predatori
Da kojim slučajem nije Hrvat i da je, recimo, bio na strani agresorske vojske koja je razarala i ubijala po Vukovaru ili bilo kojem drugom hrvatskom gradu, Dario Kordić bio bi pošteđen svih medijsko-političkih primitivnih napada kojima je sada izložen po povratku iz zatvora u Grazu nakon što je odslužio dvije trećine presuđene mu kazne od 25 godina zatvora. Kada su oslobođeni Veselin Šljivančanin, koji je kraće vrijeme bio u zatvoru zbog dokazanoga masovnog zločina na Ovčari, a oficir Miroslav Radić nije ni bio osuđen, samoproglašeni čuvari ljudskih prava i građanskih vrijednosti nisu pustili glasa.
Njima je normalno ovo drugo (puštanje agresora), a nenormalno ono prvo (zakonito puštanje osuđenoga Kordića na slobodu). Aktivisti vladinih udruga, koje se lažno nazivaju nevladinima, nazivaju Kordića ubojicom, a jugosrpski orijentirani kolumnisti po hrvatskim medijima ispisuju ogorčene pamflete u kojima pokazuju dvoličnost, licemjerje, pristranost, neznanje ili nezainteresiranost za činjenice.
Stotinjak predstavnika tih udruga prepoznatljive političke i svjetonazorske usmjerenosti, koje godinama teroriziraju hrvatski narod, okupilo se par dana poslije Kordićeva dolaska iz zatvora ispred zagrebačke katedrale noseći u rukama papire s imenima žrtava u Ahmićima. Da nije bilo spontano okupljenih hrvatskih branitelja, možda bi nasilno i upali u katedralu i tako prosvjedovali protiv činjenice što je msgr. Pozaić služio misu na kojoj je bio Dario Kordić.
Već i na formalno-pravnoj razini lažni nevladini aktivisti krše zakon jer ako je netko odradio svoju sankciju za kazneno djelo zbog kojega je osuđen, taj je čist pred zakonom kao i svaki drugi hrvatski državljanin. Nitko ga više ne smije javno demonizirati jer time čini kazneno djelo predbacivanja i može biti osuđen. To se u Hrvatskoj, zemlji selektivne pravde, ne će, dakako, dogoditi jer ovdje te udruge uživaju status svetih krava i iznad su zakona.
Mrzitelji hrvatske državotvorne politike
Kad je riječ o sadržanoj razini slučaja Kordić, one koji ga nazivaju ubojicom ili sotonom uopće ne zanima što on nije ni zapovjedio napad na Ahmiće niti je u njemu sudjelovao. Kordić, naime, nije bio vojnik. Osuđen je zbog političke odgovornosti. Nakon što je poslije odsluženih devet godina zatvora pušten Tihomir Blaškić, iste udruge i isti lažni pravednici po novinama nisu prosvjedovali niti napisali riječ prosvjeda. A upravo je, dokumentirano je, Blaškić izdao zapovijed za napad na Ahmiće te nakon akcije pohvalio i nagradio podčinjene vojnike za uspješno provedenu akciju. Tada nisu u znak prosvjeda ispisivali imena žrtava u Ahmićima.
Darija je Kordića politički instrumentalizirani Haaški sud osudio kao HDZ-ova političara jer je tada trebalo osuditi hrvatsku politiku prema BiH. Prvo su mu pokušali imputirati da je bio na sastanku u Busovači kad se odlučivalo o napadu na Ahmiće. Imali su snimku sastanka, ali kako nije na njoj bilo Kordića, tragali su za nekom osobom koja bi mu bila fizički slična i montirali na postojeću snimku. Ali nisu pronašli nikoga tko bi mu sličio pa su izmislili vojni sastanak u Vitezu.
Dokaza da je na njemu Kordić bio, nije bilo, ali su problem premostili iskazom zaštićenoga svjedoka koji je rekao da je sastanak održan i da je Kordić na njemu, premda se tada iz Busovače u Vitez nije fizički moglo doći. To je istina o Kordiću koja ne zanima prošlotjedne prosvjednike. Da su uistinu ono kakvim se predstavljaju, dakle zaštitnici ljudskih prava i prava žrtava, onda bi se odavno zauzimali za Darija Kordića, a ne protiv njega.
Međutim, to nisu nikakvi čuvari ljudskih prava, nego isturena šaka komunističko-anacionalne ideologije i neskriveni protivnici, čak i mrzitelji hrvatske državotvorne politike. Dobivaju izdašne financijske potpore iz stranih izvora, ali najviše iz državnoga proračuna. Tako Hrvati svojim novcem financiraju svoje neprijatelje. U tom pogledu, Zoran Pusić, Vesna Teršelič i mnogi drugi nametnici su i predatori koji ustrajno „piju krv” hrvatskome narodu i to će činiti sve dok imaju povlašteni medijsko-politički status. Nema sumnje da bi mnoge ozbiljne države zabranile rad takvih udruga. Hrvatska to ne bi trebala učiniti, ali bi žurno morala uskratiti im zadnju proračunsku lipu. Jednostavno, neka ih plaća onaj čije interese štite.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
