IVICA ŠOLA: Svijet na rubu “pakla” – stigla nas je Freudova “kletva”!

Svi se pozivaju na prava, nitko više ne govori o dužnostima, svi govore o tome što drugi, osobe i institucije, trebaju učiniti za njih, ali ne i što su, ne daj Bože, oni dužni učiniti u obrnutom smjeru.

Nedavno sam u Večernjem listu (15. 9. 2014.) pročitao zanimljivo razmišljanje psihologinje Ljubice Vranić koja tvrdi kako “danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat”, tj. da ne vladaju (obiteljima) ni otac ni majka, već djeca. Ovdje bih dodao, na izravniji način, da je temeljna perverzija današnjice da su odrasli ljudi postali djeca, što je Pascal Bruckner u djelu “Napast nedužnosti” nazvao infantilizacijom kulture.

Psihologija već poznaje pojam “malog tiranina”, razmaženog derišta koje zlostavlja svoje roditelje sljepoćom vlastite djetinje želje pa čak i zlobom, podmetanjem, gdje roditelji nerijetko bivaju izloženi tretmanima raznih centara za ovu i onu skrb zbog “nebrige” za vlastito dijete. Iz današnje perspektive terapijske kulture strašno zvuči tvrdnja Aurelija Augustina kako je dijete “nevino ne po nakanama svoga srca, već po slaboći svojih ruku”. Ta misao pripada onim “mračnim” vremenima kada pojam grijeha i zla nije bio proskribiran i, kao danas, zamijenjen psihološkim i socijalnim determinizmima pri čemu je za sve zlo koje neki pojedinac čini, pa i dijete, odgovoran netko drugi; biologija (gen), loši roditelji, teško obiteljsko okruženje, itd.

Filijarhat je utoliko zanimljiva dijagnoza što odrasli ljudi usvajaju karakteristike djece, od intimnih do društvenih odnosa. To je razlog da brakovi tako lako pucaju, da se svi žale na diskriminaciju, da su svi skloni u društvenim odnosima stalno se postavljati u poziciju žrtve, kao da nemaju slobode i odgovornosti za vlastite čine pa je biti žrtva postalo profitabilno. Nitko više ne želi biti heroj, jer su “žrtve” postali heroji našega doba. Nevladine organizacije, mnoge od njih, upravo žive od “trgovine žrtvama” koje, nerijetko, u nedostatku stvarnih, umjetno proizvode, naročito među umjetno kreiranim manjinama.

U predavanju koje sam nedavno imao za Agenciju za odgoj i obrazovanje pod naslovom “Odgoj i obrazovanje u svijetu bez heroja” upitao sam se, na tragu infantilizacije društva, gdje odrasle osobe u zreloj dobi zadržavaju sve temeljne djetinje karakteristike, zašto, kao u ne tako davna vremena, ljudi na Zapadu sve manje teže biti “heroji ulice”, a sve više žrtve sustava, od obitelji do društva i države. Sveopće samoviktimiziranje po meni je čista rabota s krajnjim ekonomskim profiterstvom, kao i za perverziju na Brucknerovom tragu koji kaže kako je “zvati sebe progonjenim samo perfidan način da progoniš drugoga”.

Jedan od glavnih razloga nastanka svijeta bez heroja je zlouporaba ljudskih prava sa sukladnim sumrakom dužnosti. Svi se pozivaju na prava, nitko više ne govori o dužnostima, svi govore o tome što drugi, osobe i institucije, trebaju učiniti za njih, ali ne i što su, ne daj Bože, oni dužni učiniti u obrnutom smjeru. Tako sam prije par godina u intervjuu Vijencu izjavio: “Ljudska prava su nejasan termin koji lebdi negdje između političkog, moralnog i juridičkog značenja. Baš zato su pogodna za razne manipulacije. Kao što je to nekoć bila religija ili tzv. vjerski ratovi, tako su ljudska prava smokvin list za sasvim prizemne i neljudske interese. Kissinger je u svojoj autobiografiji to lijepo elaborirao. Razvoj svijesti o neotuđivim pravima čovjeka donio je mnogo dobroga, no i jedno veliko zlo: Sumrak dužnosti, osjećaja odgovornosti. Jer kada nekome priznate neko ljudsko pravo, nekome drugome pripisali ste dužnost, netko će to morati financirati. Naime, mi miješamo ljudska prava, još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća, s ekonomskim pravima, gotovo ih više nitko niti ne razlikuje. Zato je lepeza «ljudskih» prava usko povezana s financijskom, ekonomskom snagom zajednice. U Norveškoj nešto može biti ljudsko pravo što u siromašnoj Hrvatskoj ne može, jer država nije dovoljno gospodarski jaka. K tome, danas svi pričaju o svojim pravima, već od djece u vrtiću, nitko ne preispituje svoje dužnosti i odgovornosti. Pričao mi je prijatelj iz jedne velike globalne kompanije kako mu se na jedno pravničko mjesto javila jedna mlada dama koja je na intervju došla s popisom pitanja o svojim pravima, a da još nije ni okusila posao. Jedan od razloga bankrota mnogih država EU jest i taj što se lepeza ljudskih prava proširila do bizarnosti, pa Cameron u Engleskoj neuspješno pokušava s projektom «Big Society» kako bi ljudima vratio svijest o vlastitoj odgovornosti za zajednicu u eri atomiziranih pojedinaca koji bi da im država regulira sve probleme u životu, od rođenja do smrti. Na mnogim područjima, od globalne politike, do «običnog čovjeka» ljudska prava postala su farsa, a kod mnogih udruga sasvim dobra vrsta biznisa. Imao sam nedavno prijateljsku raspravu s jednim vrsnim teologom koji smatra da su ljudska prava korak bliže ka ostvarenju Kraljevstva Božjeg, no nisam siguran je li vrag ipak bolje shvatio manipulativnu moć koji ovaj, po sebi dobar koncept, nosi u sebi. U ruskoj literaturi, od Berdjajeva preko Dostojevskog do Solovjova, Antikrist je dobrotvor, ljudskopravaški aktivist koji ljudima nudi kruh no potiho uzima dušu, tako da im se i kruh na koncu zgadi.”

Tako je nastao i koncept tzv. terapijske države od koje se očekuje da zamijeni inicijativu pojedinca pa se traži sve besplatno, od zdravstva do školstva, da država preuzme i skrb za umiruće roditelje, a na vama je da plačete i ajmečete kako ste žrtva nebrige države.

A u stvarnosti, ljudska prava su samo dva: pravo na život i pravo na slobodu (savjesti) te sukladnu inicijativu u odgovornosti i društvenom natjecanju. Kako smo nedavno imali prilike slušati, “neki” čak i brak smatraju “ljudskim pravom”, pa im država to pravo treba doznačiti inače su, eto samoviktimiziranja, umah “diskriminirani”.

Kada gledate i velike događaje svjetske povijesti, kao i aktualna geopolitička prepucavanja i napetosti, unatoč svim visokoumnim prepucavanjima i analizama, sve se nerijetko svodi na djetinju tvrdoglavost i nepopuštanje (ukrajinska kriza), i onu “čiji je tata jači”, te svađu oko “igračaka” u stilu vrati mi moje kantice i lopatice, jer ako ti meni ne vratiš neću ni ja tebi. Slično je i u puno prizemnijim stvarima kao što su rastave braka, pri čemu izraz “neslaganje naravi” kao razlog razvoda zvuči baš kao infantilni argument: Ta čije se naravi slažu, kada je svaki čovjek po istoj naravi jedinstven i neponovljiv. Slično je i s mnogim konfliktima koje doživljavamo na poslu.

Kada me studenti pitaju hoće li biti rata, ili što će biti s institucijom obitelji na Zapadu, odgovorim da ne znam, da je teško predviđati bilo što u svijetu u kojem su u procesu infantilizacije odrasli (p)ostali djeca, s istim mehanizmima kao kad su pohađali vrtić.

U jednom, strah me je, jer nas je stigla Freudova kletva koja veli: “Dijete je otac čovjeka.” Pri čemu bih dodao da je u tom procesu ona Isusova “ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje” pervertirana u ovom kulturološkom kontekstu u “ako ne postanete kao djeca, nećete ući u pakao” zvan infantilizirani svijet.

Izvor: laudato.hr

Odgovori

Skip to content