Njemačka je nakon ujedinjenja odmah na visokoj znanstvenoj razini evaluirala kompletnu „humanističku i društvenu znanost“ tadašnjega DDR-a, a po tim standardima preko 95 posto tadašnjih istočnonjemačkih znanstvenika dobilo je trenutni – otkaz. Jednostavno, to što su oni radili, što su simbolizirali – nije bila znanost već banalna ideologija.

Je li poziv na linč Darija Kordića, zapravo javno vješanje Hrvatske?

Jedino strašnije od ubojstva čovjeka je nakon njegove smrti – osuditi nevinoga. Sve dok postoji razumna sumnja da se sud selektivno ponašao, da je primjenjivao mjerila koja ne pamti međunarodno pravosuđe, da su ljudske žrtve kao i život jednoga jedinoga čovjeka poslužile prljavim političkim ili geostrateškim interesima, a previše je indicija koje razuman čovjek ne smije ignorirati – žrtve muslimansko-hrvatskoga sukoba u Srednjoj Bosni su i ubijeni žitelji Ahmića i Dario Kordić.

Zato je poziv na novo „društveno suđenje“ koje su uputili notorni „borci“ protiv „fašizma“ u Hrvatskoj, zapravo poziv na linč kako Darija Kordića tako i cijele Hrvatske.

“Obraćamo Vam se kao građani zabrinuti za budućnost naše domovine Hrvatske. Jer zemlja u kojoj su velik broj građana katolički vjernici, a u kojoj neki od najviših velikodostojnika Katoličke crkve (npr. biskup Vlado Košić, predsjednik Komisije „Justitia et Pax“ Hrvatske biskupske konferencije i predsjednik Vijeća za ekumenizam, biskup Valentin Pozaić, biskup Juraj Jezerinac, ..) slave i uspoređuju s Isusom Kristom osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, ima ozbiljnih razloga da bude zabrinuta za svoju budućnost…“

Ovo je uvodna rečenica u pismu pedesetak javnih osoba, intelektualaca ili ukratko građana Republike Hrvatske upućene Hrvatskoj biskupskoj konferenciji povodom dolaska i dočeka Darija Kordića iz austrijskoga zatvora u Hrvatsku.

Hrvatska je javnost naviknuta već na pisma i mišljenja manje – više istih ovih ljudi, potpisanih pod ovaj apel, upozorenje, kritiku i, kako u samome smislu poruke stoji – otvorenu pomoć Katoličkoj crkvi da iziđe na pravi put!

Svojim stalnim zalaganjem za društvene norme i novi hrvatski moral ovi su poznati intelektualci odlučili iskoračiti iz sfere društvenoga, političkoga, znanstvenoga i duboko zagaziti na područje teologije i podučiti Crkvu – što joj je raditi. Na dobrobit zemlje Hrvatske i Neba.

Tko su ti ljudi?

Tko im je dao kredibilitet, čime su ga stekli, kakvim su to javnim primjerima pokazali naciji i hrvatskim katolicima – kako ih imaju slijediti?

Jasno piše, zašto bi katolik u Hrvatskoj slijedio jednog „zadrtog“ Košića, jednog Jezerinca, u konačnici bilo kojeg biskupa, svećenika, kardinala, kada imamo potpisnike ovoga pisma.

Zabrinuti intelektualci nastavljaju:

„…Molimo Vas da upotrijebite Vaš autoritet da se Crkva u Hrvatskoj vrati sputa nacionalističke ostrašćenosti i isključivosti na put kršćanske tolerancije i skromnosti, ekumenizma i dijaloga. To bi bilo važno i za Hrvatsku i za Katoličku crkvu.

Ljubazno Vas molimo da našu zabrinutost prenesete i papi Franji, čija skromnost, dobronamjernost i mudrost budi nadu kod svih ljudi dobre volje…”

Razlog ovakve njihove zabrinutosti je slijedeći:

„U utorak, 10. lipnja, organizirali smo mirni prosvjed protiv te potpune bešćutnosti prema žrtvama koja predstavlja uvredu ljudskog dostojanstva i protiv blasfemije biskupa Košića koji izjednačuje ratnog zločinca odgovornog za masovno ubojstvo i Isusa Krista. Prosvjed je održan na Kaptolu, ispred Katedrale u kojoj je 6. lipnja, nekoliko sati po dolasku Darija Kordića u Zagreb, taj ratni zločinac posebno pozdravljen na misi; 116 ljudi stajalo je s imenima 116 žrtava iz Ahmića. Policija nas je morala čuvati od napada tridesetak nasilnika koji su mahali križevima i krunicama, ali se i služili nimalo kršćanskim rječnikom punim psovki i prijetnji…“

Potpisnici pisma dakle ne dopuštaju da Katolička crkva može i smije moliti za grješnika, u ovome slučaju Darija Kordića, ne smije se veseliti povratku izgubljenoga sina, ne smije se služiti Sveta misa – bez njihovoga odobrenja i procjene kada i s kojom nakanom.

Da nisu naveli na kraju pisma papu Franju, da nisu naznačili njegovo ime i možebitnu namjeru, čovjek ne bi imao nikakve druge mogućnosti, nego pomisliti – da je on osobno, neki od njegovih najbližih suradnika, netko od najuglednijih teologa Vatikana ili sami anđeo Gabrijel po volji Svevišnjega – izrekao ovo upozorenje.

A ono tamo: Urša Raukar, Drago Hedl, Drago Pilsel, Miljenko Jergović, Oliver Frljić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac…!?

U kakvu se to Hrvatsku vratio Dario Kordić?

Hoće li u njoj naći mir potreban svakom čovjeku, potrebniji onome tko se zna suočiti sa svojom prošlošću, djelima i nedjelima. Može li mu ovakva Hrvatska, ovakvo društvo biti okruženje koje će mu na višoj ljudskoj i kršćanskoj razini zamijeniti sedamnaestogodišnje druženje s okorjelim kriminalcima, ubojicama, ljudima koji su u austrijskoj tamnici okajavali svoje društvene grijehe?

Nisam siguran.

Ljudi koji su potpisali ovo besramno pismo, besramno zbog izrečene poruke i smisla, zatim temeljnoga kredibiliteta i ogromnoga raskoraka između sadržaja izrečenoga i njihovih osobnih života, koliko se god pojavljivali skupno, kreiraju hrvatsku javnost uz potpunu podršku hrvatskog političkog i državnog sustava.

Ovakva reakcija redom uglednih građana Republike Hrvatske, uglednih po njihovom realnom utjecaju na hrvatsko društvo i njegove standarde i vrednote, a nikako po općeljudskoj prihvatljivosti, međutim nužno nameće nekoliko osnovnih pitanja, pitanja koja bi svatko tko se upušta u javnu komunikaciju morao imati na umu, ne čak toliko zbog čistoće javnog prostora za koju se zalažu navedeni potpisnici, već u najbanalnijem smislu – zbog osobne ljudske kredibilnosti.

Polazim od pretpostavke da svi navedeni ljudi bar minimalno drže do sebe, da im je važan društveni status i ugled.

Prvo, intelektualac s pretenzijama da utječe na društvene odnose, neovisno je li pravnik ili ne, je li filozof ili ne, je li književnik ili ne, je li kazališni glumac, redatelj, je li fizičar ili političar – morao bi imati osnovni pojam o pravnom, filozofskom i temeljnom ljudskom smislu zakonskog kažnjavanja.

Zašto je umjesto obične osvete, bilo krvne, bilo neke druge, u razvijenom ljudskom društvu ekskluzivno pravo kažnjavanja preuzela društvenim konsenzusom – država?

U čemu je smisao, što je svrha kažnjavanja uopće? Što znači pravni i sociološki pojam – društvene rehabilitacije kažnjenika?

U pravnoj znanosti postoji nekoliko teorija o smislu i svrsi kažnjavanja. Dominantne su tri vrste teorija: apsolutne, relativne i mješovite. Apsolutne teorije polaze od isključivoga prava na odmazdu društva nad počiniteljem zlodjela, relativne teorije polaze od imperativa prevencije primjerom, a mješovite su kombinacija teorijskih polazišta prvih i drugih stajališta. Mješovite teorije su osnovica hrvatskog pravnog poretka, ali i gotovo svih pravnih poredaka razvijenih zemalja i njihovih državnih sustava.

U humanističkom smislu, ne postoji izuzetak u suvremenom svijetu kojim se nakon odslužene državne i zakonske kazne preporučuje nastavak kažnjavanja osuđenoga čovjeka.

Suvremeni svijet dakle polazi od isključivog polazišta da je izvršena pravosudna kazna dovoljna za odnos prema čovjeku prema kojemu je primijenjena, te da ima neupitno pravo na novi početak. To je neupitan civilizacijski standard svugdje u svijetu, a države radi resocijalizacije ljudi nakon dugogodišnjih zatvorskih kazni ulažu ogromna sredstva u formiranje čitavog niza institucija specijaliziranih za tu složenu zadaću. Gotovo je nemoguće naći u medijima kampanje koje ljude koji su se vratili u društvo, ako nisu novim zlodjelom dali povoda, nanovo osuđuju ili progone.

Zašto se u Hrvatskoj događa drugačije?

Kome oni zapravo sude? Dariju Kordiću ili – Hrvatskoj?

Jesu li žrtve Ahmića na bilo koji način svojim smislom, svojom tragičnošću, svojom univerzalnom ljudskom porukom smjele postati obične alatke, obična oružja ljudima koji uzurpiraju potpuno pravo na nastavak suđenja jednome čovjeku i narodu na koncu konca, njegovoj Crkvi, i na što takav odnos, ovakva pisma i kampanje uistinu svode žrtve Ahmića, ali i samu esencijalnost bilo koje žrtve?

Što o Ahmićima, ratu Hrvata i Bošnjaka, Dariju Kordiću, Lašvanskoj dolini, samome procesu u Haagu na kojemu je Kordić osuđen, znaju jedna Raukar, Čačinović, jedan Igor Galo, Uroš Desnica, što o tome zna Zoran Pusić, Jovo Grkinić, Drago Hedl, Predrag Lucić?

Jesu li ikada, bilo gdje i bilo kada sudjelovali u neupitnim racionalnim metodološkim istraživanjima, jesu li njihova saznanja plod neupitnog znanstvenog stajališta, ili isključivo dostupnih informacija iz medija tijekom ratnoga i poratnoga razdoblja, u čijemu su kreiranju neki od njih i sami sudjelovali – nikada iz prve ruke i s mjesta događaja.

Nisu.

Nije li prostitucija svoga intelektualnoga polazišta postaviti se u neupitnog tumača istine, nije li najniži oblik prijezira prema svemu ljudskom uzimati pravo educiranja jednog cijelog naroda, bilo koje institucije, ukupne javnosti s polazišta neupitnosti i u konačnici klasične dogme – bez posve neupitnoga znanja o događaju koji se koristi za društvenu akciju ovakvoga tipa?

Jasno da jest.

Nije li krajnje nelegitimno potpisivati ovakvo pismo zajedno s grupom ljudi i uzimati si neupitno pravo suđenja svemu i svakomu, zalaziti u duboko poimanje smisla zločina i kazne, pravnoga poretka i funkcioniranja države i suvremenoga društva. Nije li stalno ponovno ubijanje odavno ubijenih nesretnih ljudi koji isto kao i Kordić danas na povratku u društvo iz tamnice imaju pravo na mir i sjećanje, koristiti polusaznanja, poluinformacije, uzimati ih kao vlastiti credo i prijetiti cijelome jednome društvu ovakvim upozorenjima?

Kako je moguće da se kao civilizacijski kriterij smatra prirodnim, poželjnim i dobrim osloboditi svake ljudske i društvene odgovornosti cijelu jednu zločinačku politiku i tisuće njenih nositelja u Hrvatskoj, srpsku agresorsku politiku, uzimati čin državne milosti Republike Hrvatske kao prag i polazište bez propitkivanja i bilo kakvih moralnih i javnih dvojbi, za tisuće ljudi, a ne imati isti kriterij za Darija Kordića?

Dario Kordić je u Haagu osuđen po političkoj odgovornosti za realan zločin u Ahmićima, ni u jednome navodu sudske presude ne stoji niti je dokazano njegovo bilo kakvo organizacijsko ili izravno sudjelovanje u tom zločinu, jednako kao što Vojislav Stanimirović nije osuđen za političku odgovornost iako je bio vrlo visoki funkcionar Republike Srpske Krajine koja je nastala i funkcionirala na nevjerojatnim zločinima punih sedam godina.

Darija Kordića nakon izdržane kazne zbog političke odgovornosti, inače pravnoga presedana u međunarodnoj pravnoj praksi, danas potpisnici ovoga pisma nastavljaju kažnjavati, doslovno hrvatsku javnost pozivaju na linč, izravno rušeći time i pravni i humanistički poredak suvremenoga svijeta, izrugujući se temeljnim humanističkim načelima istovremeno žestoko braneći neupitnost moralnih, ljudskih i političkih pozicija Vojislava Stanimirovića, samo zbog abolicije tj. milosti suvremene hrvatske države i njenoga pokojnog predsjednika Tuđmana!

Kako?

Svojim ukupnim i posve prepoznatljivim djelovanjem što politički, što medijski, što „kulturno“, što „građanski“.

Milorad Pupovac svoje ime, što god ono značilo, zalaže pod ove besramne poruke Katoličkoj crkvi i posredno hrvatskom narodu, „katoličkom narodu“, kako i sami potpisnici ističu, a da nikada, ali doslovno nikada nije izrekao pred tim istim narodom ni jednu jedinu riječ kritike, blagoga upozorenja ili negodovanja zbog toga što je Crkva kojoj on bar deklarativno pripada, otvoreno sudjelovala u pripremanju, organizaciji i provođenju u Europi nezapamćenog zločina, kako u Hrvatskoj tako i još strašnije u BiH.

U ovome slučaju polazi od sudske presude kao neupitnog standarda, dok u slučaju sudske presude u Krnjaku, otvoreno poziva na osporavanje i nasilno rušenje pravnoga poretka. U ovome slučaju radi se o etničkom Hrvatu, u drugom o etničkom Srbinu.

Istovremeno s povratkom Darija Kordića u Hrvatsku, u Slavonskom Brodu, Hrvatska se sjećala, uz spomenik ubijenoj djeci u Domovinskom ratu – četiri stotine djece žrtava srpskih zločina, ničim izazvanih, izuzev nastojanjem hrvatskoga naroda postići svoju slobodu i samostalnost.

Je li netko, bilo tko i bilo gdje, može navesti jednu jedinu riječ koju je bilo tko od ovih potpisnika koji govore o djeci ubijenoj u Ahmićima, javno izrekao o sudbini njihovih vršnjaka iz Hrvatske!?

Jesu li ikada riječi izrekli o tome?

Isti ovi potpisnici se zalažu da se u Hrvatskoj, u glavnom gradu kao znak sjećanja i valjda trajnog kajanja hrvatskog naroda zbog ubojstva koje je u ratnome ludilu počinio notorni kriminalac od prije rata, proglasi Trg obitelji Zec. Isti oni se zalažu da se u Zagrebu proglase ulice sa imenima Milana Levara, Josipa Reihla – Kira, a nikada im neće pasti na pamet uz imena ovih stradalnika spomenuti ime Ante Paradžika, iako ga se po svemu može svrstati u obrazac i tip stradanja navedenih ljudi.

Zašto?

Jedan je jedini odgovor. Ante Paradžik je bio hrvatski intelektualac, pravaš, hrvatski političar i komunistički disident što ga kod ovih potpisnika automatski – diskvalificira, ili još i gore, čini – poželjnom žrtvom.

Kako svesti pod razumu prihvatljive argumente poziv na linč Darija Kordića, a istovremeno braniti svim sredstvima Trg Maršala Tita usred Zagreba?

Kako ovakva stajališta, ovakve propuste, ovakvo nevjerojatno ignoriranje dovesti u istu moralnu i načelnu razinu sa zalaganjem za žrtve Ahmića?

Kako čovjeku i ljudima, neposredno nakon obilježavanja godišnjice „bijelih vrpca“ u Prijedoru, kada se već bavimo Bosnom i Hercegovinom, gdje je samo od svibnja do kolovoza 1992. godine, bez ikakva ratnog djelovanja, bez ikakvih vojnih sukoba ubijeno preko stotinu nesrpske djece, gdje je svaki ne-Srbin morao nositi kao znak raspoznavanja bijelu vrpcu oko ruke, gdje je ukupno po realnim procjenama ubijeno preko dvije tisuće nedužnih ljudi, ne reći da je cinizam, bezobrazluk, divljaštvo i nasilje svake vrste, ignorirati godinama te činjenice, a uzimati si pravo pozvanosti – sjećati se bilo koje druge žrtve?

Odakle minimum moralnih skrupula, odakle minimum obraza Miloradu Pupovcu govoriti o Ahmićima, a šutjeti ili opravdavati ovo što sam naveo?

Zašto bi njihovo novo suđenje Dariju Kordiću bilo relevantno hrvatskom narodu?

Što većina ovih potpisnika zna o Ahmićima, ratu između Hrvata i Muslimana, gdje su i od koga saznali informacije koje su im valjda bile podloga za racionalno i ljudski opravdano mišljenje i poziv na javnu akciju?

Može li se ljudsko mišljenje smatrati mišljenjem bez obzira što sadržavalo i kakvu kognitivnu osnovu imalo? Može li se na temelju nepotpunih informacija zauzimati sud, stav i istovremeno pretendirati biti intelektualac?

Raspravljajući o Hegelovom pojmu „loše beskonačnosti“, Theodor Adorno je poluznanje nazvao ključnim neprijateljem – znanja. Iako u sasvim drugom filozofskom kontekstu, usudio bih se reći da se ova vrhunska sintagma smije poistovjetiti s poluinformacijom, poluistinom, a posljedice koje iz toga proizlaze – devastacijom društvenog poretka i humanističkih načela na kojima počiva.

Zauzimati javna stajališta i prisvajati si pravo koje vrišti iz ovoga pisma biskupskoj konferenciji Hrvatske, doslovno njegovi nositelji i autori svojim „poluznanjem“ svode sebe na obične intelektualne kurve, moralne i ljudske prostitutke, čije će time izražene mogućnosti i namjere vrednovati nekakvo tržište i najšira publika, po posve istome obrascu kojim Red Carpet nudi „posvuduše“, „starlete“, „pjevače“, „promotore slobodne ljubavi“, „modne stiliste“ i „društvene kroničare“ koji pod firmom i dizajnom super modernih vrijednosti zapadne industrije zabave i usluga, zapravo – skrivaju obični, banalni kurvarluk!

U konačnici, najveći broj njih samo nastavlja u suvremenoj Hrvatskoj živjeti po modelu po kojem su živjeli u komunističkom poretku. Tada su njihovo „poluznanje“ plaćali komunistički oligarsi, tada im je postojanje opravdavao mitski Beograd, a danas jednako mitski Bruxelles!

Što potpisnici ovoga pisma u hrvatskoj javnosti znaju o Dariju Kordiću?

Još 1997. godine, jedan od njih, iako nepotpisan ovdje, što je očito samo tehnička nemogućnost ili pogrješka, a nikako diskontinuitet u tome kolopletu tragikomične javne diktature, napisao je:

„Dario Kordić na splitskom aerodromu pred polazak u Haag pojavio se u civilu, pogružen, ali teško je bilo ne sjetiti se one druge njegove, macho-slike, koja je 1993. i 1994. u HTV-ovim emisijama bila svakodnevna: agresivna šovinistička antimuslimanska retorika, alpha maskirna uniforma, Ray Ban naočale, pištoljčina o pojasu, i obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio – o tomu će se mjerodavne stvari moći čuti u dugim haškim mjesecima što predstoje…„
(Ivan Lovrenović)

Slika Darija Kordića, ali i stotine sličnih mladića pa i političara, slika kakvu danas propovijedaju i od koje polaze razni Lovrenovići, vrlo zorno ukazuje na teško suzdržavani gnjev, nerazumijevanje, ali i mržnju prema ljudima koji su tada bili simboli – rata.

A sigurnije je bilo mrziti Hrvatsku, Hrvate, „ustaše“, Tuđmana, Kordića, jer se nisu morali zalagati za slobodu svoga naroda, a tada ne bi bilo rata. Tada bi, kao i ranije „intelektualci“ nastavili uživati svoju komociju, prostituirajući osobnu slučajnu narodnost kao zalog te komocije.

Ivan Lovrenović, za vrijeme opsade Sarajeva u kojemu je sasvim sigurno proživljavao stravične trenutke, imao je priliku gledati ratne vođe, među kojima je svakako bio Kordić. Gleda ih na TV-u, potpuno je egzistencijalno ugrožen, pri čemu ne mislim samo na nedostatak kruha i vode, osnovnih higijenskih potrepština, već na društveni status, koji je Lovrenoviću, Grliću, Pupovcu, Hedlu i sličnima zbrisan demokratskim promjenama i uvođenjem konkurencije, zatim postavljenim nacionalnim zahtjevima za samostalnošću slovenskoga, hrvatskoga i muslimanskoga naroda, a tek onda srpskom agresijom kao odgovorom Srbije na te nacionalne zahtjeve.

Njegov mi je kolega u tome razdoblju, pijan i plačući, dok smo ga zbrinjavali u Zagrebu u jednom trenutku suočen s potpunim krahom društva u kojemu je imao svoje egzistencijalno stanište, zajaukao – vidi gdje sam sada, a do jučer sam šetao Stradunom s Kočom Popovićem…!

Uz to, on Kordića naziva petparačkim seoskim novinarom, zgraža se nad krahom društva (komunističkoga poretka) koji je zbog svojih „slabosti“ omogućio nicanje stotina lokalnih radio postaja, listova, radničkih novina, koje samo razaraju poredak vrijednosti i omogućuju postojanje raznim Kordićima!

Ivanu Lovrenoviću i ovim potpisnicima naime ne pada na pamet, da je možda Darijo Kordić vrlo obrazovan mladić, da potječe iz intelektualne i ugledne obitelji, da ima i da je imao daleko usporedivije intelektualne reference od njih samih, ali da, kao i stotine i tisuće drugih mladih ljudi tada, jednostavno nije imao dovoljno jake političke i ideološke preporuke, tada ključne, kako bi – radio u „velikim“ državnim medijima, objavljivao svoje novele, priče, romane, sjedio po tribinama Sarajeva, Zagreba ili Beograda i bio – profesionalni „državni“ intelektualac.

Dario Kordić nije mogao šetati s Kočom Popovićem, a koliko ga znam ne bi ni htio, nimalo mu nije smetalo zasnovati obitelj u Busovači, biti lokalni primjerni dečko i čovjek.

Mržnja i prijezir koji se vide u pojmovima kao „pištoljčina“, „alfa uniforma“, te kontradiktornost koju svjetonazorski autor ističe figurom „obavezne krunice oko vrata“, ne govore ništa o Dariju Kordiću – nego o potpunoj bijedi intelektualizma i autora, jedino usporedivoj s bijedom gore spomenutoga pisma – kampanje.

Takvi danas nakon Haaga ponovo pokušavaju suditi Dariju Kordiću.

Čovjeku koji je po izreci međunarodnoga pravnoga poretka, odnosno njegovog ad hoc sudišta, koji će nestati nakon godinu dvije, osuđen zbog ratnog zločina.

Darijo Kordić je od mirnoga dečka morao nametnutim ratom postati – ratnik. I, postao je.

Rat ne vode časne sestre, ne vode ga dominantno ni salonski intelektualci, iako ga planiraju, osmišljavaju i baštine najčešće njegove posljedice. Rat je, bio to obrambeni ili agresorski, prostor za drugačije dečke, vrijede neka druga pravila, neke druge kako vanjske tako i unutarnje vrijednosti svake ličnosti.

Dario Kordić nije mogao stati sa zalizanom frizurom, debelim naočalama, s olovkom u ruci i leptir mašnicom pred ratnike u Srednjoj Bosni i povesti ih u obranu svojih domova.

Umjesto toga – morao je imati „pištoljčinu“!

Lovrenović, Hedl, Raukar, Sarnavka, Pusić i slični, izbjegli bi svakako – pištoljčinu. Izbjegli bi rat također.

Oni bi jednostavno, „načelni i humani kakvi jesu“, bez da trepnu okom dopustili Miloševiću i tadašnjoj Srbiji stvaranje države po svojoj mjeri, ne bi se zamarali nekakvim apstraktnim nacionalnim interesima, pretpovijesnim pitanjima kao što su nacionalna sloboda, ljudska prava, sloboda vjere. Oni su u svojoj društvenoj poziciji i misiji „poštene inteligencije“ ostvarivanja „bratstva i jedinstva“ i „apsolutne jednakosti“ u neslobodi naravno, naviknuti prostituirati svoju – narodnost!

Koliko god i danas pakirali svoje osobne interese i motive u izraze najviših civilizacijskih vrednota, nisu oni ni danas ništa drugo do najobičniji prizemni plaćenici, ljudi koji mogu i jesu, isključivo vidjeti svoj doručak, ručak i večeru, svoj životni credo svesti na – u se, na se, i poda se. Na to se to svodi, koliko god filozofirali o svemu.

Onima koji ne znaju, u tadašnjem Sarajevu, nisi imao savršenije robe na političkom tržištu strogih ideologa partije, od potpuno podobnosti i – biti slučajni Hrvat!

Kao što je i danas ključna referenca Komšićima i sličnima to što su rođeni i odnarođeni Hrvati. Ništa se u tome nije promijenilo, samo formalno drugi gazda vlada i nagrađuje „velike ideje“ prizemnoga sadržaja.

Hrvatsko podrijetlo u potpunom fingiranju nacionalne ravnopravnosti, onima koji su htjeli trgovati tim podrijetlom, svojim korijenima, bili su otvorena vrata „velikih“ medija, državnih jasala, raznih pogodnosti do šetnje Stradunom – s Kočom Popovićem, ili danas ispijanju „kahve“ sa Bakirom Izetbegovićem.

To Dario Kordić nije htio.

Smije li hrvatski narod poslušati poziv ovih intelektualaca i „intelektualaca“, smije li bespogovorno u svojoj biti stati iza odluke sudaca haškoga suda i Darija Kordića – smatrati ratnim zločincem?

Je li istina o događajima u Lašvanskoj dolini tako jednostavna, jasna i neupitna?

Pravni poredak je nesavršeni poredak. Dokazi o toj nesavršenosti su svakome tko ima pristup svijetu informacija danas više nego vidljivi. Nema dana da se ne otkrije tragična pogrješka pravnih poredaka i najrazvijenijih demokratskih država koje ljudi stjecajem različitih okolnosti plate, ne samo dugogodišnjim robijama, već i glavom.

To u načelu nikoga ne poziva na potpuno ignoriranje pravnoga poretka među ljudima, jer ne bi ljudsko društvo bilo moguće bez tog nesavršenog mehanizma, ali ni jedna jedina društvena norma u slobodnome svijetu ne osporava trajno preispitivanje svih elemenata pravnoga poretka, procesa, sudbina i događaja, dapače.

Prije svega intelektualci su pozvani trajno postavljati pitanja, dvojiti, osporavati sva moguća dostignuća svih društvenih institucija, a pogotovo pravnoga poretka – jer jedino tako je moguć napredak i njegov razvoj.

Potpisnici ovoga pisma, očito je, to ne dopuštaju.

Zašto šute ostali, većina hrvatskih intelektualaca? U čemu je problem?

Zašto se nijemo gleda nasilni pokušaj društvenoga linča jednog čovjeka koji za veliki broj vrhunskih stručnjaka, intelektualaca, ali i hrvatskoga naroda, nikako nije ratni zločinac?

Jedan od ključnih razloga je u samome temelju i vrijednosnome poretku hrvatskih humanističkih i društvenih znanosti, koje fabriciraju „intelektualce“ kakve većinom predstavljaju potpisnici ovoga pisma, i imaju trajni ulaz na sve dominantne medije u Hrvatskoj.

Njemačka je nakon ujedinjenja odmah na visokoj znanstvenoj razini evaluirala kompletnu „humanističku i društvenu znanost“ tadašnjega DDR-a, a po tim standardima preko 95 posto tadašnjih istočnonjemačkih znanstvenika dobilo je trenutni – otkaz. Jednostavno, to što su oni radili, što su simbolizirali – nije bila znanost već banalna ideologija.

Hrvatska nakon demokratskih promjena nikada nije ni pokušala slično učiniti. Kolegije na humanističkim i društvenim fakultetima danas u Hrvatskoj potpuno dominantno drže „znanstvenici“ koji ni po jednome kriteriju suvremene znanosti ne bi to mogli biti, njihova „dostignuća“ još jedino imaju nekakvu cijenu na sličnim fakultetima „regiona“, posebice u Sarajevu, dok se Beograd u tom smislu snažnim koracima udaljava od prizemne ideologije.

To je, uz potpunu dominaciju istih vrijednosti u medijima, politici, gospodarstvu, zatim u umjetnosti, osnovica ovakvih pisama, ovakvih stavova i ovakvog civilizacijskoga barbarizma.

Hrvatski narod ne smije bespogovorno prihvatiti implikacije presude Dariju Kordiću, jednako kao što to ne bi smio da je presuda Gotovini i Markaču ostala kao prvostupanjska, jednako kao što nikako ne bi smio prihvatiti kao svoju društvenu, nacionalnu i državnu vrijednost – vrlo realnu drugostupanjsku presudu Hrvatima iz BiH, koja će ih proglasiti krivima.

Zašto?

Hrvatska država, kao članica međunarodnog poretka neće ni moći ni smjeti osporiti pravomoćnost samih presuda.

Ali, kako je već napisala Višnja Starešina, vjerojatno uvjerljivo najkompetentnija hrvatska novinarka kada su haški procesi u pitanju, Hrvatska mora imperativno, koliko zbog svojih unutarnjih razloga, još i više zbog svog međunarodnog položaja, na najvišoj mogućoj znanstvenoj međunarodnoj razini pokrenuti znanstvenu evaluaciju haške presude Dariju Kordiću.

Za to ima jako puno nimalo nezanemarivih razloga, kako i u događajima koje je haški sud presuđivao, tako još i više u samoj metodologiji rada u pravnom predmetu Kordiću.

Pođimo od stvarnih događaja u Bosni i Hercegovini u vremenu kada su se dogodili Ahmići.

Sukobi između Muslimana i Hrvata nakon brutalne srpske agresije bili su jedini način legaliziranja te agresije i njenih posljedica. Jedino što je srpske zločine moglo relativizirati bilo je – međusobni rat Muslimana i Hrvata, dotadašnjih žrtava srpske agresije.

Dvadeset sedmi trećega 1993. godine u uredu predsjednika Tuđmana, u večernjim satima na povratku iz službene posjete SAD-u, muslimansko- hrvatska delegacija koju su predvodili Alija Izetbegović i Mate Boban sastala se s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom, te njihovim najbližim suradnicima.

Izetbegović i Boban su razgovarali s državnim tajnikom Warrenom Christopherom, a primio ih je i predsjednik Clinton. SAD je tada već suočen sa zategnutim odnosima i sporadičnim sukobima između Muslimana i Hrvata, sa realnom opasnošću razbuktavanja rata do neslućenih razmjera, odlučio – izravno reagirati. Tražili su se modeli suprotstavljanja srpskoj agresiji i potpunoj vojnoj nadmoći, a zajedničko polazište je bilo – zajednički otpor, usklađene vojne operacije HVO-a i Armije BiH, uz potpunu pomoć Republike Hrvatske. Amerikanci su tražili optimalni način pomoći, bez izravnog vojnog angažmana.

Alija Izetbegović je informirao Tuđmana da su Amerikanci voljni pomoći u naoružanju, da su razmatrali pokretanje inicijative pred Vijećem sigurnosti UN-a o ukidanju embarga, ali da su nakon razgovora sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti odustali od toga jer se – Britanci nikako ne slažu s tim. Njihova procjena bila je da Rusi ne bi bili zapreka, ali da Britanci nikako neće to dopustiti.

Tuđmanu je i Mate Boban potvrdio da je Izetbegović od riječi do riječi prenio izjavu Christophera i samoga Clintona.

Bilo je dakle posve vidljivo da Amerikanci više neće samo gledati događaje u BiH. Jasno je također bilo da je i muslimansko i hrvatsko vodstvo spremno učiniti sve kako bi se spriječila eskalacija međusobnih sukoba. O tome se svatko koga zanima može uvjeriti u stenogramima o „Podjeli Bosne“ koje je pripremio Predrag Lucić, a tiskali Feral i Dani.

Taj sastanak održan je 27. ožujka 1993. godine.

Samo dvadeset dana kasnije dogodili su se Ahmići i – Trusina.

Trusina je selo u Buturović polju na putu između Konjica i Jablanice. Hrvatski „intelektualci“ i dežurni društveni higijeničari godinama zaboravljaju Trusinu.

Zašto?

Nije li posve razumno postaviti pitanje, ima li neke veze, to što su se teški zločini istovremeno, 16. travnja u potpuno isto vrijeme, u ranim jutarnjim satima, dogodili i s jedne i druge strane i to na prostoru gdje su Muslimani i Hrvati potpuno izmiješani i gdje je najlakše zapaliti iskricu rata i potpunoga kaosa?

U Srednjoj Bosni su bile stacionirane britanske elitne postrojbe.

Stav britanske politike čuli smo neposredno iz najviših američkih izvora.

Gledajući današnje događaje u Hrvatskoj, ponašanje čitavoga niza aktera, dovoljno je samo reći da je srpski obavještajni rat bilo uvjerljivo lakše provesti u BiH među Muslimanima, ali i Hrvatima. Kako u stvaranju obrambenih postrojbi ta dva naroda nije bilo mogućnosti nikakve selekcije, bio je dragocjen svatko tko se htio svrstati u vojsku. Da ne spominjemo sigurnosnu provjeru časničkog kadra, mahom pristiglog iz JNA. Treba vidjeti zabilješke generala Slobodana Praljka o strukturi i sastavu štaba Armije BiH, kao i provjeriti podatke o dijelu časničkoga kadra u HVO-u. Tamo se krije puno, puno odgovora.

Na suđenju za zločine u Trusini, u kojoj je Armija BH u trenutku kada su hrvatske snage činile masakr u Ahmićima, pobila dvadeset dvoje ljudi, od čega četiri vojnika HVO-a, koji su se predali nakon što su im zarobljene obitelji, javno je procurio jedan više nego znakovit dokument.

Objavili su ga sarajevski internetski portali.

U arhivu Armije BiH postoji zabilješka o razgovoru vojnika Armije BiH iznad Trusine sa svojim pretpostavljenim.

Otprilike glasi: „Jesu li ustaše ušle u Ahmiće, do kada ćemo više čekati“?

Posljedice su poznate.

Nakon krvoprolića u Ahmićima i Trusini rasplamsao se potpuni rat između Hrvata i Muslimana, redali su se nevjerojatni zločini s jedne i s druge strane. U Hrvatskoj se godinama govori o zločinima koje su počinili Hrvati, to je postala ključna matrica ponašanja hrvatske dominantne javnosti, tako se ponaša i državna politika, na temelju toga se Hrvate u BiH potpuno ostavilo na milost i nemilost različito modificiranim bošnjačkim politikama u Federaciji, ali i eksperimentima međunarodne zajednice, koja time kompenzira ono što im je ratom oduzeto, zbog uspostave posve nepravednoga i nasilnoga novoga poretka s ponovnom, nešto drugačijom srpskom dominacijom u „Regiji“.

Dario Kordić je tada bio potpredsjednik HR Herceg-Bosne, najvažnija politička osoba Lašvanske doline.

Nakon zločina u Ahmićima i Trusini, razbuktavanja rata Muslimana i Hrvata, Dario Kordić je postao pravac trajne pacifikacije Republike Hrvatske i osnovni preduvjet uređivanja novog–starog geopolitičkog poretka na ruševinama ex Jugoslavije, više nego jasnog britanskog cilja od prvoga trenutka srpske oružane agresije na Hrvatsku, a kasnije na Bosnu i Hercegovinu. Ako se i obrane i opstanu nekakve, nefunkcionalne i neodržive samostalne države, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, bilo je nužno imati mehanizme za utjecaj na rukovodstva radi formiranja nove državno-političke sfere na ovim prostorima.

Nakon eskalacije rata između Muslimana i Hrvata, s obje strane dogodili su se nevjerojatni zločini. Otvarani su logori ili zatvori, kako ih tko želi nazvati, ubijani su ljudi u njihovim domovima, ali u Hrvatskoj se samo govori, i to govore oni koji nikada nisu kročili na ta područja niti su se stručno bavili istraživanjima tih događaja, o hrvatskim zločinima, logorima, progonima.

Govori se i promovira se na najvišem državnom nivou politika hrvatske agresije na BiH, iako je ratište BiH i Republike Hrvatske bilo jedinstveno ratište, kako vojno, tako i strateški posve – nedjeljivo, iako je najviše u jednome trenutku na prostoru BiH prema povjesničaru Davoru Marijanu bilo između 1.400 do 1.800 hrvatskih vojnika, dok se istovremeno u Armiji BiH borilo nekoliko tisuća tzv. svetih ratnika iz najradikalnijih islamskih zemalja, pod islamskim zastavama i uz otvoreni blagoslov Alije Izetbegovića i njegovog vodstva, ali i potpuna saznanja pa i potporu prije svega Velike Britanije.

Ti su ratnici i te postrojbe učinile stravične zločine nad Hrvatima i to mahom van ratnih zona, počevši od Kaknja, Zenice, okupiranog Bugojna, gdje su i sami lokalni Muslimani kasnije neformalno svjedočili o ritualnim klanjima i nevjerojatnim barbarstvima nad hrvatskim življem.

Nitko nikada za to nije odgovarao.

Usprkos tome, predsjednik Ivo Josipović odlazi u okviru službene posjete Bosni i Hercegovini, u jednako službeni posjet Bugojnu, iz koga je od prijeratnih 16 tisuća stanovnika protjerano deset tisuća, navodno kako bi posjetio preostale Hrvate u tom gradu. Time je po svim političkim, diplomatskim i protokolarnim standardima, ne otvarajući pitanje odgovornosti za muslimanske zločine, zapravo službeno amnestirao u ime hrvatske države zaborav i odgovornost za te zločine.

Dovoljno je otići u hrvatska mjesta u Bosni i Hercegovini, zahvaćena ovim ratom, od Srednje Bosne do doline Neretve. Teško je u jednom danu ne sresti ljude bez ušiju, bez djela nosa, bez dijelova ekstremiteta, koje će trajno nositi kao sjećanje na muslimanske logore.

Nema ni jednoga mjesta u kojemu nema spomenika nekome ubijenome mladiću u tim logorima.

Zašto je onda suđeno samo Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću?

Dario Kordić prije svih, bio je izravni most prema samom predsjedniku Tuđmanu, pogotovo nakon uspješno provedenih operacija Bljesak i Oluja u Hrvatskoj.

O ponašanju britanske politike u tom razdoblju, ako se već netko ne sjeća, može posvjedočiti stotine vidljivih i manje vidljivih događaja, ali i dokumenata, koje u Hrvatskoj pokušava manje ili više uspješno, zbog potpune blokade glavnih medija, pogotovo HTV-a, objaviti povjesničar dr. Ante Nazor.

Evo jednog primjera:

„Aktivnost međunarodne zajednice na planu rešenja krize u bivšoj SFRJ, vrlo je intenzivna s izraženim težištem na razrešenju odnosa između RH i RSK.

Pregovarački proces na relaciji Knin-Zagreb pobudio je pojačano interesovanje predstavnika pojedinih zapadnih država pri čemu su jasnije artikulisali svoje interese na ovim prostorima. Tako su predstavnici Velike Britanije, boraveći u Kninu, istraživali političko opredeljenje rukovodstva da istraje u borbi protiv RH i širenja germanizacije Južne Evrope i Balkana. Jasnije nego pre su pokazali da su zainteresovani, da se na granicama RSK zaustavi taj proces i smatraju da bi bilo za RSK najpovoljnije zamrzavanje trenutnog stanja na period od pet godina pod protektoratom UN, a nakon toga izjašnjavanje naroda plebiscitom što bi trebalo rezultirati proglašavanjem sopstvene države i dalje udruživanje sa ostalim srpskim državama. Ovo stajalište podržava i Francuska…..“
(Iz dokumenta odjeljenja za obavještajne poslove Glavnoga štaba SVK o aktivnostima i interesima međunarodne zajednice u rješavanju krize na području Republike Hrvatske, od 5. studenoga 1994. Godine – priredio Ante Nazor)

Čovjek za svaku, pa i najminimalniju aktivnost ima nekakav plan.

Je li onda intelektualno ne očekivati da je plan okupacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine pažljivo i sustavno osmišljavan godinama prije same vojne akcije, do najsitnijih detalja predviđen i naznačen, kako s aktivnostima, varijantama razvoja situacije i nositeljima tih aktivnosti. Je li netko bar pristojno razuman smije pomisliti da je Srbija ušla u to što je učinila, a da nije imala pripremljene vanjsko političke i diplomatske akcije, njihove nositelje i razrađene varijante u svim mogućim slučajevima?

Ne poći od toga je, ili prvorazredna glupost i nekompetencija, ili – drska provokacija svjesnog služenja upravo tim ciljevima i interesima, odnosno provođenje tih planova u realnoj varijanti danas.

Postupak protiv Blaškića i Kordića je bio pravac, način figurativno rečeno hvatanja za vrat samoga predsjednika Tuđmana i nove hrvatske države. Svi koji su u ovome razdoblju od 17 godina kontaktirali Darija Kordića, svi koji su pratili suđenje, a prije svega suđenje Blaškiću i ponašanje njegovog odvjetnika Nobila više nego jasno mogli su vidjeti da je Dario Kordić mogao biti po kratkom postupku oslobođen i onako nategnute odgovornosti za zločin u Ahmićima, da je htio i pristao teretiti u korist tužiteljstva svojim izjavama i kasnijim svjedočenjem, hrvatsko državno rukovodstvo.

Dario Kordić je odbio biti oružje protiv predsjednika Tuđmana i zbog toga je stradao.

Jednako kako Blaškić – nije.

Višnja Starešina je nebrojeno puta na lokalnim TV mrežama, kao vrsni poznavatelj svega što se događalo u Haagu, posebno na suđenju Blaškiću i Kordiću, izravno optužila Blaškićevog odvjetnika Antu Nobila da je uz svesrdnu pomoć britanskih obavještajaca sve učinio kako bi opteretio predsjednika Tuđmana i hrvatskoj državnoj politici navukao košulju – zločinačke politike.

Čak ako i nije u pravu, čak i ako nije posve u pravu, ne bi li bilo razumno i državnički odgovorno da je hrvatska država reagirala, ako ničim drugim vrhunskom znanstvenom ekspertizom tih procesa i podastrla ta saznanja međunarodnoj stručnoj i najširoj javnosti?

Nije li osnova svakog razvoja, pa tako i pravosudnoga poretka, njegovo znanstveno propitkivanje?

Nije li u kontekstu saznanja o ponašanju britanske politike od početka izbijanja rata na prostoru Hrvatske, a zatim Bosne i Hercegovine, više nego nužno preispitivati kasnije međunarodne aktivnosti, sve do današnje strateške suradnje Josipovića i Pusić s Britancima na definiranju politike „regiona“, a i znakovita obilježja sudbine Darija Kordića uz sve što smo već iznijeli iznijeti i slijedeće činjenice:

Suđenje je vodio britanski sudac Richard May, tužitelj je bio britanski tužitelj Geoffrey Nice, a najvažniji svjedoci britanski časnici iz elitnoga bataljuna koji je pet minuta nakon masakra u Ahmićima ušao u selo, a usprkos vrhunskoj obavještajnoj osposobljenosti nije ni naslutio prije akcije – što bi se moglo dogoditi i eventualno to pokušati spriječiti!

Ili nije htio?

Ili?

U Trusinu nitko nije kročio nogom do 1997. godine.

Uistinu treba biti ili notorni slijepac, potpuni kreten, ili bezobrazni provokator i plaćenik koji odrađuje jednu od zadaća postratovskog redefiniranja „regiona“ pa u svemu ovome ne naći upozoravajuće indicije.

Zbog svega navedenog, prvorazredni je zadatak hrvatske državne politike učiniti sve u okviru poštovanja međunarodnoga poretka, angažirati sredstva i najbolje znanstvenike svijeta koji bi detaljno pretresli kako događaje kojima je sudio britanski sudac u Haagu, tako i samu metodologiju pravnoga procesa.

Zbog ovoga, ali i zbog toga što se, kako bi Lovrenović rekao, „naslikavao“ s „pištoljčinom“ za vrijeme rata u Srednjoj Bosni, nitko tko drži do sebe i svog identiteta i ponosa Darija Kordića neće u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nikada smatrati – ratnim zločincem.

Danas ne poštovati takvog čovjeka jest izdaja običnih ljudskih načela, izdaja razuma je ne sumnjati u utemeljenost prava i pravde haškoga suda kakvoga poznajemo, jednako kako je izdaja uređenoga pravnoga poretka – ne uvažavati njegove presude.

Jedino tragično, uistinu tragično u svemu tome je, posmrtno poigravanje nedužnim ljudskim žrtvama, koje upravo oni koji se najviše pozivaju na njihov vječni mir, manirom hijena pretvaraju u svoju društvenu hranu.

Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save