NEPOZNATI SVETAC: Sveti Ivan Hrvatski
Hrvati bi trebali imati više narodnih svetaca
SRETAN IMENDAN I ROĐENDAN! Svima Hrvaticama Ivankama i Hrvatima Ivanima u Domovini Hrvata i u diaspori i svima Hrvaticama i Hrvatima, ma gdje bili s imenom po rođendanu Ivana Krstitelja, kojeg slavimo 24. lipnja, želimo
Podsjećamo, da Hrvatski narod istaknuto posvećuje čast i slavu Ivanu, Isusovu Krstitelju crkvenim misnim slavljem i narodnim običajima napose prigodnim pjesmama, vjencima od ivančica, koje nose djevojke na glavama i večernjim Ivanjskim krijesom, vatrom, koju se pali 23. lipnja ponajviše na seoskim brežuljcima, koju uz opće veselje preskaču djevojke i dečki.
Uz čestitku, srdačan pozdrav, puno radosti i sve druge dobre želje!
Prilažemo članak o Svetom Ivanu Hrvatskome jer po danu pokoja spada u mjesec lipanj: Sveti Ivan Hrvatski (posvećeno Zlatku Tomičiću)
Najkraći uvod uz spomen Svetog Ivana Hrvatskoga
Mi Hrvati premalo poznamo svoju stariju povijest, a i ono malo što o sebi znademo pisali su drugi, a ne mi pa nam je potrebna kritička lupa da bismo razlučili istinu od laži i treba nam dodatni kriterij da na temelju razuma, analogije i povijesti procijenimo i ocijenimo, kako je što bilo i što je za ono vrijeme bilo ispravno, a u čemu smo bezglavo vrludali sa sačuvanim vratom za tuđi jaram, za neistine o nama i za poneku zataju ove ili one nacionalne vrijednosti.
Ovaj uvod bez obzira na njegovu duljinu i širinu potreban je za raspravu, koja će biti, kako u naslovu stoji o Svetome Ivanu Hrvatskome, za kojega većina Hrvatskog naroda nikada nije niti čula jer mu je ime i životopis zaodjenut velom čuvanja tajne, a zašto, neka si svaki čitatelj, ako takvih bude nađe odgovor.
Članak se posvećuje hrvatskome pjesniku Zlatku Tomičiću jer se je on bavio Svetim Ivanom Hrvatskim i u daljnjem slijedi nešto iz pera Zlatka Tomičića.
Svetačka usporedba Irske i Hrvatske
Jedan moj strukovni kolega iz Sandoz (Novartisovog) istraživačkog i znanstvenog instituta, po nacionalnosti Irac, Dr. John Stafford rekao mi je oko 1970. godine da Irska ima više od 400 svetaca.
Ta njegova izjava dovela nas je u dosta oštru raspravu, u kojoj sam ja tvrdio da su Hrvati jedan od najzaslužnijih naroda u Europi za razvoj, proširenje, čuvanje i žrtvovanje za Rimokatoličku crkvu pa imamo samo dvojicu svetaca: Svetog Nikolu Tavelića i Svetog Dominika Mandića. Dodajem da sada imamo i trećega Svetog Marka Križevčanina.
Na to mi nije ostao dužan irski rimokatolik i strukovni kolega Dr. John Stafford, nego mi je pojasnio da su to narodni svetci, a drugo su svetci, koje imenuje Rimski papa, koji daje svetačku prednost Talijanima, a svima drugima “ono što ostane iza Talijana”.
Po tome kriteriju je i Irska siromašna na rimskim svetcima slično kao i Hrvatska, koju je sveti Rim proglasio “Zidom kršćanstva”, a u tom zidu nije uzidao ime nijednog Hrvata mučenika niti svetca pa niti Petra Berislavića, koji je kao biskup poginuo braneći kršćanstvo i Hrvatsku.
Zašto mi Hrvati nemamo narodne svetce?
To Johnovo prikazivanje potaklo me je na razmišljanje pa sam postavljao sam sebi i pojedinim Hrvatima, napose prijatelju Zlatku Tomičiću i nekim svećenicima, zašto mi Hrvati nemamo pored malobrojnih svetaca po milosti Rimskog pape i narodne svetce?!
Za moje pitanje, dobio sam suglasnost od relativno malog broja, kako reče Tomičić “hrvatskih ovnova” jer u redovima rimokatolika u Hrvata imamo uglavnom mirne i poslušne “ovnove i ovčice” pa nikakvo čudo da nemamo narodnih svetaca (Zlatko Tomičić).
Po mojem laičkom sudu, kao hrvatski rimokatolik, smatrao sam onda (u vrijeme ragovora s irskim kolegom rimokatolikom) i kasnije sa Zlatkom Tomičićem, što smatram i danas da bi veliki broj povijesnih Hrvata trebali biti štovani kao narodni mučenici, blaženici, svetci…
Ponavljam da sam o ovome kompleksnom pitanju dosta razgovarao s hrvatskim pjesnikom Zlatkom Tomičićem i čitav ovaj članak je inspiriran dobrim dijelom sjećanjima iz tih razgovora.
Hrvatski narod koji je toliko pridonio katoličanstvu od Svetog Jeronima, kojeg nažalost ne smatramo hrvatskim svetcem pa nadalje taj narod, koji je kao nijedan europski narod na samoj međi branio katoličko kršćanstvo od nametničkog srbskog pravoslavlja i od još nametljivijeg turskog islama ima samo dva, odnosno sada tri svetca.
K tome valja dodati, da su sva trojica zaslužili svetaštvo izvan Hrvatske pa ta jadna Hrvatska koja je zasigurno među svima europskim državama najviše krvarila u borbi “za krst častni i slobodu zlatnu” nije pogodno tlo za ostvarivanje svetaštva po regulama Svete Crkve rimokatoličke.
Sami proglasiti i štovati svoje narodne svetce, mučenike i hrvatske junake
Mi sami trebamo proglasiti i štovati zaslužne Hrvatice i Hrvate za Hrvatsku i za svijet kao narodne svetice, svetce, blaženike, mučenike, hrvatske junake, velikane… i napose isticati da su oni Hrvati jer nam nemali broj takovih kradu drugi narodi, napose Srbi.
Ako, naprijed spomenuta Irska ima više od 400 narodnih svetica i svetaca, može ih barem toliko imati i Hrvatska.
Razlog više za ovakova ustoličenja jest u tome, što nam sususjedi pred neke hrvatske velikane stavljaju svoju nacionalnost. Takvih slučajeva je vrlo mnogo pa ih ovdje navodim samo primjerice:
Kotruljić, Petrić i Bošković… su Talijani (i Srbi!!!).
Svi Hrvati Gradišćanci su Austrijanci (to je opravdan status u pravnim državama).
Česmički, Bakač i obadvojica Nikola Zrinskih su Mađari.
Svi istaknutiji Hrvati – Bokelji su Crnogorci. Primjerice Ivo Visin, koji je oplovio svijet.
Svi Hrvati muslimanske vjere moraju prema novijim kriterijima postati Bošnjaci.
Hrvat Oton Župančić je Slovenac – slovenski poet.
Po kriterijima pohlepne velikosrbske ideologije svi stariji, čak i neki noviji istaknuti Hrvati su Srbi “katoličke vere”. Bunjevci po velikosrbskom kriteriju su Srbi ili posebni narod.
Od Marina Držića preko Ivana Gundulića do Ive Vojnovića svi dubrovački pisci su Srbi. Dakako, “Srbi” su Hektorović, Minčetić, Marulić, Zoranić…
Za hrvatske djelatnike u Srbiji svih vremena vrijedi samo kriterij: Srbi. Takvi su na primjer ovi “Srbi”: Pančić, Binički, Čipiko, Štolcer, Cveić, Bulić, čak Ogrizović i dakako rimokatolik Ivo Andrić, koji se je smatrao Jugoslavenom iz Travnika je “Srbin”…
Ovo s posrbljivanjem spomenutih i mnogo nespomenutih Hrvata je službena praksa u Srbiji. Upravo ovih dana čitamo, da su svi stariji, pa i brojni mlađi hrvatski pisci uvršteni u Ediciju 1000 godina srpske književnosti i nismo vidjeli oštriji prosvjed s hrvatske strane.
Po ovakovim velikosrbskim kriterijima nije nikakvo čudo, da Srbija proglašava i smatra Srbima sve pravoslavne Hrvate u Hrvatskoj. Tek primjerice: Branko Radičević, Simo Matavulj, Nikola Tesla…
Za ovo stanje i ovakovo poimanje u Hrvatskoj najveći krivac smo mi Hrvati!
Naime, sve pravne države Europe smatraju pripadnicima svojoj naciji i državljanstvu one ljude, koji žive u toj državi bez obzira na njihov nacionalni iskon, a mala Hrvatska promiče multinacionalnost, koja se pretvara u multinacizam. Srbi u Hrvatskoj srbuju i četnikuju, mašu srbskim zastavama i pjevaju srbsku himnu: “Bože spasi Bože hrani Srpske zemlje srpski rod!”, a mi Hrvati smo originalni naslov: Hrvatskoj domovini preimenovali u “Lijepa naša”.
Po kriteriju europskih pravnih država ima Srbija čak pravo, da potvara Srbima one Hrvate i pripadnike drugih naroda, koji žive i djeluju u Srbiji, a zašto Hrvatska ne primjenjuje kriterij EU.
I Hrvatska bi se trebala ponašati po kriteriju europskih pravnih država (u ovome slučaju čak i po kriteriju Srbije) pa ne bi bila multinacionalna, čitaj multinacistička država od 23 ustavne nacionalne manjine, nego država jedinstvenog Hrvatskog naroda bez obzira na nacionalne iskone pojedinaca.
Sve žrtve hrvatskih obrambenih ratova, starije, srednje i ove najnovije iz Hrvatskog Domovinskog obrambenog rata protiv srbske agresije (Vukovar – Ovčara, Slunj, Široka Kula, Škabrnja, Voćin, Petrinju, Glinu, Topusko…) treba smatrati hrvatskim mučenicima i mjesta mučilištima…
Dakako, ovo su samo primjeri kao podsjetnik, a takovih i srodnih velikana, junaka, mučenika ima na tisuće u Hrvatskoj. Red bi bio da im pripisujemo zasluženi kult, a ako smo već “Predziđe kršćanstva” i “Ovčice dobrog pastira” onda bi bar nekoliko stotina “uzidanika” i “ovčica” trebali biti barem narodni svetci i svetice, kad je već sveti Rim tako škrto darežljiv “prema uvijek vjernim svojim slugama Hrvatima”.
Osim brojnih misli Zlatka Tomičića, Johna Stafforda i od člankopisca o ovome kompleksu, evo doslovnog Tomičićevog opisa jednog narodnog svetca, ali ga nismo proglasili svetim mi Hrvati, nego ga Česi i Moravci smatraju i štuju kao narodnog svetca:
SVETI IVAN HRVATSKI
Ivanus, Chroatorum ducis filius,
eremeticam vitam in Bohemiae
montibus ducens a duces Borivojo
detegitur – F. Rački: Documenta
Pustinjak Ivan, kraljević hrvatski, živio je početkom 10. stoljeća u špiljama pokraj rijeke Ledenice, Moravska, posve sam, u gustim i divljim šumama.
Knez moravski Borivoj, kršćanin grčkog zakona, oženjen lijepom Ljudmilom, odjahao je jednog dana u lov i ugledao košutu, te ju je ustrijelio strijelom iz luka.
Nastrijeljena životinja je bježala pred lovcima i pobjegla je pod goru i kamenu hrid do velike šume. Iz stijene tekla je voda čista i košuta je tu ranjena legla. Iz njenog vimena isteklo je obilje mlijeka, da su se Borivojevi ljudi napili do mile volje.
Nakon kratkog vremena iz te gore izišao je čovjek strašan, sav obrastao. I nagovori on Kneza, nazivajući ga imenom – iako ga nikada nije vidio – :
“Zašto si ubio moju košutu?”
Knez i svi njegovi ljudi ustrašiše se od njega veoma. I upita ga Knez:
“Tko si ti?”
A on reče:
“Ja sam Ivan Hrvatski, živim u toj pustoši 42 ljeta; Nitko me nije nikada vidio do ovoga dana, nego ti; a jesi mi dobru životinju moju, koja me je hranila cijeli moj vijek, pred očima božjim ubio, na nesreću tvoju i moju!”
Knez Borivoj pozvao je njega k sebi, u nedaleki dvor njegov u Fetinu, da ga najede i napije. A Ivan Hrvatski mu odgovori:
“Neću ići s tobom, nego mi pošalji svećenika!”
Knez Borivoj posla k njemu konje i svećenika. Ali kraljević Ivan Hrvatski nije sjeo na poslanog konja, nego je išao pješice sve do crkve. I pričestio se u svetom Otajstvu božjem i ništa nije htio jesti ni piti.
I nato se vratio u svoju pustinju i dalje tu sam življaše. Uzeo je papir i crnilo u ruke i ispovijedio je sve o sebi, sinu kralja hrvatskoga Gostumila. I umrije dne 24. lipnja Ljeta Gospodnjega 904. po Kristu Gospodu. I bi sahranjen časno od Kneza Borivoja i dobre njegove žene Ljudmile. Nakon pogreba njegovog Bog je darovao izcijeljenje mnogim ljudima u Kneževini Moravskoj.
Nad grobom njegovim podignuta je crkva u čast Ivana Krstitelja, a u 11. stoljeću benediktinska prepozitura Svaty Jan nad Skalou. Na grob njegov već deset stoljeća hodočasti puk sa svih strana svijeta; dolazili su mu se pokloniti i austrijski Carevi. On je jedan od zaštitnika crkve Svetog Vida u Pragu.
Lik mu se nalazi na koricama jednog starog zagrebačkog rukopisnog Misala s ostalim domaćim svecima, gdje piše:
IVANUS GOSTUMILI, CROATA EREMITA
U kapelici Svetog Ivana Krstitelja od Gorice kraj Lepoglave naslikan je po slikaru Ivanu Ranger OP (pavlinu) na freski povrh oltara: – čovjek u šumi, koji kleči pred reaspelom, a za njim na tlu žezlo i kruna. Ispod njegovog lika piše:
SVETI IVAN, SIN KRALJA HRVATSKE I DALMACIJE, PUSTINJAK.
Županja, 9-10. srpnja 1987. Z. Tomičić
Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930.- Zagreb, 16. lipnja 2008.) hrvatski je novinar, književnik, publicist, nakladnik, pjesnik, putopisac, dramski pisac …
Na dan 16. lipnja 2008. oprostili smo se u Karlovcu (Mostanje) sa Zlatkom Tomičićem, shrvanim životom, mučenim u Titovim zatvorima, gdje mu je na prozorski prorez njegove samice svakoga dana dolazila jedna golubica.
Ovaj skromni osvrt završavam sjećanjem na prijatelja Zlatka kao velikog čovjeka uvijek uspravnog, uvijek u prvim redovima bunta, djela i žrtve za Hrvatsku.
U danima crvenog mraka, Zlatko Tomičić prvi u potlačenoj Hrvatskoj pokreće 1968. mjesečnik s nacionalnim sadržajem i naslovom Hrvatski Književni List, popularni HKL.
Ispunjen sam ponosom što sam surađivao prilozima u HKL-u i raspačavao u Baselu 200 primjeraka. Bio sam u Vijeću HKL, zajedno s †Brunom Bušićem, †Franjom Tuđmanom…
Završavam Zlatkovom pjesmom, uz koju smo krasnoslovljenu na pogrebu svi plakali:
Hrvatska, ljubavi moja
Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.
Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki te nosim kraj.
Hrvatska, gujo pod kamenom,
s golim trokutima i ilirskim mjesecom
– tko ne te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.
Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke
iz tijela i krvi raspetog Boga.
Pjesma stvorena u Ohridu, Makedonija, 13. rujna 1966.
Uz obljetnički dan smrti Ivana Hrvatskoga 24. lipnja Ljeta Gospodnjega 904. po Kristu Gospodu pa je po tome 24. lipnja Dan slave Krštenja i Dan komemoreacije Pokoja.
Tomu je upravo sada 1110 godina.
“I bi sahranjen časno od Kneza Borivoja i dobre njegove žene Ljudmile. Nakon pogreba njegovog, Bog je darovao izcijeljenje mnogim ljudima u Kneževini Moravskoj.
Priredio Mr.sc. Dragan Hazler – hrvatski djelatnik
Basel
