TOMISLAV SUNIĆ: Nemoć činjenica pred suvremenim demonologijama
Dobar dio historiografije o Hrvatima, vezane za razdoblje od 1941. do 1945., možemo ocijeniti kao dio antifašističke demonologije. Takva historiografija počiva često na slabim empirijskim zasadama. Treba imati na umu da je moderna historiografija, baš kao i studiji ostalih društvenih znanosti, uvjetovana posebnim povijesnim i političkim okvirima, tj. vojnom pobjedom Saveznika nad Silama Osovine 1945. godine.
Bez Staljina i komunista, zapadni Saveznici ne bi dobili Drugi svjetski rat. Bez Roosevelta i kapitalističke Amerike, Sovjetski Savez i Staljin ne bi pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Bez pomoći Saveznika Engleza i Amerikanaca, Josip Broz Tito i njegova partija teško bi došli na vlast u novoosnovanoj Jugoslaviji. Auschwitz je oslobodila Crvena armija, u siječnju 1945., premda je ista Crvena armija, pet godina ranije, likvidirala potajice nekoliko tisuća poljskih časnika u Katinskoj šumi. Na svom putu, početkom 1945., ka oslobađanju Auschwitza, prethodile su njene likvidacije i protjerivanja milijuna njemačkih civila — od Baltika do Šleske.
Moderna historiografija, koja se danas podučava na univerzitetima diljem Amerike i Europe ima ne samo pedagošku svrhu, već i svrhu demoniziranja protivnika, kako bi se lakše mogli prikriti vlastiti demoni. A svaku historiografsku demonologiju prati slika vlastite viktimologije, tj. žrtvoslovlja, koje u pravilu ima naglašeni subjektivni i hipermoralistički karakter, a čija je svrha isticanje vlastitih žrtava i umanjivanje tuđih.
Antifašistički bestiarum
Fašističke zmije, guje, aždaje, i cijeli arsenal antifašističkog bestiaruma u komunističkoj je Jugoslaviji bio uvijek na dohvat ruke, jer jedino je na taj način komunistička Jugoslavija mogla opravdati svoje postojanje. Znatan broj historiografa i novinara u Hrvatskoj koristi danas, manje više, isti arsenal iz bivšeg jugoslavenskog antifašističkog bestiaruma. Neslužbena Hrvatska odbacuje taj bestiarum jer je podsjeća na olovne godine komunističke Jugoslavije. Staro političko pravilo izlazi na svjetlo dana: postoji danas jedna legalna Hrvatska, ali postoji i jedna legitimna Hrvatska, dočim svaka od njih dviju ima vlastite simbole, vlastite demonologije i vlastite sukobljene viktimologije. Uostalom, postavlja se pitanje bi li moderni globalni Sustav i njegov produžetak sa novom političkom klasom u Zagrebu, uopće mogao opstati bez antifašističke demonologije, bez Jasenovca, bez demona Pavelića — i trajnog zloduha Hitlera?
Svaki povijesni događaj uvijek je jedan, jedini, i jedinstveni, no svaki povijesni događaj, u dobi velikih mijena – kao što je to danas u Hrvatskoj – povjesničar tumači zavisno od svog vlastitog nacionalnog, ideološkog i teološkog pedigrea. Prvi zaključak kojeg možemo učiniti je da prije nego što čitamo povijest, moramo pročitati povjesničara. Koji su njegovi motivi za takav, onakav, ili ovakav pristup nekoj povijesnoj temi, a u hrvatskom slučaju pristup brojkama Jasenovca i Bleiburga? Jasenovac je bio logor; Bleiburg nije bio logor. Sa tehničke strane, svaki politički logor, bilo gdje na svijetu, u bilo kojem političkom režimu, i u bilo kojoj povijesnoj epohi, nije zamišljen za trenutačno uništavanje zarobljenika već za njihov robovski rad. Da nije tako onda se logore ne bi gradilo. Drugi zaključak je dakle pravne, ali i logističke prirode; ratni zločini nisu isto što i poratni zločini. Logori nisu isto što i bezimena stratišta, napušteni rudnici, jame i fojbe o kojima ima malo pisanih dokumenata.
Demonološki, mitološki, kriminološki, patološki pristup novijoj hrvatskoj povijesti, tvorio je osnovicu bivšeg identiteta ali i legaliteta antifašističke Jugoslavije. Upravo iskrivljena komunistička historiografija bila je glavnim uzrokom raspada Jugoslavije i rata protiv novoosnovane države Hrvatske 1991. U svijetlu novijih povijesnih istraživanja, temeljena donekle i na modernim forenzičkim ispitivanjima, kao i pristupa novootvorenim arhivima, bivša jugoslavenska antifašistička historiografija pokazuje danas pukotine, a sa daljnjim vremenskim odmakom ona poprima hagiografske, a djelomično i znanstveno fantastične oblike. No zanimljivo je da kada antifašistička historiografija postane empirijski vrlo labava, ona tada poprima, kao što je to danas slučaj, ne samo u Hrvatskoj, nego širom Europe, „civilno-religijske” okvire. Takvi novi „civilno–religijski” okviri, odbacuju, a često i pravno kažnjavaju kritički pristup novijoj povijesti. Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju neposredno prije njenog raspada. Tada je već bio u tijeku medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara glede žrtava Jasenovca i Bleiburga—intelektualni i rat koji je nešto kasnije morao preći u oružani sukob. Jer drugačije na simboliku Jasenovca i simboliku Bleiburga gleda jedan srpski seljak iz okolice Siska, drugačije jedan hrvatski seljak iz okolice Siska, a drugačije jedan bivši hrvatski emigrant iz okolice Santiaga ili Stuttgarta.
Demonološko hrvatstvo protiv žrtvoslovnih Hrvata
Demoni, utvare, zmije, zli duhovi, štrige, beštije, coprnice, vrazi i monstrumi, negativni su likovi kojima su jugoslavenski antifašisti velikim dijelom personificirali ustašku vlast u NDH. I danas sličnim terminima moderni antifašisti etiketiraju svoje tzv. desničarske i nacionalističke protivnike. Sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i gotovo 25 godina nakon osnivanje moderne Hrvatske, identitet hrvatske države i dalje je upitan; s jedne strane postoji demonološko hrvatstvo, tj. kriminogeni, zmijoliki i patogeni Hrvati, koje su svjetski antifašistički propagandisti, mitografi, i demonolozi stvarali nakon 1945., a s druge strane postoji znatan broj domaćih viktimoloških tj. žrtvoslovnih Hrvata, koji često svode svoj identitet na naglašenom antisrpstvu i posthumno–komemorativnim nekrolozima o svojim vlastitim žrtvama.
Nije to ništa novo. Demonologija glede onog „Drugog” nosi pandan u vlastitoj viktimologiji. I krvnik ima svoje žrtvoslovlje — za sebe i svoju obitelj. A svako žrtvoslovlje, uključujući i blajburško žrtvoslovlje, ima u konačnici — i nažalost– svoju osvetoljubljivu stranu. Hrvatske žrtve iz 1945., bilo žrtve iz Bleiburga, bilo one iz Titovog Jasenovca, nisu pale sa neba; njih je netko likvidirao, a taj „ Netko” i taj „Drugi” ili njegova djeca žive danas u Hrvatskoj.
Cijela klasična književnost prepuna je utvara i demona, a čak i živući heroji postaju zlodusi, kao što je to bio slučaj sa Siegfriedom ili Hagenom u Nibelungen epu, ili Hektorom ili Ahilom kod Homera, ili pak neurotičarima sa samoubilačkim fantazijama, poput Fausta ili Hamleta. Za podzemlje antičkog boga Hada dobivala se karta samo u jednom smjeru za sve politički nekorektne likove koji su se usudili drznuti u službene vjerske i političke rituale. Čuvar strašnog podzemlja je Kerber, troglav pas zmijskog repa, mogli bi reći neka vrsta antičkog Jakova Blaževića i Moše Pijadea. Pravi pakao čeka sve ljude; i dobre i loše, kada izgube smisao za tragiku i pomisle da je povijest stala, upravo kao što to misli veliki broj naših suvremenika. I pozitivni heroji Odisej i Agamemnon, nakon što nemilice pale grad Troju i tamane sve staro i mlado, doživljavaju grozne sudbine. Odisejevu momčad, nakon desetljetnog lutanja po sinjem moru, žive žderu kiklopi, a Agamemnona, po povratku u slatki dom, ubija vlastita žena. A njihovog sina, heroja Oresta, muče furije, boginje osvete, jer je ubio vlastitu majku, koja je prije toga ubila njegovog oca — svog vlastitog muža.
Udbolisci, skojevci i gričke vještice
Jalovo je diskutirati sa demonolozima i pružati im bilo kakve empirijske ili forenzične činjenice glede žrtvoslovlja Jasenovca ili Bleiburga. Svaki čovjek će s pravom kazati „da je svaka žrtva neprocjenjiva”. Slažemo se. I to bez obzira da li cifra mrtvih ustaškog logora Jasenovca iznosi 700.000 ili 70.000 ili 7.000 ili 700. No ako prihvatimo zadnju brojku razlika je u 699.300 živih, što nije mala stvar za malu Hrvatsku, a kamoli za velike mitske biblijske i homerovske priče ili antifašističke demonologije.
Svaka demonologija stvar je vjere, vrsta kolektivne mistike, upravo kao i današnja demokratska mistika o trajnosti Europske unije i bezgraničnog ekonomskog rasta. Naivno je vjerovati da se moderne demonologije, uključujući i hagiografske epove o Drugom svjetskom ratu, mogu obarati činjenicama. Ako se u tome uspije pojavit će se odmah novi mitovi i nove demonologije. Demonologije postoje otkad postoji svijeta, bez obzira na period Prosvjetiteljstva koje rađa u 18. stoljeću svoj vlastiti opasan mit: mit o progresu i mit o trajnom gospodarskom rastu. Sumnjati, danas u moderne mitove o liberalnoj demokraciji, o multikulturalizmu, u mit o parlamentarizmu, u mit o LGTB- suživotu između pastira i pederasta, znači biti proglašen ludim. Jedan poznati hrvatski aktivist i intelektualac, kojeg je pravosuđe vladajuće klase svojevremeno strpalo u ludnicu, na vlastitoj je koži nedavno osjetio snagu moderne demonologije. No sutra, kada antifašistička demonologija ne bude više popularna, nastupit će nova, a tada će se veliki broj hrvatskih građana, baš kao i 1991.g, ponovno isprsiti kao „veliki Hrvati”. Ono što zabrinjava nije to što su 1991. veliki broj ljudi u Hrvatskoj, pretežno bivših Titoista i Jugoslavena, i brojnih udbolizaca, postali danas „ tolerantni liberalni građani”. Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih mitova, svojih skojevskih lara i penata, i začuđujućom brzinom prihvatili liberalnu demonologiju, amerikanizam i kapitalizam, čiji su oni nekad bili ljuti protivnici.
Niti su hrvatske vještice bile tako zli demoni kako ih je Crkva svojevremeno prozivala — ali i ubijala. Znale su vještice često predvidjeti budućnost mnogo bolje nego mi sami. Moramo se s pravom zgražati na progonima vještica, sve tamo do 18. stoljeća, kao i nad sudbinom naše gričke vještice, koja je bila žrtva purgerskih cinkaroša, spletkaroša i jalnih usidjelica u starom Zagrebu. Imenica „vještica” zvuči danas jako loše, premda ona proizlazi iz glagola „vještačiti”, a ima i svoj izvadak u rado viđenoj imenici „vještak”. Eh, vještaka ima danas u Hrvatskoj koliko god hoćete – počevši od vještaka za liječenje hemoroida, pa do vještaka za zaraditi brz novac ! No uz antifašističke vještake, najprisutniji su danas u Hrvatskoj financijski vještaci. Svojim vještačkim štapom doveli su Hrvatsku na prosjački i na prostački štap.
Autor Dr. Tomislav Sunić
Dr. Tomislav Sunić je profesor i autor više knjiga (www.tomsunic.com).
(Ovaj tekst dio je mog izlaganja sa promocije knjige Mladene Ivezića, Titov Jasenovac (2014). Promocija knjige održana je zajedno sa vel. Prof. dr. Vladom Horvatom, 22. svibnja, 2014. u Zagrebu, u dvorani Družbe Isusove, Palmotićeva 31).
