Biti kršćanin znači pripadati Crkvi
Ima onih koji drže da mogu imati osobni odnos, izravno, neposredno s Isusom Kristom, a izvan njegova zajedništva u Crkvi i bez Njezina posredovanja – istaknuo je papa Franjo u današnjoj katehezi o Crkvi, na općoj audijenciji, na trgu Sv. Petra, dodavši da su to opasne i štetne napasti.
U prvoj smo katehezi o Crkvi, pošli od Božjega pothvata da oblikuje narod koji bi njegov blagoslov donosio svim narodima zemlje. Započinje s Abrahamom i poslije, s velikom strpljivošću, taj narod priprema u Starom zavjetu da bi ga, u Isusu Kristu, učinio znakom i instrumentom sjedinjenja ljudi s Bogom i međusobno (Usp. Vat II; LG 1). Danas će biti riječi o važnosti pripadnosti ovomu narodu, za kršćane.
1. Nismo izolirani i nismo kršćani pojedinačno, svaki za sebe. Naš je kršćanski identitet pripadnost Crkvi! Kršćani smo jer pripadamo Crkvi. To je poput prezimena: ako je ime: ja sam kršćanin; prezime je: pripadam Crkvi. Jako je lijepo primijetiti kako ova pripadnost biva izražena u imenu kojim Bog naziva samoga Sebe – rekao je Papa. Odgovarajući Mojsiju, u zgodi o Gorućem grmu, kaže zapravo da je on Bog otacâ. Ne kaže: Ja sam Svemogući, nego: Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. Na taj način on se pokazuje kao Bog koji je sklopio savez s našim Ocima, i tom savezu uvijek ostaje vjeran, a nas poziva da uđemo u ovaj odnos koji nama prethodi. To je odnos Boga sa svojim narodom, te nam od onog vremena, svima prethodi – rekao je papa Franjo.
U tom smislu, misli nam prvo i sa zahvalnošću, lete onima koji su nam prethodili i koji su nas primili u Crkvu. Nitko ne postaje kršćaninom sam po sebi! Kršćani se ne proizvode u laboratoriju; kršćanin je dio Naroda koji dolazi izdaleka i koji se naziva Crkvom, a ta ga Crkva čini kršćaninom na dan krštenja i poslije, kroz pouke i tolike druge stvari. Ali, nitko ne postaje kršćanin sam od sebe – ponovio je Papa.
Ako vjerujemo i znamo moliti; ako poznajemo Gospodina i možemo slušati njegovu riječ; ako ga osjećamo blizu i prepoznajemo ga u braći, to je zato jer su drugi, prije nas, imali iskustvo vjere koju su nam prenijeli i poučili nas. Vjeru smo primili od naših otaca; od naših predaka i oni su nas u vjeri poučili – istaknuo je.
Ako dobro promislimo, tko zna koliko nam lica pred očima prođe u ovom trenutku: to može biti lice naših roditelja koji su zatražili naše krštenje; lice našega djeda ili bake ili nekog od rodbine, koji nas je naučio prekrižiti se i recitirati prve molitve… Ovdje se Papa prisjetio časne sestre koja ga je poučavala Katekizmu, dodavši da se sada sigurno nalazi u nebu, jer je bila sveta žena, a ja je se uvijek, sa zahvalnošću Bogu, sjećam. Možda je to lice župnika ili nekoga drugog svećenika ili časne sestre, katehista; koji nam je prenio sadržaj vjere i pomogao nam da kao kršćani rastemo. Eto, to je Crkva: jedna velika Obitelj u koju smo primljeni i u kojoj učimo živjeti kao vjernici i Isusovi učenici.
3. Ovo je put kojim možemo hoditi ne samo zahvaljujući drugim osobama, nego i zajedno s njima. U Crkvi ne postoji: ‘uradi sam’; ne postoje ‘slobodni strijelci’. Koliko li je puta papa Benedikt Crkvu opisao kao jedno crkveno Mi? Ponekad se zna čuti: Ja vjerujem u Boga; vjerujem u Isusa, ali Crkva me ne zanima. To nije uredu – rekao je Sveti Otac te nastavio…
Ima onih koji drže do mogu imati osobni odnos, izravno i neposredno s Isusom Kristom, izvan njegova zajedništva s Crkvom i bez Njezina posredovanja. To su opasne i štetne napasti ili – kako je govorio veliki Pavao VI. – apsurdne dihotomije. Istina je da je hoditi zajedno zahtjevno – i ponekad teško – može se dogoditi da nam neki brat ili sestra prave probleme ili da nas sablazne, ali Gospodin je povjerio svoju poruku spasenja ljudskim osobama, svima nama, svjedocima; kao i našoj braći i sestrama, s njihovim darovima i njihovim ograničenjima. To znači pripadati Crkvi – kazao je Sveti Otac te još jednom ponovio kako biti kršćanin znači pripadati Crkvi, kao i to da je kršćanin, kao ime, a pripadnik Crkve kao prezime.
Dragi prijatelji, zamolimo Gospodina, na zagovor Djevice Marije, Majke Crkve, za milost da ne padnemo nikada u napast da mislimo kako možemo bez drugih da možemo bez Crkve; da se možemo sami spasiti i biti laboratorijski kršćani.
Upravo suprotno, ne može se ljubiti Boga ako se nema ljubavi prema braći; ne može se ljubiti Boga, a da ne ljubimo braću; niti Boga ljubiti izvan Crkve; ne može se biti u zajedništvu s Bogom, ako nismo u zajedništvu s Crkvom i ne možemo biti dobri kršćani, ako nismo zajedno sa svima onima koji se trude slijediti Gospodina Isusa, kao jedan jedini narod; i jedno jedino Tijelo koje je Crkva – zaključio je Papa.
Izvor: Radio Vatikana
