Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827, koja je donesena 25. svibnja 1993. u skladu sa Poveljom Ujedinjenih naroda ustanovljen je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Hagu, (u daljnjem tekstu Haški tribunal).

Ustroj toga Tribunala sa svim svojim organima  normiran je posebnim Statutom. Bilo je predviđeno da je temeljna svrha Haškog tribunala primjena efikasnih sredstava radi zaštite humanitarnog prava, primjene pravde i utvrđivanje istine.

Već uvodno je potrebno objasniti da  ustroj Haškog tribunala, uz potrebne postupovne odredbe ustanovljuje uz sam sud i tužilaštvo za koje se precizira da je u svojem djelovanju potpuno nezavisno od Haškog tribunala, te da tužilaštvo nije dužno primati, a ni tražiti upute ni od vlada pojedinih država, a ni od bilo koga drugoga.

Prema tome, u ocjeni funkcioniranja ovog ad hoc ustanovljenog tribunala treba cijeniti samostalnost tužiteljstva u odnosu na Haški tribunal. Međutim, s obzirom što je nominalno i samo tužiteljstvo obuhvaćeno da spada u okvir Haškog tribunala,  takve distinkcije  će biti navedene samo kada je to nužno. Takav pristup je opravdan jer i Haški tribunal, kao i svaki drugi sud iznošenjem razloga i objašnjenja, a i donošenjem presuda,  ima mogućnost utjecanja i na rad i postupanje tužilaštva. U suprotnom, kada se i tacite odnosno šutnjom toleriraju i podnose greške i propuste tužilaštva, takove posljedice neizbježno opterećuju ugled i ocjene  i samog suda.

Sasvim je bilo opravdano očekivati da će Haški tribunal u izvršenju preuzetih obveza, kao osnovnu dužnost slijediti obvezu utvrđivanja istine i temeljem stvarnih činjenica i primjenom prava postići ostvarivanje pravde, pogotovo u slučajevima ponašanja vojnih snaga, gdje su osnovna ljudska prava, uključujući tu i pravo na život civilnog stanovništva bila ne samo ugrožena nego i užasno (krajnje) narušena,  Obzirom na okolnosti i prilike, koje su uzrok osnivanja Haškog tribunala počinjene su velike greške, jer se ignoriraju bitne činjenice kojima se dokazuju patnje stanovnika i tragična rušenja gradova i nanošenje velikog broja podnesenih gubitaka ljudskih života predstavljaju  stvarno  greške i propuste, a to neizbježno utječe na ocjenu dosadašnjeg rada i narušavanja ugleda Haškog tribunala.

U velikom broju slučajeva u dosadašnjim postupcima Haškog tribunala u samim optužnicama, ali i presudama položaj zapovjednika odnosno pojedinih dužnosnika, koji su obavljali funkcije zapovijedanja i kvalifikacija zapovjedne odgovornosti potrebno je ovo pitanje posebno razmatrati.

Institut zapovjedne odgovornosti se odnosi na ratno stanje i sadržava elemente vertikalne odnosno apsolutne odgovornosti, a subjektivnost odnosno krivnja se označava i definira s obilježjima propusta  prevencije odnosno grešaka u sprječavanju izvršenja kaznenih djela svojih podčinjenih. Takva krivnja odnosno kaznena  odgovornost se odnosi i na slučajeve zbog nepoduzimanja ili propusta u poduzimanju potrebnih radnji radi pokretanja kaznenih postupaka protiv počinitelja ratnih zločina, dakle  kojima je zapovjednik  bio nadređen.

Kada se raspravlja o institutu zapovjedne odnosno vertikalne odgovornosti, načela objektivnosti i svrsishodnost zahtijevaju primarnu primjenu prema fizičkim osobama, koje su na vrhovnim položajima zapovijedanja, jer su oni istodobno glavni čimbenici poduzimanja napada u ratnim pothvatima i agresivnim operacijama, a istodobno i protagonisti izazivanja krvoprolića, a time i odgovorni za počinjena kaznena djela i ratne zločine. To ne proističe samo iz dužnog respektiranja struke i zbog leksikalnog značenja nomenklature ovog instituta kaznenog prava, nego to zahtjeva  načelo pravednosti i poštenja, pod uvjetom da se osude za takova djela mogu donositi samo na temelju utvrđenih činjenica i valjanih dokaza, a ne konstrukcijom pretpostavki i pojedinih zaključaka.

Uz učestalu i opetovanu primjenu instituta kaznenog prava tzv. zapovjedne odgovornosti, zaista je neshvatljivo da  zapovjednik  glavnog štaba tzv. JNA, nije do sada procesuiran tj. nije do sada obuhvaćen optužnicom pred Haškim Tribunalom. Osim izbjegavanja njegove prosekucije ni jedan general iz  tzv. štaba JNA, koja je imala cjelovitu zapovjednu ingerenciju i nad kopnenim, i nad zračnim i nad pomorskim snagama jugoslavenske vojske nije optužen pred Haškim tribunalom.

Zaista je teško shvatljivo, da se ovaj jasan propust Haškog Tribunala u prvom redu odnosi na zločinačka djela generala Blagoja Adžića, koji je bio načelnik general- štaba JNA sa sjedištem u Beogradu od početka agresije na Hrvatsku do sredine svibnja 1992.

General Adžić je manifestirao svoju ratnohuškačku i agresivnu inspiraciju prema 150 sebi  podčinjenih pukovnika i majora njegovim govorom održanim 5.srpnja 1991. na Vojnoj akademiji u Beogradu pod naslovom „Izgubili smo bitku ali ne i rat“ i taj govor je bio objavljen u medijima.

To je bilo neposredno nakon neuspjele vojne operacije JNA protiv Slovenije, koja je uslijedila odmah nakon što je Slovenski parlament donio Deklaraciju o samostalnosti Slovenije, dakle istog dana kada je istovjetnu Deklaraciju donio i Hrvatski Sabor. Prema oštrini upotrebljenih izraza upućenih nasilničkih direktiva i mržnji  Adžićev  govor  zaista predstavlja žalosnu epizodu tijekom cijelog dvadesetog stoljeća diljem Europe. Iz ove ratno-agresivne direktive niže se navode samo neke  konstatacije i zapovijedi, kako slijedi:

“Višestranačje je dovelo narode u sukobe…
Preti spoljna intervencija Nemačke, Austrije Mađarske i Čehoslovačke……..
Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja …
Strahom moramo prinuditi neprijatelja na kapitulaciju, i od sada  upotrebite sve svoje snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama…

Konačno drugovi oficiri..  i zahtevam da u izvršenju ovih zadača u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.”[1]
General Adžić je bio  direktno involviran u agresiji i rušenju i Vukovara i Dubrovnika. Njegova aktivnost je neprijeporna i u intervencijama MIG-ova sa aerodroma u Bihaću na uže gradsko područje Zagreba dana 7. listopada 1991. godine.

Potrebno je uzeti u obzir i slučaj rušenja helikoptera EZ od strane dva mlazna MIG-a početkom siječnja 1992. godine kojom prilikom su poginula četvorica Talijana i jedan Francuz iz sastava tadašnje promatračke misije Europske Zajednice..

Emir Šišić, koji je pilotirao MIG 21 zrakoplovom, procesuiran je pred sudom u Rimu. (Kazna zatvora od 15. godina). Nesporno je da je taj pilot izvršitelj ovog zločinačkog rušenja i ubojstava petero predstavnika EZ – promatrača, ali zbog čega se zanemarivala i ignorirala  krivnja onih zločinaca koji su dali nalog za poduzimanje te operacije? Nalog za uzlijetanje tog MIG-a dan je iz Beograda i to upravo iz samog vrha vojne komande tadašnje JNA. Obzirom na vrlo oštro reagiranje svjetske javnosti zbog ovog zločinačkog djela, tadašnji sekretar Narodne obrane u Vladi SFRJ general Veljko Kadijević, javno izjavljuje da će pokrenuti istragu radi ustanovljenja krivnje za rušenje helikoptera EZ.  Međutim, zbog te izjave dolazi do smjene ministra Kadijevića, koji formalno 7. siječnja 1992. podnosi pismenu ostavku, a glavni protagonista te smjene je upravo Blagoje Adžić, koji nadalje ostaje glavna i najodgovornija osoba u komandnoj strukturi JNA.

U kaznenom postupku koji se vodi pred sudom u Rimu, optužba je proširena za rušenje EU helikoptera nakon donošenja prvostepene presude,   i to zbog izdane zapovijedi, dakle zapovjedne odgovornosti i na bivšeg generala Adžića. Dakle Adžić se procesuira pred sudom u Italiji, iako je i ovo zločinačko djelo počinjeno na teritoriju Hrvatske i to iznad Novog Marofa u Hrvatskom Zagorju.

Ovo je samo dodatni primjer da ostaje mnogima teško shvatljivo kako ovakav zločinac na položaju glavnog zapovjednika oružanih snaga tadašnje Jugoslavije nije obuhvaćen za najveće počinjene zločine, tijekom jeseni 1991., i po opsegu i po težini  na teritoriju Hrvatske.

Ovi nesporno počinjeni zločini spadaju  u nadležnost Haškog tribunala, a kao jedino objašnjenje za izostanak imputacije jest namjeran propust sa svrhom da se izbjegne zauzimanje stava i donošenje  odluke Haškog tribunala da je tadašnja Jugoslavija odnosno Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.
U kaznenom postupku pred Haškim sudom, u svojoj obrani i admiral Miodrag Jokić izjavljuje da je u operacijama na području Dubrovnika zapovjedi davao general Adžić.

RAM PROJEKT

Kao primjer propusta Haškog tribunala o izbjegavanju da se pred sudom iznose dokazi o izvršenoj agresiji Srbije na Hrvatsku, može nam poslužiti i način tretiranja t.zv. „RAM“ – projekta kako je primjenjen u dokaznom postupku koji se vodio protiv Slobodana Miloševića. Uvodničar tjednika „Vreme“ navodi da taj plan nije bio fikcija nego se radilo o povlačenju zapadnih granica Srbije.

Zaista je potresna spoznaja da se “RAM” projekt (Prilog 1), koji je bio objavljen u beogradskom časopisu “Vreme” u rujnu mjesecu 1991. u dokaznom postupku protiv Slobodana Miloševića evidentira da taj operativni projekt nema veze sa Hrvatskim teritorijem, nego da se odnosi na pripremu agresivnog napada Srbije na BiH, iako iz priložene fotokopije  u kojoj je evidentiran telefonski razgovor između Miloševića i Karadžića, proizlazi očito da se razgovori vode u vezi sa bombardiranjima hrvatskog teritorija.

Naime, u snimljenom telefonskom razgovoru Milošević izvještava Karadžića da će  sve potrebno oružje dati Uzelac, koji je u to vrijeme bio komandant banjalučke vojne oblasti.
Međutim, Karadžić doslovno traži „bombardovanje“, ali na to mu Milošević doslovno odgovara “danas nije zgodno za avijaciju jer zaseda EZ“(!) Taj se razgovor  vodio sredinom rujna 1991. g., dakle u vrijeme vojnih ratnih operacija na Hrvatsku, jer je agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu započela tek na proljeće 1992. Međutim, dvoje svjedoka i to Vojislav Jovanović, koji je tijekom 1991. bio na položaju ministra vanjskih poslova Srbije i Smilja Avramov, savjetnica istog srpskog ministarstva, lažno svjedoće pred Haškim tribunalom, što je evidentirano u zapisnicima Tribunala, da je RAM – projekt bio priprema napada na Bosnu i Hercegovinu. Takav lažni iskaz pred Haškim tribunalom daje i jedan svjedok tzv. hrvatski kadar.(!)

U uvodnom dijelu novinarskog komentara u odnosu na taj dokumenat, upotrebljen od Haškog tribunala, citira se sljedeća napomena:
„Pouzdani izvori „Vremena“ otkrivaju da RAM nije nikakva fikcija. Konkretno, RAM je povlačenje zapadnih granica Srbije. Stvaranje okvira za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi, sa svojim teritorijama živeli u istoj državi. Izvori tvrde, da je dr.Karadžić u redovnim konsultacijama sa generalima (direktne komande za upotrebu avijacije u Hrvatskoj i rubnim područjima BiH daje general Simić iz Beograda, održavaju se bliski kontakti čelnika Krajina, Bosanske i Kninske i armijskog vrha, koji im ispunjava sve želje) …..JNA se apsolutno stavila na srpsku stranu, da se oficirima govori što treba osvojiti.“

Osjećam se dužnim i ovom prilikom izvijestiti da sam osobno fotokopiju beogradskog tjednika „Vreme“ predao na plenarnoj sjednici Konferencije o Jugoslaviji u Hagu, dana 26. rujna 1991., kojeg sam dobio prilikom slijetanja na aerodrom u Nizozemskoj i to od prijatelja koji me je dočekao u dolasku. Ocjenjujući važnost ove evidencije objavljene u Beogradu, ja sam taj (odgovarajući) tekst noću preveo na engleski jezik, radi iznošenja na konferenciji slijedećeg dana. U mojem izlaganju slijedećeg dana na zasjedanju sam naglasio da je RAM projekt očiti dokaz o sudjelovanju Armije i  Srbije u agresiji na područje Hrvatske. Tom zasjedanju su sudjelovali i brojni predstavnici tadašnje savezne vlade i republike Srbije, a među njima i Vladislav Jovanović i Smilja Avramov, ali nitko od njih  nije oponirao mojem izlaganju da se RAM – projekt odnosi na organiziranju oružanih napada na Hrvatsku.

Zbog toga, je zaista zabrinjavajuće, da se ovakovi ispadi i lažna svjedočenja u dokaznim postupcima pred Haškim tribunalom, toleriraju bez protivljenja, nego se sa aklamacijom kasnije prihvaćaju neistine i laži da se radi o projektu usmjerenom protiv Bosne i Hercegovine, a ne protiv Hrvatske. Ovo je primjer namjernog ekskulpiranja Srbije i blokiranja Haškog tribunala na utvrđivanju pravde i štovanja istine.

U odnosu na dokaze o ovom „RAM projektu potrebno je navesti iskustvo koje je stekao Đelo Jusić, koji je bio saslušavan kao svjedok u dokaznom postupku u odnosu na  optužene za rušenje Dubrovnika. Ja sam pred odlazak za Haag osobno predao Đelu, fotokopiju spomenutog broja tjednika „Vreme“ s preporukom, da ga upotrebi prilikom saslušanja. Za vrijeme preliminarnog saslušavanja u Haag-u, kojem je prisustvovala i Carla del Ponte, kada je Jusić pokazao  fotokopiju ovog tjednika „Vreme“, ona reagira i kaže. „To nije važno. Mi to imamo“, te ustaje sa stola i prilazi  stelaži uzima i pokazuje moju knjigu na engleskom jeziku pod naslovom „Serving my Country“ u kojoj je fotokopija ovog dukumenta bila objavljena.

Ovo je također jedan od eklatantnih primjera kako dugogodišnja glavna tužiteljica nije željela da se ovaj dokaz upotrebljava pred Tribunalom od svjedoka koji bi svjedočili, da se u to vrijeme tj. o tome da se upotreba avijacije JNA sredinom rujna 1991. odnosila na zračne napade na Hrvatsku i na bombardiranje hrvatskog teritorija. Za vrijeme saslušanja Jusića pred sudskim vijećem nije mu bilo postavljeno pitanje o RAM projektu, iako je to zaista bila dužnost tužiteljstva. To je dokaz da se Tužilaštvo Haškog tribunala ponašalo sa očitom namjerom da se spriječi iznošenje dokaza o agresiji Srbije na Hrvatsku.

AGRESIJA

Obzirom da je u procesu dezintegracije bivše Jugoslavije, i za čitavo vrijeme ratnih operacija JNA, te Srbije i Crne Gore na teritoriju Hrvatske vrlo često se ne samo u javnosti, nego i u dokumentima Hrvatskog Sabora i Vlade, ali i vrhovnih predstavnika hrvatske vlasti, isticalo da se radi o agresiji  JNA i Srpsko – Crnogorskih snaga na Hrvatsku. To je bio osnovni pristup i potpuno u skladu s odredbama Konvencije UN 3314, kojom se definira Agresija. Ova je Konvencija, a koja je bila usvojena od strane Generalne skupštine UN 14. prosina 1974. Članak 3  Konvencije definira sedam primjera čina agresije, od kojih su svi ti primjeri agresije bili vršeni u praksi tijekom jeseni 1991. Odredbom čl.5 ove Konvencije izričito se normira da „nikakav razlog bilo koje prirode, političke, ekonomske, vojne ili neke druge ne može opravdati agresiju.“

U brojnim Rezolucijama koje je donosilo Vijeće sigurnosti UN bila je upotrebljavana vrlo stroga nomenklatura usmjerena prema Srbiji i Crnoj Gori, kojima su od svibnja 1992. bile nametnute i sankcije.

Međutim, kvalifikacija upotrebe tih oružanih sila u napadu na Hrvatsku nikada nije bila izvršena upotrebom pojma agresije. To je bilo ostavljeno da se primjeni od strane pravosudnih organa, što je nažalost izostalo od strane Haškog tribunala i to iz razloga što su stanoviti motivi utjecali na Tužilaštvo Haškog tribunala ne samo da izbjegava takovu kvalifikaciju, nego ne želi dopustiti da se takovi dokazi iznose u postupcima pred Haškim tribunalom. Jedino objašnjenje kojim se može obrazložiti takovo ponašanje jest u stavu da se izjegne utvrđivanje koja država je  bila agresor, a koja je bila žrtva, sa svrhom izjednačavanja krivnje za sve patnje, gubitke života i rušenja.

Badinterova arbitražna komisija, koja je bila utemeljena od strane Europske zajednice, a sa ustrojem kojeg je bila prihvatila i tadašnja savezna vlada i svih tadašnjih šest republika, nakon što se očituje da je diplomatsko priznanje neke države samo deklaratornog karaktera, utvrđuje da su
Hrvatska i Slovenije stekle državni subjektivitet 7. rujna 1991. i sa tim datumom su po međunarodnom pravu Hrvatska i Slovenija nezavisne i samostalne države.

Hrvatski Sabor je na zajedničkoj sjednici svih vijeća održanoj 8. listopada 1991. donio zaključke kojima se u točki 1 i 2 utvrđuje sljedeće:

1.) Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA: Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima.
2.) Takozvana JNA se proglašava agresorskom i okupatorskom vojskom i mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela.

Ova odluka Hrvatskom Sabora je bila objavljena u Narodnim Novinama br.53 od 8. listopada 1991. i dostupna svim tijelima svih republika u susjedstvu Republike Hrvatske i budući nije usljedio nikakav protest ni od Republike Srbije u skladu s odredbama međunarodnog prava proglašenje Republike Srbije o izvršenoj agresiji, osnovano je zaključiti da je opravdano ovo kvalificirati pravnim institutom agresije.

Kao nesporni primjer agresivnog poteza Srbije na Hrvatsku jest odluka odnosno zaključak kojeg je donijela Vlada Srbije na sjednici održanoj 4. X. 1991. Službena notifikacija sa navodima donesene odluke bila je upućena dana 5. listopada 1991. telefaxom na Hrvatsku vladu. U fotokopiji izvornog dopisa koji je bio napisan čiriličnim pismom (prilog 2) stavak 2 glasi:

„Vaša odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin.“

Potrebno je skrenuti pozornost i na postupak, protiv admirala Miodraga Jokića, komandanta južne pomorske oblasti, pred Haškim tribunalom. Propusti i nedostatak objektivnog postupanja u podnošenju optužnice protiv ovog Admirala je nemoguće objasniti, a niti opravdati.

Pred ukrcavanje na krstaricu JRM radi posjete Dubrovniku, koji je već bio pod opsadom vojske i mornarice, kojima je zapovijedao admiral Jokić, dana 29. listopada 1991. godine prekinuo sam izlaganje ovog

Admirala u domu JRM u Tivtu, u prisustvu petorice ambasadora akreditiranih u Beogradu, i brojnih stranih vojnih atašea, jer je admiral iznosio užasne neistine kao na primjer da se je sa hrvatskog teritorija napadala vojarna na Prevlaci (rtu Oštro), pa da su zbog toga jedinice pod njegovom komandom morale krenuti u “oslobađanje” Dubrovnika.

Od admirala Jokića sam tražio očitovanje pred uglednicima diplomatskog zbora da prizna kardinalnu laž, koju je u službenom dopisu (od 5.10.1991.) u ime vlade R. Srbije potpisao Dragutin Zelenović, tadašnji predsjednik vlade Srbije upućen vladi R. Hrvatske, sa navodom:

Citat:
“Na svojoj sednici od 4. oktobra 1991. Vlada R. Srbije upoznala se sa opasnostima kojima je izloženo stanovništvo i grad Dubrovnik, koji predstavlja deo istorije srpskog i hrvatskog naroda, kao i veličanstveni spomenik svetske kulturne baštine.” (st.2 vidi naprijed str.10).[2]

Ovaj dokumenat predstavlja očiti dokaz da je agresija na hrvatski teritorij bila poduzeta sa odobrenjem i u ime Vlade Republike Srbije. Nema evidencije da je ovaj dokazni materijal upotrijebljen u krivičnom postupku protiv Slobodana Miloševića(!), a optužba protiv predsjednika Vlade Srbije nije podnesena.

Admiral Jokić se dobrovoljno pojavio pred sudom, te je u “bargaining” pregovorima sužena optužba, s obzirom da je priznao krivnju i dao izjavu o iskrenom žaljenju zbog granatiranja i rušenja Dubrovnika.

U obrazloženju odluke Haškog tribunala navodi se “iskreno žaljenje” i priznanje krivnje optuženog Jokića, s tim da se u sudskim spisima ponavlja na mnogim mjestima da su toga dana smrtno stradale dvije osobe (two wictims) i da je bilo troje ranjenih. Međutim, toga dana je uslijed napada od strane JNA na dubrovačkom području ubijeno 19 osoba i bilo je više od 60 ranjenih, a u razdoblju kada je Miodrag Jokić obavljao položaj zapovjednika komandantnog područja tzv. južne vojne oblasti u koju je spadao Dubrovnik, prouzročenih djelovanjem jedinica JNA bilo je više od 250 žrtava na tom području.

Svjedok obrane Marjan Pogačnik, admiral u mirovini, pred Haškim tribunalom u postupku protiv admirala Jokića, je svjedočio “da se je Miodrag Jokić uvijek zauzimao za punu jednakost svih naroda i etničkih skupina, te da je to bio njegov temeljni pristup, te da on nije nikada izrazio nikakve nacionalističke poglede”. (Prilog 3).

Sud prihvaća istinitost ovog svjedočenja, iako je u titogradskom dnevnom listu “Pobjeda”  objavljena  u studenom 1991. godine velika fotografija admirala Miodraga Jokića, (a to je posebno otisnuto i u mjesečnom  izdanju tada vodećeg dnevnika u Crnoj Gori pod parolaškim naslovom “RAT ZA MIR” (Prilog 4) ispod koje se fotografije ćiriličnim pismom doslovno navodi sljedeće:

“Nije daleko pretpostavka da će ustaše, kojima nije stalo ni do kakvih vrijednosti, osim do vlastite kože, same razoriti stari Dubrovnik, kako bi to nedjelo pripisale jedinicama JNA.”  Ni ovaj dokument nije upotrijebljen u postupku protiv admirala Jokića, i mnogi izneseni zaključci su u suprotnosti sa stvarnim činjenicama. “

Tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić u svojstvu svjedoka u postupku protiv Slobodana Miloševića izjavio je dana 18. XII. 2002. da sa punom sigurnošću (quite certainly) da je admiral Đurović bio ubijen od strane predstavnika jugoslavenske vojske. Zaista se ne može opravdati zbog čega tijela Haškog suda nisu utvrdila uzroke ovog zločina. Tužilaštvo propušta postaviti svjedoku Poljaniću dodatna pitanja, iako se sa velikom vjerojatnošću  moglo zaključiti da je i optuženi Milošević bio u to uključen.

Ja sam osobno bio informiran od Nikole Samardžića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Crne Gore, koji je također porijeklom i rodom iz Boke kotorske, kao i pokojni admiral Đurović, da su pripadnici JNA likvidirali admirala Đurovića, ali me je upozorio da u javnosti ne smijemo to spominjati jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci tog događaja, već nasilno ubijeni.

Ipak sam na sastanku u Hagu 18. listopada 1991. u zgradi gdje se održavala Konferencija o bivšoj Jugoslaviji imao dijalog sa Bulatovićem i Samardžićem, koji je Samardžić započeo izjavom „Sramota nas je što se događa u Konavlima“, jer da nemaju utjecaja na Jokića i da ne mogu sa njim razgovarati na što sam ja imao primjedbu o ubojstvu zapovjednika Đurovića. Nitko službeno nije objavio okolnosti u kojima je Krsto Đurović bio ubijen. On je kao komandant južnog pomorskogsektora „Boka“ – kapetan bojnog broda dobio zadatak da iz strateških i sigurnosnih razloga treba staviti pod punu kontrolu cestu od Trebinja preko Graba i Mrcina (Dubravka) do Boke Kotorske. On je kao zapovjednik svih postrojbi na jugo-istočno područje Dubrovnika poduzeo taj zadatak i krenuo u tu operaciju 1. listopada 1991. Te su jedinice već 5. listopada zauzele područje gdje ta cesta prolazi kroz Konavle i izvijestio je komandu u Beogradu da je izvršen dobiven zadatak, ali on dobiva nalog da mora nastaviti napredovati sve do Plata jer da se od tamo vodom i elektrikom snabdjeva kasarna na Prevlaci.

Međutim, komandant vojno-pomorskog sektora Đurović odbija izvršenje tog daljnjeg zadatka jer je bio protivnik napada na Dubrovnik i to je bio razlog njegova ubojstva.

Vodstvo u vojnom vrhu odbilo je izvršiti bilo kakve istražne radnje, ali i vodstvo tadašnje SFRJ i Crne Gore želi prikriti okolnosti ovog zločina. Sasvim su jasni razlozi takovog postupanja Srbije i Crne Gore, ali ne vidim nikakvog razloga kojom nadležna tijela Haškog tribunala ovakvu šutnju mogu objasniti.

Kada sam 29. listopada 1991. na sastanku u domu Jugoslavenske ratne mornarice u Tivtu u prisustvu uglednih diplomata iz Italije, Francuske, Nizozemske, Velike Britanije i Grčke, prekinuo monolog admirala Jokića jer je iznosio neistine o početku operacije na Dubrovnik budući je on preuzeo zapovjedništvo tek 7. listopada 1991. jasno sam istakao da je raniji zapovjednik Đurović bio ubijen pod izvanrednim okolnostima „was killed under extraordinary circumstances“.

APSURDNOST OBJEDE ZA ZLOČINAČKI POTHVAT

O tragediji koja je svijetu poznata pod pojmom Srebrenica nije korektno raspravljati ako se ne ocijene uvjeti, obveze i odgovornosti koje su u tim presudnim trenucima nametnute mnogim čimbenicima i vodećim članicama Vijeća sigurnosti UN–a, u tim presudnim trenucima. Operacija “Oluja” ne može biti i neće biti korektno vrednovana ako se ignoriraju uzroci i stanje koje je prevladavalo na ovim prostorima, osobito tijekom prvog polugodišta 1995. godine, koji su za posljedicu imali tragediju civilnog stanovništva Srebrenice i Žepe i užasne patnje stanovnicima Tuzle, Sarajeva, Goražda i Bihaća.

Radi zaštite ugroženog stanovništva Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Naroda 1992. godine odlučilo je osnovati UNPA područja u Hrvatskoj i BiH. S obzirom na iskustva zbog eskalacije nasilja, koje je započelo na Kosovu osamdesetih godina prošlog stoljeća, to se provelo osnivanjem tzv. „Protected Area“ (zaštićena područja).

Predstavnici međunarodne zajednice, temeljem stečenih iskustava ocijenili su da određena područja ili gradovi zbog veće ugroženosti zaslužuju veći stupanj zaštite, a ne samo “Protected Area”. U tu je svrhu Vijeće sigurnosti UN–a posebnim odlukama odredilo tzv. ťZone sigurnostiŤ (Safety Zones). Tako je rezolucijom VS UN–a br. 819, donesenom 16. travnja 1993., zaštićenom zonom proglašena Srebrenica. Ocjenjujući tu odluku korisnom i potrebnom osobito radi zaštite civilnog stanovništva, nakon nekoliko tjedana Rezolucijom VS UN–a br. 824 (donesenom 6. svibnja 1993.) zonama sigurnosti Ujedinjenih naroda proglašeni su i Bihać, Sarajevo, Žepa, Goražde i Tuzla. Zaštitu su tim ustanovljenim zonama sigurnosti bile dužne pružiti vojne snage UN–a. Kao što je poznato u mandatu vojnih snaga UN prilikom dolaska u Hrvatsku i kasnije u Bosnu i Hercegovinu Ujedinjeni Narodi su kao preduvjet  zahtijevali sporazum svih suprotstavljenih stranaka o prekidu vatre t.j. Peace keeping, dakle održavanje već dogovorenog mira[3].

Naprotiv u odnosu na režim zaštite i stupanj obveza koje su preuzele snage Ujedinjenih Naroda u odnosu na tzv. Zone sigurnosti njihove jedinice su imale obvezu “Peace implementing” (Peace enforcement), dakle uspostavljanja odnosno nametanja mira upotrebom svih raspoloživih vojnih snaga. Ta zaštita nije donesena iz deklaratornih pobuda, nego radi zaštite ugroženog stanovništva i to je bila utvrđena obveza vojnih snaga UN na terenu da upotrebe sva raspoloživa sredstva za zaštitu utvrđenih Zona sigurnosti.

Francuski general Morillon ugroženom stanovništvu javno poručuje da nikada neće biti napušteni od strane  Ujedinjenih  naroda. Unatoč tome, i nakon proglašenja “Zona Sigurnosti” žestokim napadajima izloženo je Sarajevo, a osobito Bihać, gdje je stanovništvo doživljavalo užasne patnje, ostavljeno bez hrane i lijekova, a mnogi su po masovnim logorima proživljavali posljednje dane egzistencije. J. Akashi, u svojstvu posebnog izaslanika glavnog tajnika UN–a, neuspješno je pokušavao zaustaviti eskalaciju nasilja srpskih paravojnih snaga nad stanovništvom Bihaćke i Cazinske krajine.

Srpske vojne snage na teritoriju BiH tijekom proljeća   1995. godine, započimaju zarobljavati brojne pripadnike UNPROFOR-a, te ih zadržavaju kao taoce, uz mnoga zlostavljanja. U takvim okolnostima se uspostavljaju pregovarački kontakti između predstavnika UN i srpskih vojnih snaga. Dana 4. lipnja 1995., u zvorničkom hotelu “Vidikovac” sastaju se Bertrand Janvier, tadašnji glavni vojni zapovjednik snaga UN u bivšoj Jugoslaviji sa Ratkom Mladićem, zapovjednikom vojske bosanskih Srba[4].

Jedan od bitnih uvjeta usuglašenog sporazuma bila je obveza srpskih snaga da će pustiti na slobodu sve pripadnike UNPROFORA, koje kao taoce drže u zatočeništvu, ali uz uvjet da snage UNPROFORA odustanu od upotrebe zrakoplova u vojnim operacijama na područjima pod kontrolom srpskih snaga. Taj je sporazum bio odobren i od strane posebnog izaslanika gen. tajnika UN. U takovim okolnostima uslijedio je agresivni napad srpskih snaga na Srebrenicu, te su u vrlo kratkom roku osvojene Srebrenica i Žepa, a vojne snage UNROFORA na području tih dvaju proglašenih “zona sigurnosti”, nisu bile sposobne upotrebom oružja obraniti lokalno stanovništvo bez zaštite od strane zrakoplovnih snaga UN.

Stanovništvo tzv. zona sigurnosti imalo je pravo očekivati da će svi ljudi osobito djeca, starci i žene biti doista zaštićeni od strane snaga UN. Međutim, primjena brutalne sile nastavljala se, a predstavnici međunarodne zajednice, unatoč preuzetih obveza da to spriječe, otkrivali su svoju nesposobnost i nemoć. Utvrdivši nesposobnost i nedostatke u funkcioniranju UNPROFOR–a, Karadžić i Mladić, sa svojim beogradskim protagonistima i zaštitnicima, krenuli su u ofenzivne operacije već početkom srpnja 1995. Srebrenica svoju apokalipsu doživljava pred cijelim svijetom od 8. do 15. srpnja, s genocidnim pokoljima u kojima je stradalo više od 8600 ljudi, pretežno muškaraca, dok su žene i djeca bili protjerani, čime je izvršen zločin etničkog istrebljenja. Nakon desetak dana sličnim nasiljima i zločinima obrušili su se srpski osvajači na Žepu, čijem stanovništvu je bila garantirana sigurnost od strane Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda. U tom dramatičnom stanju i prilikama Tadeusz Mazowietski, specijalni izaslanik EZ i UN-a za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, koji je proveo dvije godine i jedanaest mjeseci na teritoriju Bosne i Hercegovine, ali i na područjima Hrvatske, Makedonije i Srbije, poštujući vlastita moralna načela, dao je upravo 27. srpnja 1995. ostavku, sa objašnjenjem da to čini zbog nedjelotvornosti UNPROFOR-a i licemjerja međunarodne zajednice.

Ovdje se citiraju samo kratki izvadci iz dopisa gosp. Mazowieckog, kojeg je dana 27. srpnja 1995. uputio Predsjedniku Komisije UN za ljudska prava.
Navod:
“Događaji posljednjih tjedana u Bosni i Hercegovini, i prije svega činjenica da su Ujedinjeni narodi dopustili pad Srebrnice i Žepe, a time i beskrajnu tragediju pučanstva, koje je potražilo zaštitu u tim, prema međunarodnim sporazumima, sigurnim zakloništima (“ports”) prisilili su me da ustvrdim kako ne vidim nikakvih mogućnosti da i dalje obnašam mandat……… Formiranje “Zona sigurnosti” od početka je bio jedan od glavnih prijedloga u mojim izvješćima. Nedavna odluka Londonske konferencije, kojom se prihvaća pad Srebrenice i prepušta Žepa, za mene je neprihvatljiva. Takvim odlukama se ne stvaraju uvjeti koji su nužni za obranu “zona sigurnosti”.

Snage UN–a demonstriraju svoju neodlučnost i zbunjenost, a istodobno i zabrinjavajući stupanj neorganiziranosti. Te kvalifikacije su dali ugledni izvori međunarodne zajednice. U tome srpske snage prepoznaju dodatni poticaj da nastave ostvarivati svoje zločinačke planove, što se može provjeriti iz naknadno objavljenih fonograma i telefonskih razgovora vođenih između Mladića i Karadžića. Oni se dogovaraju kako će ofenzivu nastaviti radi osvajanja Goražda i Bihaća. U međuvremenu u SAD i Velikoj Britaniji, a osobito Francuskoj i Nizozemskoj, prikupljeni su opsežni i neprijeporni dokazi temeljem kojih su i visoki krugovi vlasti tih država priznali da su Unproforci izvršili mnoge greške. Međutim, za izvršene propuste i greške u skladu sa institutom zapovjedne odgovornosti nisu pokrenuti nikakvi postupci.

Također treba uzeti u obzir i stavove koji su zauzeti u dokumentu specijalizirane institucije UN, tj. pod naslovom Report of the Economic and Social Council UN, od 22 Aug. 1995. u kojem se izvješću pod točkom 93 navodi kako slijedi:
“The  fall of Srebrenica and Žepa brought tragedy, loss of life and serious human rights violations to those areas. At the same time, it seriously undermined the credibility of the Security Council, the Secretary General and the whole United Nations system.”, (Prilog 5), što u prijevodu glasi: Pad Srebrenice i Žepe doveo je do tragedije, gubitka života i ozbiljnog ugrožavanja ljudskih prava. Istodobno, to je ozbiljno potkopalo (undermined) vjerodostojnost Vijeća sigurnosti, Generalnog tajnika i cijelog sistema Ujedinjenih Naroda.

U skladu s odredbom čl. 51 Povelje UN–a, Hrvatska je imala pravo poduzeti vojno–redarstvenu operaciju “Oluja”. Izvršavajući svoje ustavne obveze, uz odlučnu podršku cjelokupnog naroda u zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta svoje države da se konačno oslobode okupirani dijelovi Banovine, Like i sjeverne Dalmacije, Hrvatska je preuzela obvezu sprječavanja daljnje tragedije stanovnika Cazinske krajine i Bihaća.

Naime, treba konstatirati da u takvim okolnostima Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaključuju tzv. Splitski sporazum, dana 22. srpnja 1995., kojim susjedna država potvrđuje da Hrvatska svojim oružanim snagama može djelovati i na teritoriju BiH radi zaustavljanja nasilja koje provode srpske paravojne postrojbe.

Hrvatska je doista spasila i Bihać i Cazin i Goražde. Obveze koje su preuzele postrojbe UNPROFOR–a faktički je izvršila Hrvatska i tako onemogućila još tragičnije posljedice od onih koje su se već bile prouzročene.

Akcijom Hrvatske vojske dokinute su patnje izmučenog stanovništva tzv. sigurnosnih zona Bihaća i Goražda, a u tom je dijelu popravljen narušen ugled UN–a i pozicija mnogih tadašnjih dužnosnika UN–a.

U tzv. Brahimi izviješću UN–a, tragedija Srebrenice pripisuje se greškama, krivim procjenama i nesposobnosti da se pravilno ocijene rizici kojima je stanovništvo bilo izloženo. Ali nitko u tim sredinama odakle su dolazili predstavnici UN-a, gdje su nastali i gdje su se afirmirali instituti zapovjedne kaznene odgovornosti se ne zalaže da se kriteriji tog pravnog instituta vertikalne odgovornosti primjene i za tako počinjene greške. To otvara pitanje zbog čega se onim aktivnim sudionicima operacije “Oluja” čije su zasluge u spašavanju nedužnog stanovništva neprijeporno goleme, nameću inkriminacije o zapovjednoj ili vertikalnoj odgovornosti. Svaki je rat tužan realitet, pa nam se i ovom prigodom valja prisjetiti poruke velikog dum Marina Držića da je rat “poguba ljudske naravi”. Prema tome svi koji su izazivali rat i poticali nasilje zaslužuju da se suoče i s kriterijima i kaznene odgovornosti, a oni koji su se branili i osobno nisu neposredno umiješani ni u jedno kazneno djelo, nego su, dapače, izlažući opasnosti i vlastite živote pridonijeli spašavanju velikog broja civila i uspostavljanja mira, ne zaslužuju inkriminiranje individualne odgovornosti bez osobne krivnje. Konačno, ako uz jurističke argumente uzmemo u obzir i humanističke, moralne i etičke kriterije, onda određenim sudionicima treba na pravedan način uzeti u obzir sve činjenice i okolnosti u kojima su djelovali da bismo udovoljili zahtjevima objektivnosti. Suprotno postupanje zapravo je očitovanje neobjektivnog ponašanja, a to je za odgovorne dužnosnike očita greška i nedopustiv propust.

Kako se može primijeniti institut  zapovjedne odnosno vertikalne odgovornosti onima koji su spasili stanovništvo Goražda i Bihaća? Njihovim je zalaganjem spriječeno da mnogi ljudi, kojima su bila ugrožena ne samo građanska prava i ljudska prava nego doslovce i pravo na život, ne dožive stradanja stanovnika Srebrenice. Istodobno, mnogo je veći broj onih koji su svojim neizvršavanjem preuzetih obveza počinili očite greške u vezi sa tragedijom stanovnika Srebrenice i Žepe, a koje ni subjektivni propusti i krivnja ne upućuju ni na kakav oblik odgovornosti.

I dok se stručnom svijetu koji se formirao u odrednicama  krivnje temeljene na propustima odnosno zapovjedne kaznene odgovornosti za očito počinjene greške u zaustavljanju krvoprolića ne impliciraju posljedice koje iz toga proizlaze, zaista se ne može očekivati da naši branitelji, koji su branili svoju rodnu grudu od agresora i time spriječili nastavljanje užasnih krvoprolića u vlastitoj domovini, te pridonijeli da se prekinu i masovni ratni zločini u našem susjedstvu, shvate opravdanost optužba s naslova zapovjedne odgovornosti ili vertikalne krivnje.

Konačno, predugo su promotori nasilja, oružane sile protiv civilnog stanovništva uz uporabu i zloporabu profesionalne vojske i oružja, tj. i zrakoplova i tenkova, a u nekim slučajevima i ratnih brodova, što su bili primjenjivani na stambena područja Vukovara, Županje, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, pa potom i Bjeljine, Sarajeva, Bihaća, Bugojna, Travnika, Mostara, Srebrenice, Žepe, Kosova itd. bili prihvaćeni kao mirotvorci i u Hagu, Ženevi, Londonu, Parizu, Daytonu i Ramboilletu. Kaznenu odgovornost za ratne zločine u prvom redu treba primijeniti na režisere i podstrekače (potpaljivače – accomplice) i glavne zapovjednike ratnog nasilja, za brojne povrede ratnog prava i osobito za  počinitelje ratnih zločina.

Povodom pogreba prvih šest stotina mrtvih tijela na groblju u Srebrenici početkom travnja 2003. godine, generalni tajnik Kofi Annan UN-a javno je priznao da je tragedija Srebrenice mrlja na obrazu UN-a.
Zaista je opravdano postaviti pitanje tko zaslužuje priznanje da tih mrlja na obrazu Ujedinjenih naroda nije bilo i mnogo više zbog neposredno prijeteće tragedije Goraždu, Bihaću i cijeloj Cazinskoj krajini?

U to vrijeme strani diplomati su procjenjivali da je Hrvatska zaštitom Bihaća spasila desetke tisuća ljudi od masakra. Zbog čega se u kaznenim postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za područje bivše Jugoslavije ne pozove kao svjedok i Tadeusz Mazowietski, ili od njegovih osamnaest podnesenih izvještaja barem posljednja 3 ili 4 ne podnesu sudu kao dokazni materijal? Ti bi dokazi  sigurno doprinijeli, ali i mnogi drugi, da se ne smije prihvatiti da se vojno-redarstvena operacija “OLUJA” kvalificira “zločinačkim pothvatom“. Konačno svi predstavnici Hrvatske trebali bi shvatiti svojom dužnošću da pred svijetom, a osobito i pred svim članicama Europske Unije pokažemo i dokažemo da je upravo HRVATSKA VOJNO-REDARSTVENOM OPERACIJOM “OLUJA” U ODNOSU NA STANOVNIŠTVO BIHAĆA I CIJELE CAZINSKE KRAJINE IZVRŠILA OBVEZE KOJE JE PRETHODNO PREUZELO VIJEĆE SIGURNOSTI UN-a.

Hrvatska je dužna konstruktivno surađivati sa Haškim tribunalom, ali to ne znači da se smije tolerirati propustiti da se iznose činjenice i dokazi odnosno argumenti kojima raspolažemo i koji nam idu u prilog da se u institucijama međunarodne zajednice opovrgnu kvalifikacije i stavovi koji su u suprotnosti s istinom i pravdom. Predstavnici Hrvatske u institucijama međunarodne zajednice su se  dužni suprotstaviti svakom i svim  pokušajima u odnosu na kvalificiranje “Oluje” zločinačkim pothvatom. To je eklatantan primjer paušalne kriminalizacije, a što može biti aplicirano temeljem instituta zapovjedne odgovornosti za sudjelovanje u pothvatu „Oluje“ na mnoge pojedince. Toleriranje šutnjom (qui tacet consetire videtur) iznesenih  kvalifikacija, omogućuje se da pojedini subjekti zauzmu stav da bez poduzimanja određenih postupaka Hrvatska nedostatno surađuje sa Haškim sudom. To bi moglo biti upotrijebljeno za dodatno nametanje neravnopravnog položaja Hrvatske u pregovaračkom položaju.

Kao što izjavljuje Tadeusz Mazowiecki predstavnik UN-a, koji je savjesno i stručno obavljao službu za koju je bio imenovan da:

Navod:
„Ovi su događaji prekretnica u razvoju situacije u Bosni: istodobno je to bila borba jedne države, članice Ujedinjenih naroda, da preživi i zadrži svoje višenacionalno obilježje, nastojanje da se održe na životu načela međunarodnog poretka. Nemože se uvjerljivo govoriti o zaštiti ljudskih prava, ako međunarodna zajednica i njezini vođe ne pokazuju postojanost i hrabrost. Tragedija ljudi u Srebrenici i Žepi je pokazala kakvo je stanje u odnosu na ljudska prava, koja vape u nebo. Nadalje ima kršenja ljudskih prava koja vape u nebo. Stalno se ometa dostava humanitarne pomoći, a umiru i “plave kacige” i predstavnici humanitarnih organizacija. Počinjeni su užasni zločini, a međunarodna zajednica je na to reagirala mlako i neučinkovito….. sadašnje kritično stanje prisiljava  da se ustanovi pravi značaj tih zločina i nesposobnosti Europe i međunarodne zajednice, zato što ih nisu spriječili”  (U prilogu cijeli tekst ostavke T.M. na engl.jez.)“
Završetak navoda.

Nije osnovano, a ni korektno suglasiti se da je Dayton doveo do prekida ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Ne smije se tolerirati da pred svijetom  predstavnici Hrvatske izjavljuju da je Dayton odnosno “Daytonski sporazum” doveo do mira u BiH, te da se pri tome izostavlja spomenuti doprinos “OLUJE”. Uspješno provedenom vojno-redarstvenom operacijom “OLUJA” (u roku od 82 sata) zaustavilo se krvoproliće i tragični sukob i na teritoriju susjedne države tj. na teritoriju BiH. Konačno je pobjeđen je mit koji je prevladavao o nepobjedivosti Srbije. Svjetsku javnost trebamo upoznati da je i akademik SANU Dobrica Čosić svoju javnost kontaminirao i srpsku mladost trovao javnim istupanjima inspirirajući agresivno ratovanje izjavama da “Srbija gubi u miru ono što dobije u ratu”. (I. svjetski rat – Verssaillski sporazum ili II. svjetski rat – Potsdamski sporazum) .

Joop Scheffers (veleposlanik Nizozemske u Zagrebu 1994. – 1998.) u svojoj knjizi[5] doslovno navodi:
„Za dobro razumijevanje situacije nastale nakon pada Srebrenice treba držati na umu činjenicu da se bosanki Srbi nisu više ni od koga i ni od čega mogli nagovoriti da ne zauzmu i ostale zaštićene zone… Ista je sudbina čekala i Bihać“.
Očito je da mnoge važne isprave nisu podnesene u dokaznim postupcima protiv okrivljenih osoba pred sudom u Haagu.

Tako na pr. Na plenarnoj sjednici Konferencije o Jugoslaviji, koja je održana u Hagu 18. X. 1991., pod predsjedanjem Lorda Carringtona bio je predložen nacrt teksta „Sporazuma o prekidu vatre bez odlaganja“, uvjete kojeg su predsjednici Tuđman i Milošević trebali bez odlaganja uputiti svim oružanim snagama. Nacrt je sadržavao tri stavke (vidi u prilogu pod 6.), na koji nitko nije imao primjedaba osim dr.Tuđmana, koji je na toj plenarnoj sjednici, kojoj su prisustvovali i predsjednici svih republika i predsjednik Sav. Vlade, predložio da  se u tekst prve stavke, koja je glasila „Bezuvjetan i bez odlaganja prekid vatre“ da se doda odredba „da se sve jedinice od svih strana uzdrže od napredovanja sa sadašnjih položaja“.

Lord Carrington stavlja taj prijedlog na raspravu, međutim nitko od prisutnih predstavnika ne podržava ovaj prijedlog, pa čak ni predsjednik B i H Izetbegović, tako da Lord Carrington odbacuje ovaj prijedlog i to sa obrazloženjem da je izostala podrška bilo kojeg drugog predstavnika. I ovaj dokaz postoji u evidenciji rada Konferencije u Hagu. Da je bio prihvaćen ovaj prijedlog hrvatskog predsjednika bilo bi izostalo osvajanje Vukovara, Škabrnje i mnogih drugih područja teritorija države Hrvatske. Činjenica je da su brojni zaključeni sporazumi o „primirjima“  ostali bez očekivanih pozitivnih rezultata, ali je isto također činjenica, da je u sporazumu o primirju, kojeg je bio predložio Cyrus  Vance, na sastanku u Sarajevu 2. siječnja 1992., bio ugrađen i prihvaćen i  ovaj uvjet odnosno obveza od odustajanja  od napredovanja i istina je da je tim sporazumom i uslijedio prekid osvajanja i razaranja na području Hrvatske.

Međutim, kako se mogu pripisivati optužbe o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“ i nasilnoj podjeli teritorija susjednih država, kada se blokiraju upotrebe ovakovih činjenica, a time se dodatno sprječava utvrđivanje istine.

Zbog brojnih propusta dosadašnje postupanje u mnogim slučajevima ukazuje i dokazuje da se PRED SUDOM U HAGU PROPUŠTA UTVRĐIVANJE ISTINE. TO ZNAČI NE POSTIŽU SE OSNOVNI CILJEVI (FUNDAMENTAL GOALS) RADI KOJIH OSTVARENJA JE TAJ SUD BIO UTEMELJEN.

Postupci koji su pokrenuti, a osobito osobe protiv kojih je izostala optužba, kao i kvalifikacija krivnje, uz namjerno izbjegavanje Tužilaštva, da se koriste i upotrijebe određeni nesporni dokumenti u dokaznim postupcima, kao i nekima koji su još uvijek u tijeku. Takvu kvalifikaciju krivnje snosi i “Karlica od mosta”, jer je na položaju glavne tužiteljica prikupila najduži staž.

Naime, dosadašnji postupci upućuju da je glavnim režiserima inkriminacija, ili izbjegavanja privođenja sudu  glavni cilj (glavna svrha), da se pod “parolom ostvarenja pomirenja suprotstavljenih stranaka na ovim prostorima”, izjednači krivnja ili odgovornost Srbije odnosno Jugoslavije sa Hrvatskom. Pri tome se namjerno izbjegava upotrijebiti nesporne dokaze, a neki se namjerno koriste sa pogrešnim učinkom i krivim kvalifikacijama. Takvo postupanje ukazuje da se ne želi utvrditi da je Srbija na vrhu svoje vlasti donosila odluke o vojnim operacijama (i sa kopna i zraka i mora) protiv  Hrvatske i na nesporno hrvatskom teritoriju, čime se i stvarno i pravno (faktično i juristički) izbjegava utvrditi da je izvršena agresija na Hrvatsku.

Istodobno se, prikrivanjem činjenica, fabriciranjem ciljeva  određenih operacija i događaja, falsificiranjem (krajnje svrhe) određenih izjava, s kojima se onda konstruiraju neistiniti određeni zaključci, i time želi nametnuti stavove da protiv Bosne i Hercegovine, agresiju nije počinila  samo Srbija odnosno Jugoslavija, nego i Hrvatska.           

Problematiziranje „topničkih dnevnika“ i praćenje ovog pitanja je zaista zabrinjavajuće. Brojne su izjave i svjedočenja je li Knin topovskom paljbom bombardiran 1 ili 2 sata dulje i uslijed čega je 1 (jedan) građanin izgubio život, a bez dvojbe je i to nevina žrtva. Tako su građani Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Siska, Gospića i Dubrovnika (Osojnik), te  stanovnici tih područja, bili izloženi kontinuiranim izvješćima u javnosti o navedenom slučaju, uz činjenice da su podnosili patnje uslijed granatiranja i bombardiranja tjednima i mjesecima od agresora sa istoka uslijed čega je pobijeno na stotine i tisuće žrtava. Međutim, Haški tribunal je odšutio, a domaće institucije slijede politiku „oprosta“, koji je donesen u vrijeme kada se je očekivala objektivnost u postupcima  Haškog tribunala.

Ova farsa već predugo traje, a i posljedice mogu biti zabrinjavajuće i bolne.

Prof. Dr. Hrvoje Kačić

[1] Radi upoznavanja svjetske javnosti o ponašanju vrhovnog komandanta JNA  osobno sam cjelokupni tekst ovog Adžićevog govora u prijevodu na engleski jezik, koji sadržava preko dvije kartice teksta,  već od 10. srpnja 1991. predavao mnogim diplomatima stranih država. Neke njegove navode sam citirao u mojim javnim istupanjima. Tako na pr. Prilikom izlaganja na plenarnoj sjednici Konferencije o Jugoslaviji u Haagu (25. rujna 1991.), zasjedanju parlamentaraca članica NATO država u Bruxelessu (12. veljače 1992.), i na plenarnoj sjednici Parlamenta Vijeća Europe u Strasbougu (4. svibnja 1992).Poznato mi je da se i tekst toga dokumenta nalazi na raspolaganju Haškog tribunala.

[2] Prilog 2: Preslika dopisa predsjednika vlade R. Srbije Dragutina Zelenovića upućen vladi R. Hrvatske od dana 05. listopada 1991. g. Prvu obavijest o ovoj krajnje nemoralnoj odluci Vlade Srbije sam dobio

od tadašnjeg ministra vanjskih poslova u vladi Crne Gore krajem listopada 1991. Svjedočenja N.S. pred Haškim Tribunalom u postupku protiv S.Miloševića, iako su bila krajnje nepovoljna za ulogu Srbije i C.G. o agresiji na Hrvatsku nisu korištena, ali ni objavljivanja u javnosti, iako su ovi opsežni zapisnici H.Triunala. dostupni i putem interneta.

[3] U vrijeme priprema za dolazak “plavih kaciga” na prostore Hrvatske i susjedne BiH, sudjelovao sam neposredno u mnogim aktivnostima prilikom donošenja Vanceova plana. Posebno su važna bila dostignuća tzv. Konferencije o bivšoj Jugoslaviji pod predsjedanjem Petera Carringtona i Arbitražne komisije pod predsjedanjem Roberta Badintera, a i priprema UN–ovih predstavnika i njihovom doprinosu pri donošenju rezolucija Vijeća sigurnosti UN–a.

[4] “Podaci objavljeni u  US Newsday, NRC Handelsblad Rotterdam, Algemaine Zeitung, Frankfurt, Courier International, Paris, br.292 6/12.o6.1996, “Globus” Zagreb, 7.06.1996., a u nekim od tih je navedeno da je bilo  zatočeno tri stotine i sedamdeset (370) taoca.” Richard Holbrooke u svojoj knjizi „To end the War“ navodi da je bilo lišeno slobode više od 350 predstavnika UN snaga.

[5] Knjiga Joopa Scheffersa: Ambassadeur in Zagreb 1994-1998 u izvorniku je objavljena od izdavača SDU-Uitgevers Den Haag na nizozemskom jeziku, dok je od izdavača „CERES“ – Zagreb izdana već 2000., ali podaci objavljeni u ovoj knjizi u Hagu, od ovoga uglednoga nizozemskog diplomata, koji je svoj životni put nastavio u nizozemskom predstavništvu u New Yorku  pri UN-u, (izgleda) se ne koriste od nizozemskih uglednika angažiranih u okrugu Haškog Tribunala.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save