DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Četrnaesta nedjelja kroz godinu
ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Zah 9, 9-10; Rim 8, 9. 11-13; Mt 11, 25-30
„Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj
dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako“
(Mt 11, 29-30).
Misno evanđelje četrnaeste nedjelje kroz godinu donosi nam Isus Veliča, Isusov Magnificat. Dobro smo upoznati s Magnificatom BD Marije u kojem veliča Gospodina zbog velikih djela koja joj učini. I Isus slavi, veliča Oca nebeskog na način da teolozi, ne bez razloga, ovaj odlomak nazivaju ivanovskim odlomkom kod Mateja i Luke. Kontekst Isusova hvalospjeva kod Luke je povratak sedamdesetdvojice učenika koji radosni izvješćuju Gospodina zbog uspješnog poslanja. Kad Mateja kontekst one Isusove molitve je veoma različit. Naime, u prethodnim recima jedanaestog poglavlja Matej više redaka posvećuje Isusovu razočarenju, Isusovoj žalosti jer njegova poruka spasenja, Radosna vijest koju navješćuje nije prihvaćena, jer ne nailazi na odgovor koji je očekivao. No, umjesto razočarenja, umjesto obeshrabrenja i napuštanja službe u tim, najtežim trenucima vlastitog poslanja, Isus kliče od radosti. On slavi Oca nebeskog što je otajstva Kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio ih malenima.
Tko su ti mudri i umni, kojima je sakriveno otajstvo kraljevstva Božjega, a tko su maleni kojima je objavljeno? Mudri i umni su oni koji su sami sebe smatrali takvima, dakle učeni ljudi Isusova vremena, farizeji i pismoznanci. Budući da se Isus ne ponaša kako oni očekuju optužuju ga da je hulitelj (Mt 9, 3) te da zaslužuje smrt kamenovanjem. Kako ne mogu negirati čudesna izlječenja, kojima i sami svjedoče, optužuju ga da ih čini s pomoću đavolskog utjecaja (Mt 9, 3); napokon, optužuju ga da je izjelica i vinopija (Mt 10, 19). Uz njih postoji i maleni, oni koji znaju da, po ljudsku, puno ne znaju; oni čija snaga nije u velikoj načitanosti i umnosti nego u otvorenosti srca; oni koji su i previše puta izigrani i razočarani od ljudi te se tome više i ne čude, ali, s druge strane, u srcu gaje nadu u veću pravdu, onu Božju. Isus ne pada u negativizam, ne tvrdi kako je sve crno te kako je sve propalo. Najdublji razlog njegove radosti, njegova klicanja Ocu nebeskom jest Očev plan da Sin konačno otkrije tko je uistinu i kakav je njegov Otac nebeski. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti (Mt 11, 27). Isus je radostan što postoje maleni, što postoje oni čije je srce otvoreno za primiti objavu koju on donosi.
Matej potom donosi riječi koje su ušima Isusovih slušatelja morale zvučati kao najdivnija glazba, kao najnježniji melem koji liječi rane srca i duše. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11, 28). U životu najvećeg broja Isusovih slušatelja sam je život često bio najteža kazna; život pun nesigurnosti i straha; život u kojem se je sa strepnjom iščekivao svaki novi dan, jer se ničemu dobru nisu mogli nadati. Njima tim siromasima, opterećenima ne samo siromaštvom nego i samim životom Isus upućuje riječi: Dođite k meni… i ja ću vas odmoriti.
Kako su i nama danas potrebne ove Isusove riječi; kako su i nama danas potrebne riječi utjehe i melema da dodirnu naša ranjena srca; kako nam je potreban odmor od tolikih crnih vijesti, crne kronike, nasilja, korupcije, poltronstva, beskičmenjaštva, izdajstva, prijevara, laži itd. Mnogima između nas život je postao teret, toliki da ga se požele osloboditi, zbaciti sa sebe. I oni drugi, kojima naizgled sve ide dobro, opet nisu zadovoljni, odnosno i oni osjećaju teret; možda poslovne odgovornosti, teret roditeljstva, odgoja, učenja, treniranja, ispita, manjkava zdravlja, odnosno bolesti. Čini se kao da čovjek i ne može živjeti bez određenih problema, bez tereta koji ga pritišće i kojega je prisiljen nositi.
Promatrajući Isusa kako moli, kliče, veliča Boga unutar svojih problema postaje nam jasno kako je veoma važno znati izabrati pravi stav prema životu, prema teretu kojeg se nosi i koji pritišće. Nekome je čaša uvijek napola prazna, a drugome puna; jedan u zatvoru kroz rešetke vidi sivilo, blato i glib, a drugi vidi zvijezde na nebu. Sigurno da ne treba zatvarati oče pred zlom, pred negativnostima koje nas okružuju i koje nas pogađaju. Ali prenaglašavati zlo i negativnosti znači često puta ne prepoznati, ne vidjeti puno dobra koje također postoji i koje je svuda oko nas. Isus nas također poziva da se pogledom punim vjere u Božju dobrotu i sami zauzmemo u pobjedi dobra nad zlom, najprije u vlastitom srcu, a potom i u svim drugim dimenzijama osobnog i društvenog života. Dođi k Isusu znači također poželjeti uzeti njegov jaram na sebe te se učiti od njega, a on je krotka i ponizna srca. Biti ponizan ne znači biti mlak, beskičmenjak.
Naprotiv. Biti ponizan znači otkriti i prihvatiti istinu o sebi, znati se suočiti sa svim pozitivnim, ali i negativnim značajkama vlastite osobnosti te, uz Božju pomoć, nastojati postati bolji i čestitiji čovjek. Biti krotak ne znači držati pognutu glavu te uvijek govoriti kako je sve dobro i u redu. Biti krotak znači biti tankoćutan, nježan, blag, a to je moguće samo kroz dugi proces sazrijevanja i rada na sebi. Krotak može postati onaj tko je iskusio granice vlastite ograničenosti, nemoći, vlastitih kriza i očajanja, pa čak i grješnosti; onaj tko se je ustrajno borio s vlastitim porocima te puno puta pobijedio a još više izgubio, a nije prestao vjerovati u vlastitu veličinu i dostojanstvo djeteta Božjega.
Samo onaj tko ustaje kad padne, i tako uvijek iznova, približio se je tajni zvana „život“. Zato krotak čovjek ima puno razumijevanja i ljubavi prema drugim ljudima, njihovim padovima i ponovnim ustajanjima. Krotak čovjek se ne oduševljava lako, ali se također ne predaje pred poteškoćama i to ne zbog lakomislenog i lakovjernog „lako ćemo“, nego jer je u vlastitim dubinama otkrio povjerenje u Boga koji je s njime i onda kad je najteže. Iskusio je kako se najveća snaga i moć nalaze ondje gdje počinje i gdje se prizna vlastita nemoć. Tu nastupa Bog i njegova spasenjska prisutnost. Eto, to bi trebao biti razlog naše radosti, baš kao što je bilo razlogom Isusova klicanja.
Don Mladen Parlov
