Sudbinsko hrvatsko pitanje
U Zagrebu od 23. do 26. lipnja održani 1. hrvatski iseljenički kongres, zaključen Rezolucijom koja iznosi sasvim konkretne i realne poglede i zahtjeve, otvorio je jedno od sudbinskih pitanja hrvatskoga naroda u sadašnjem povijesnom trenutku. Hrvatski narod – koji je prije provale Osmanlija brojio približno kao i francuski narod – sada je sveden na oko 4 milijuna u domovini i na oko 3 milijuna u iseljeništvu (od kojih je dio integriran u nove domovine, ali pamti svoje hrvatske korijene) i sada u eri globalizacije i opasnoga globalizma na golemoj je prekretnici. Upravo to je glavna poruka 1. hrvatskoga iseljeničkoga sabora, a u svakom drugom narodu tu bi poruku isticali predstavnici vlasti u matičnoj zemlji te bi se iskreno suočili s pitanjem optimalne povezanosti i suradnje sa svojim iseljeništvom. Nositelji vlasti u Hrvatskoj nakon 1998. godine – kako se ističe u rezoluciji – unijeli su »negativne promjene«, a – svima je očito – u najnovije vrijeme »pobrinuli« su se čak i za novi val iseljavanja, i to onih najboljih i najvitalnijih, ali odgovornost za to ne preuzimaju. Koliko je to sudbinsko pitanje namjerno marginalizirano u hrvatskoj javnosti očitovalo je sramotno ponašanje većine medija koji nisu ni pokušali javnosti prenijeti realne zahtjeve iseljeničkoga kongresa.
Sudionici 1. hrvatskoga iseljeničkoga kongresa, očito, možda malo i naivno, ne mireći se s takvim odnosom vladajućih političara, iznijeli su više vrlo konkretnih ponuda, prijedloga i zahtjeva koji bi, kad bi bili realizirani, bili višestruko korisni i Hrvatskoj sa svim njezinim stanovnicima i hrvatskom narodu u cjelini. Npr. doslovno su poručili: »Brojni stručnjaci, znanstvenici, menadžeri u zapadnim gospodarstvima hrvatskoga su podrijetla. Obrazovani su na vrsnim sveučilištima i visokim školama. Profesionalno su oblikovani u tvrtkama i institucijama s provjerenom efikasnošću i kakvoćom. Njihova pripravnost na pomoć hrvatskom društvu nije nikada dovedena u pitanje. I sada je Hrvatskoj na raspolaganju.« Također su iznijeli uz druge važne ponude i sljedeću: »U izgrađivanju i oblikovanju nove, demokratske političke zbilje u Hrvatskoj, demokratska iskustva hrvatskoga iseljeništva, kao i njegov politički kapital, već su po naravi stvari – hrvatskom društvu najbliži i trajno na raspolaganju.« No izostao je svaki odjek ili odgovor političara, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, pa se nameće zaključak da većini političara i nije stalo do legalnih i legitimnih interesa hrvatskoga naroda, nego do nekih svojih osobnih i grupnih ciljeva. Sudionici kongresa istaknuli su velike potencijale hrvatskoga iseljeništva koji mogu biti od iznimne pomoći Hrvatskoj u svakom pogledu, ali su upozorili da ne mogu pružiti pomoć dok službena politika u Hrvatskoj preferira orijentaciju »zapadni Balkan ili regija« u kojoj prepoznaju »stare/nove oblike jugoslavenskoga nasilja nad hrvatskom državnom samostalnošću i hrvatskim interesima« te »dok su hrvatske institucije iznutra pretežno zarobljene različitim pljačkaškim družbama, najčešće staroga totalitarnoga podrijetla iz razdoblja komunizma, ali i novonastalim družbama koje pod plaštem oblikovanja modernoga gospodarstva djeluju kao gospodari novoga hrvatskoga dužničkoga ropstva«. Pozvali su doslovno: »Posebno treba kritički rasvijetliti korijene blokade poduzetničkih i inovacijskih programa iseljeničkoga podrijetla.« Postojanje te blokade više je nego rječiti primjer djelovanja protiv općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske.
Sudionici 1. hrvatskoga iseljeničkoga kongresa, svjesni da očuvanje hrvatskoga identiteta ili barem hrvatskih korijena u iseljeništvu uvelike ovisi o službenom odnosu matične države prema tom iseljeništvu te o boljem stanju u samoj Hrvatskoj, otvoreno poručuju: »Hrvatskoj je potreban razvojni okret« u koji bi ušla i promjena odnosa prema iseljeništvu. Iznijeli su stoga devet vrlo jednostavnih konkretnih prijedloga među kojima se ističu: obnova ministarstva iseljeništva, revizija »skupine zakona protivne ustavnim obvezama Republike Hrvatske u odnosu spram iseljeništva, i protivne razvojnim interesima Hrvata u cijelosti«, razvijanje »mreže centara u hrvatskim iseljeničkim zajednicama za učenje hrvatskoga jezika i kulture«, omogućavanje kulturnim, znanstvenim i sveučilišnim ustanovama u Hrvatskoj »razvijati suradnju s hrvatskim iseljeništvom« i slično. Također sudionici kongresa iznijeli su konkretan zahtjev: »Kao prvi korak prema poboljšanju stanja, treba ustrojiti stalno istraživanje hrvatskoga iseljeništva« koje »treba povjeriti kompetentnim znanstvenim ustanovama«. Svi ti izneseni prijedlozi i zahtjevi nisu nipošto tek izraz interesa hrvatskoga iseljeništva ili kakvih grupacija u tom iseljeništvu, već su izraz dobronamjerne skrbi za opće dobro čitavoga hrvatskoga naroda, države Hrvatske i svih ljudi koji u njoj žive.
Hrvatski iseljenici na svom prvom kongresu posebno su javno vrjednovali doprinos i ulogu Katoličke Crkve u Hrvata u očuvanju vjerskoga, nacionalnoga i kulturnoga identiteta hrvatskih iseljenika. Premda bi u okolnostima postojanja samostalne Republike Hrvatske glavni teret za očuvanje vjerskoga, nacionalnoga i kulturnoga identiteta hrvatskih iseljenika trebala preuzeti država i hrvatske društvene institucije, sudionici kongresa upozorili su doslovno: »Svima je poznato kako hrvatske katoličke misije u hrvatskom iseljeništvu ne djeluju u optimalnim uvjetima. Ograničenja su različite naravi: financijska, organizacijska, tehnička, a uočava se i nedostatak sposobna osoblja. Budući da je uloga hrvatskih katoličkih misija u oblikovanju valjanih uvjeta života hrvatskoga iseljeništva nezaobilazna, potrebno je izraditi poseban program pomoći tim misijama.«
Izvor: glas-koncila.hr
