Svećenik ne može biti ubojica!
Don Ivan Sinanović, najbolje zna, sve da ga ovozemaljski
sud i oslobodi, na onom Posljednjem, morat će imati jake argumente je li ispunjavao volju Božju.
Ne može svećenik biti ubojica. Ubojica može biti čovjek. A taj čovjek može biti liječnik, dimnjačar, ministar, konobar, novinar ili – svećenik. Svi oni znaju, bez obzira bili vjernici ili ne, da je ubojstvo drugog čovjeka nedopustivo. Vjernici znaju da je samo Bogu dano da daje ili uzima život, a nevjernici, budući da nisu u milosti (i da uopće znaju da Bog egzistira) tu datost ne pripisuju Bogu, već je ugrađuju u moralne i zakonske norme. Ali svakako smo na istom – ubojstvo drugoga čovjeka nedopustivo je.
Ipak, jedan je svećenik ubio. Prema medijskim napisima sukobio se s lokalnim šerifom, koji mu je o-ho-ho iza pola noći banuo na vrata, kako bi s njim riješio neke neraščišćene račune. Na svećenikovim vratima zacijelo nije pisalo radno vrijeme, no podrazumijeva se da nije normalno čovjeku kucati na vrata iza pola noći, osim ako se ne radi o iznimno hitnom slučaju. A ovdje se radilo o povratku s neke proslave. Navodno pijanom. I to sve nikoga nimalo ne mora čuditi, jer svećenici su postala laka meta i lak plijen u javnosti. Njih se može ogaditi, pljunuti, pa i doći im na vrata iza ponoći, prijetiti i psovati, a neki mjesni ili nacionalni šerif po želji im može očitati bukvicu, zaprijetiti i razbiti njušku, pa čak i zavrnuti vratom.
I to sve zato što se u javnosti izgradio stav da su svećenici neka sumnjiva i laka roba, probisvijeti i jebivjetri, pa im i ulica može suditi. No, u tome nije kriva samo javnost koja ih je tako procijenila, nego i neki “mangupi” iz vlastitih svećeničkih redova, koji su toj slici itekako pridonijeli, jer su gurali plastična spolovila u analne otvore, primoravali djecu na spolne odnose, slinili na internetu na stranicama dječje pornografije… Kao da je netko, kako veli jedan pametan svećenik, namjerno takve likove podvalio Crkvi da je iznutra uruši, a izvana joj sruši ugled.
Upravo takav kontekst na vrata don Ivana Sinanovića doveo je sudbinu da iza pola noći, na vlastitom pragu, postane ubojica. I to “svećenik ubojica”, kakvim su ga mediji obilježili, nabrajajući da je u svojoj pojavnosti bio napose “čudan”, jer je vozio motor (ajme!) i imao tetovaže Krista Gospodina, svetog Benedikta i sokola koji ubija zmiju (strašno!). Očito se nije, kao mnogi, uklapao u lik “svećenika tetkice”… A “najčudniji” je bio jer je na misi odbio sakupljati milodare. I župljanima nudio grobna mjesta triput jeftinije od onih koji su ga napadali, a kojima je na čelu bi upravo onaj kojemu je don Ivan u samoobrani okonačao život. Za što on sam najbolje zna, da ga ovozemaljski sud i oslobodi, na onom Posljednjem, morat će imati jake argumente je li ispunjavao upravo volju Božju.
No, no sve to sam jako dobro zna, pa mu ocjene javnosti kao “svećeniku ubojici” nimalo teško ne bi trebale pasti. Jer je kao Kristov svećenik očito ispunjavao svoje, a njegova sudbina trebala bi biti upozorenje i ostalim svećenicima, pa i na najvišim razinama, kako će proći budu li odlučni braniti vlastiti dom, narod i Crkvu svojim svećeničkim poslanjem, koje se neće uklapati u nečiju političku ili sličnu ovozemaljsku šablonu. I nažalost, što će se dogoditi budu li na nasilje odgovorili nasiljem, a ne milošću, kojom su posvećeni.
Darko Pavičić/vecernji.hr
