IVICA ŠOLA: Homoseksualni aktivisti su licemjeri
Jedino kada iz dalekih svemirskih prostranstava meteor tresne o zemlju, ili kada papa nakon više od pola milenija tresne “ostavku”, mediji će vam za trenutak dati odmor od globalne teme svih tema: homoseksualnih “brakova”.
Čak i vijest da je krava Dženka negdje u Zakavkazju na svijet donijela tele s tri oka i pet nogu, čak i vijest da u mnogim zemljama zbog gladi cvjeta kanibalizam neće medijski zasjeniti milenijsku revoluciju: Brak za sve!
Zakon partnerstvu
To je jedan od prioriteta Baracka Obame, o tome bruje i britanski mediji jer se i konzervativac Cameron upregao oko legalizacije istih, Rajoy u Španjolskoj pak neuspješno pokušava malo ublažiti ono što je Zapatero započeo, u Francuskoj su homoseksualni brakovi aktualniji čak i od proračuna Europske unije te afere Sarkozy zajedno… Što drugo preostaje nego pristati na taj pritisak i nametljivost, na taj globalni koloplet u kojem, da biste zavrijedili epitet normalnog čovjeka i ušli u zajednicu prihvatljivih građana s onu stranu homofobnih etiketiranja, morate piriti u diple novog jednoumlja. I Hrvatska je dobila Zakon o životnom partnerstvu za osobe istoga spola kojim stječu sva prava kao i heteroseksualne parovi, osim usvajanja djece. U tom globalnom zlostavljanju javnosti homoseksualnim temama dok trećina čovječanstva gladuje, ipak, želimo podsjetiti na fenomen homoseksualnog licemjerja u stvarima u kojima su se i kod nas izborili. Kako je nedavno donio The Telegraph iz pera Brendana O’Neilla, u samo par desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu raspolučenost, oprečnost kakvu ne poznaju ni najradikalniji politički pokreti. U vrijeme seksualne revolucije, homoseksualci okupljeni oko pokreta “Stonewall”, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili su ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu se prvenstveno misli na najodvratniju od svih: Obitelj. Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijskih aktivistica toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.” Ono što O’Neill potom logično propituje jest kako to da su homoseksualci u tako kratko vrijeme jednu bolesnu instituciju kao što je brak, od želje da je unište, proglasili svojim idealom, objektom nepoštedne borbe po cijeloj kugli zemaljskoj?
Kriza braka i obitelji
Zašto oni koji su prezirali moral većine, brak i obitelj, želeći ga satrti, sada žele biti dio iste te do jučer prezrene zakonske forme i etosa? O’Neil će natuknuti da se od početka radi o istoj strategiji, uništenja institucije obitelji, samo je taktika promijenjena. Teško bismo se s tim složili, budući da kriza braka i obitelji na Zapadu ima puno složenije čimbenike pa da bi im homoseksualna prevrtljivost i žudnja za homologizacijom nešto značajnije štetila. Tu ne treba zapravo uopće tražiti razum, niti razumne razloge i argumentaciju, tu razuma nema, jer kada netko s jednakom strašću nešto agresivno prezire i agresivno želi u kratkom vremenu, to je za neke specifične vrste analiza. Zato, podsjećajući na ovo licemjerje, zaželimo im sreću i u RH: Živjeli mladenci, s pjesmom “Danas, majko, ženiš svoga sina”!
Ivica Šola/Glas Slavonije
