Jesu li sve vjere iste?
Vrlo često ljudi olako ustvrde kako su ”sve vjere iste”, ili ”da se religije razlikuju tek u obredima i obrascima, ali su iste u onome što uče, tj. da svi vjeruju u istog ‘boga”’. Ako netko u takvom ozračju kaže drugačije i, ukoliko je kršćanin, tvrdi da je primjerice kršćanstvo drugačije od ostalih te je – naravno, za njega –jedino istinito, zacijelo će izazvati negodovanje uz zamjerke o isključivosti i netoleranciji.
Zanimljivo je kako danas možeš biti ateist, agnostik, skeptik, socijalist, ljevičar,vegetarijanac, budist, marksist, kozmopolit… i tvrditi da si to upravo zato što si potpuno uvjeren kako je to jedini ispravan stav, i svi će te prihvatiti s uvažavanjem, jer ”čovjek ima svoj stav”. Međutim, ukoliko ustvrdiš da vjeruješ kako je Isus Krist jedini ”put, istina i život”, kako je Isus sam za sebe kazao, ili da ”nema pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti”, kako sv. Pavao piše i Crkva uči, izložit ćeš se vrlo velikom riziku da budeš proglašen ”zagriženim katolikom” ili ”zatucanim vjernikom”. Čudne li tolerancije?! Kršćanin, dakle, ne bi smio biti uvjeren da je kršćanstvo istina, nego, u najboljem slučaju, samo dijelom istinito, najčešće onoliko koliko se to nekom ”tolerantnom” čini prihvatljivo.
Tko imalo pozna barem neke religije, vrlo lako će shvatiti potpunu netočnost izjave o njihovoj ”istosti”. P. Kreeft zaključuje kako tvrditi tako nešto može samo onaj tko je ili intelektualno neodgovoran te donosi zaključke o nečemu u što nije upućen, ili je intelektualno nesposoban da razumije sadržaj različitih religija i uoči njihove razlike, ili je, konačno, moralno neodgovoran, jer ravnodušno pretpostavlja da je suština religija nešto plitko i nevažno da bi se time bavio.
Religije su međusobno itekako različite upravo po onome što uče, odnosno što smatraju temeljnom istinom u koju vjeruju. Obred i etika se vrlo često ne razlikuju u toj mjeri, jer većina religija potiče na odgovorno moralno ponašanje, na vjernost savjesti, na plemenitost i sl. Također većina religija ima svećenike (ili slične službenike), hijerarhiju, obredna mjesta, svete knjige, propisane obrede… I tu se može naći jako puno sličnosti. Međutim, kad je o naučavanju riječ tu ćemo naići na goleme razlike. Kršćanstvo tako uči mnoge istine vjere koje druge religije ne uče ili uče nešto što im izravno proturječi. Primjer je vjera ”u uskrsnuće tijela i život vječni”. Neke religije ili (danas često prisutna) subjektivna religiozna uvjerenja pojedinaca po svom će sadržaju biti daleko bliža današnjem humanističkom agnosticizmu, pa i ateizmu, nego li kršćanstvu.
Što je to što kršćanstvo razlikuje od svih drugih religija i radi čega kršćani vjeruju da je upravo ono potpuna teološka istina o čovjeku? Kršćanstvo najprije vjeruje da ono nije rezultat ljudskog traženja.To nije tek jedan od putova kojim čovjek traži Boga i ide prema njemu. Kad bi tako bilo, onda sigurno nijedan razborit kršćanin ne bi tvrdio da je kršćanstvo potpuna istina, jer čovjek sam ne može spoznati potpunu istinu. Sadržaj kršćanske vjere je istina koju je sam Bog čovjeku po Isusu Kristu objavio.Vjeru da nam Isus objavljuje svu istinu, evanđelja izričito potvrđuju na više mjesta, npr. u prizoru preobraženja (Mt 17,5), u govoru Isusa Židovima (Iv 8,31-32), apostolima (Iv 14,6), u molitvi na Posljednjoj večeri (Iv 17,3)… Nije, dakle, čovjek pronašao Boga, nego je Bog pronašao čovjeka. Sam mu je došao i ponudio put spasenja. Dosljedno tomu, ako je kršćanstvo istina koju nam je sam Bog objavio – a kršćani tako vjeruju – razumljivo je, i jedino ispravno, da ono za iskrenog kršćanina ne može nego biti potpuna istina. Sve drugo bilo bi licemjerno i nedostojno ozbiljna čovjeka. Neće, valjda, Bog nuditi poluistinu!? I tko bi to ozbiljan živio po uvjerenju koje ne drži ispravnim? Ili ne živio po uvjerenju koje drži ispravnim? Zar to nije licemjerno?
Objava je dakle potpuna istina, naravno,o onome na što se odnosi, a to je istina o Božjem spasenju čovjeka; odnosno, kako to navodi Katekizam Katoličke Crkve, o Božjem ”dobrohotnom naumu” da čovjek po Isusu Kristu, u Duhu Svetomu, ima pristup k Ocu te postane zajedničar božanske naravi.
Je li to isključivo i netolerantno prema drugima? Nipošto! Kršćanin, upravo zato jer je kršćanin, nipošto neće obezvrijediti pripadnika drugih religija, bez obzira što oni za sebe tvrde. U njima će gledati iskrene bogotražitelje s kojima može razmjenjivati spoznaje o životu koje nam vjera otkriva. Drugi vatikanski koncil potiče katolike da, radi zadaće promicanja jedinstva i prijateljstva među ljudima i narodima, upravo tako pristupaju pripadnicima drugih religija da vrednuju sve ono što je u njima istinito i sveto.Slično i one koji se ne izjašnjavaju vjernicima. Bog se objavljuje ljudima na različite načine. Ponajviše po govoru savjesti. Ona nam je svima zajednička, a time i temelj istinskog zajedništva među ljudima. Sve ljude u konačnici treba povezati iskreno traženje istine i dobra za sve.
Don Marinko Mlakić
