Zapad se jako namučio, ali dizanje Rusije se više ne može zaustaviti

Moskva je započela pripreme za nadolazeći hladni, a po svemu sudeći i „vreli rat” nametnut sa Zapada. Kako je još prošle nedjelje predsjednik Vladimir Putin označio, predstoji rješavanje četiri strateška zadatka radi očuvanja nacionalnog jedinstva i suvereniteta u uvjetima radikalno pogoršane međunarodne situacije i prijetnji zapadnih službi destabilizacijom ruskog društva i države.

To su, da podsjetimo, očuvanje međunacionalnog mira i jačanje građanskog društva, zaštita ustavnog poretka, stabilan i uravnotežen ekonomski i socijalni razvoj i jačanje obrambene sposobnosti zemlje, uključujući Krim i Sevastopolj.

PRESIJECANJE WASHINGTONSKE AGENTURE

Prioritetni i najhitniji zadaci su upravo prvi i drugi, odnosno presijecanje, a zatim potpuno uništenje washingtonske agenture koja radi na svrgavanju aktualne ruske vlasti. Da se ovom poslu ozbiljno pristupilo, govori i to što je na zatvorsku kaznu osuđen i drugi najpoznatiji lider proameričkog revolucionarnog pokreta u Rusiji, Sergej Udaljcov.
Poslije prošlogodišnje presude ključnom američkom agentu, „blogeru” Alekseju Navaljnom (pet godina zatvora, kasnije preinačeno u uvjetnu kaznu i kućni pritvor) zbog otuđivanja drvne građe državnog poduzeća „Kirovles” u iznosu od skoro pola milijuna dolara, smještanje iza rešetaka njegovog partnera Udaljcova – svjedoči o tome da je Kremlj odlučio do kraja razbiti sve unutrašnje podrivačke skupine.

Ova mreža, instalirana još u posljednjim danima SSSR i vladavine Mihaila Gorbačova, brižljivo je njegovana tijekom 90-ih godina u vrijeme Borisa Jeljcina, pa je Putin zatekao veoma razvedenu strukturu u svim porama društva – od parlamenta i vlade, preko kulture i obrazovanja, pa do medija i velikog biznisa. Svi oni poručivali su mu: vladaj kao Jeljcin, slušaj zapovijedi iz Washingtona, zaboravi na suverenitet. Tako je i bilo, bar u prvim godinama.

Svjestan da je sustav koji ga okružuje duboko neprijateljski, Putin se u prva dva mandata fokusirao da iz njegovih kandži otrgne bar one djelove gdje će najprije pronaći potporu za sebe. To su bile ruske specijalne službe, kao i najveći dio vojske, čije je nezadovoljstvo polukolonijalnim statusom Rusije i dovelo do promjene na čelu države 2000. godine. Međutim, ubrzo se pokazalo da je stisak „zapadnih prijatelja” bio toliko jak da je svaki pokušaj oslobađanja vodio direktno u revoluciju. Kako to izgleda, na svojoj koži je najbolje osjetio ove zime svrgnuti ukrajinski predjsednik Viktor Janukovič, a prije njega i mnogi drugi.

Zato je često izgledalo da je Putin sklon kompromisima, pogotovo na međunarodnoj areni, što se moglo primjetiti u prvim godinama vladavine i po nekim njegovim čudnim i ne uvijek popularnim potezima – od Kosova do Afganistana. Dopuštao je, takođe, da se krajnje negativni procesi razvijaju i u susjednoj Ukrajini, vjekovnom ruskom interesu, koja je od životnog značaja za sigurnost i opstanak same Rusije. Da bi ostvario dva prva i najvažnija zadatka resuverenizacije postjeljcinske Rusije – uspostavljanje ustavnog poretka u Čečeniji i kakve-takve kontrole nad oligarhijom – morao je platiti izuzetno visoku cijenu Americi koja je tih godina nekažnjeno pokoravala dio po dio planete. Ova cijena izražavala se kako u energentima i drugim sirovinama, tako i u poluvazalnom statusu kada je riječ o podršci vanjskopolitičkim avanturama Washingtona. Sve to bilo je dio paketa naslijeđenog od Jeljcina, a Putin je mogao samo da krajnjim naporima i balansiranjem na tankoj žici vraća dio po dio izgubljenog suvereniteta.

OD „HLADNOG MIRA” KA HLADNOM RATU

Važne poluge ostale su i dalje u rukama Zapada, čak i poslije 2007, kada je Putin prvi put pokazao ozbiljne znake neposlušnosti, prije svega u svom muenchenskom govoru.

Od tada, znatno su ojačali mehanizmi „obojene revolucije” u Rusiji, prethodno uspješno testirani u Gruziji i Ukrajini. Međutim, sustav je u međuvremenu dovoljno oporavljen i Putin je stekao visoku popularnost, između ostalog i zato što je uspio značajno poboljšati standard građana i višestruko ojačati državni budžet. Zato su obje strane pristajale na svojevrsni status quo. Putin je tolerirao postojanje američke unutrašnje mreže koja ga je konstantno potkopavala, ali Washington nije prelazio određene granice, kada je riječ o totalnom, nasilnom udaru na vlast. Vremenom, situacija se iskristalizirala: udar na američke agente povukao bi za sobom aktivizaciju čitave podzemne infrastrukture, ali i mehanizma zapadnih sankcija, zbog navodnog gušenja političkih sloboda. Ove dvije sjekire neprestano su visile nad Putinovim i Jeljcinovim vratom, duže od dva desetljeća. Ali, počev od druge polovine 2011. godine pa sve do danas, svjedoci smo pokretanja oba ova procesa – što je označilo i prelazak od „hladnog mira”, prema hladnom ratu.

Osim što mu je donio dodatne teškoće, sadašnji razvoj situacije dao je Putinu i odriješene ruke u vezi s akcijama na međunarodnoj sceni, u borbi protiv unutrašnjih agenata i pokretanju do sada neiskorištenih unutrašnjih razvojnih resursa. Sada Rusija može, ali se i mora mnogo više razmahati i sve odlučnije poduzimati poteze koji direktno udaraju na američke interese: počev od Irana i Sirije, pa preko Ukrajine, do Latinske Amerike i zemalja BRIKS-a.

Također, od svog povratka u Kremlj 2012, Putin je krenuo u potpuno unutrašnje čišćenje Rusije od zapadnog utjecaja, što je najvažniji, ali ujedno i najteži zadatak.
Sve do najnovijih događaja u Ukrajini, ruski lider i dalje se držao „džentlmenskog dogovora” s Amerikancima, znajući da će crvena linija biti prijeđena onog trenutka kada Washington započne s uvođenjem sankcija – što je oduvijek bio samo prvi korak otvorene agresije koji na kraju dovodi do oružane intervencije i(li) revolucije. Sada su rukavice konačno skinute i Moskvi su ruke razvezane kada je riječ o Ukrajini i američkoj agenturi u Rusiji i oni će prvi platiti ceh.

Eventualno uvođenje totalnih ekonomskih sankcija Rusiji od strane SAD i EU označit će trenutak kada Moskva više neće biti vezana nijednom obvezom prema Zapadu. Treba naglasiti da Rusija za sebe traži samo ono što joj pripada: priznavanje statusa globalne sile i nemiješanje u suverene poslove na svojoj teritoriji, kao i uvažavanje osnovnih ruskih interesa – sigurnosnih i ekonomskih – na samim granicama zemlje.

PROTEST, ALI U SKLADU SA ZAKONOM

Demonstracija krajnje odlučnosti jest smještanje iza rešetaka vodećih američkih ljudi, odnosno „disidenata” i „političkih zatvorenika”, kako ih krste zapadni mediji. Suštinski, radi se o opskurnim ličnostima kakvih je bilo nemalo u povijesti Rusije i koje su ovoj zemlji uvijek donosile samo nasilje i teror, razaranje i glad. Jedan od njih je i već spomenuti koordinator „Levog fronta” Sergej Udaljcov, proglašen krivim i osuđen na četiri i pol godine zatvora i plaćanje 150.000 rubalja kazne, zbog organizacije masovnih nemira u centru Moskve, 6. svibnja 2012. godine, neposredno uoči predsjedničke inauguracije Vladimira Putina. Navodno protestirajući zbog „krađe izbora”, što je prilično nevjerojatna optužba za čovjeka kojega bezrezervno podržava gotovo četiri petine građana, Udaljcov i njegov kompanjon Leonid Razvozžajev (osuđen na istu kaznu) zapravo su željeli baciti mrlju – po mogućnosti što krvaviju – na novi Putinov mandat. U tome su ih spriječili pripadnici organa reda, ali su i sami platili visoku cijenu − 73 povrijeđena.

Naime, tog dana su vlasti, u skladu sa zakonom, odobrile održavanje protesta na Trgu Bolotnaja. Međutim, Udaljcov i njegove pristalice ostali su na trgu i poslije okončanja mitinga, zalegli su na tlo i uputili poziv pristalicama za nesankcionirano masovno okupljanje i formiranje šatorskog naselja, odnosno za početak stalnog protesta – sve do ispunjenja zahtjeva. A osnovni je, da podsjetimo, bio poništavanje predsjedničkih izbora na kojima je Putin glatko osvojio dve trećine glasova u prvom krugu. Očito, radilo se o davno smišljenoj provokaciji, početku nekakvog „moskovskog Majdana” po scenariju koji je zimus viđen na ulicama Kijeva. Međutim, za razliku od neodlučnog Janukoviča, Putin svojim „majdanovcima” nije dozvolio da na trgu provedu doslovno ni sekundu duže od vremena odobrenog za održavanje mitinga, a broj sudionika određen je maksimalnim brojem ljudi koji trg može sigurno primiti.

Šatori, vatre, gume, baklje i Molotovljevi kokteli nisu naravno dolazili u obzir, a svi učesnici mitinga prolazili su kroz detektor metala. Za red i sigurnost skupa odgovarali su, kazneno i materijalno, njegovi organizatori, na čelu sa Sergejom Udaljcovim. Dakle, može protest, ali striktno u skladu sa zakonom, gdje su svi parametri definirani unaprijed i vrlo precizno. To i jest sasvim pošteno i demokratski – vlast ne samo što odobrava već i pomaže održavanje prosvjednog skupa, a druga strana obavezuje se na poštivanje zakona. Uz to, garantirano je slobodno izvještavanje sa skupa, emitiranje priloga i reportaža u vodećim državnim medijima.

POČETAK KRAJA ZAPADNE AGENTURE

Sve precizno, sve u skladu sa zakonom i demokratskom tradicijom. I isto tako, precizno i neizbježno sankcioniranje u slučaju kršenja demokratskih pravila i zakona.

Zato uzalud Udaljcov sad prosvjeduje i štrajka glađu zbog izrečene presude. Kako je objasnio sudac Aleksandar Zamašnjuk, „popravljanje Udaljcova i Razvozžajeva moguće je samo u uvjetima izolacije od društva”, imajući u vidu da su za slična djela ranije više puta kažnjavani prekršajno, ali su uvijek iznova ponavljali zločin. „Sud je došao do zaključka da su Udaljcov i Razvozžajev bili svjesni društvene opasnosti svojih dijela, da su radili s predumišljajem i ciljem da destabiliziraju situaciju”, rekao je sudac Zamašnjuk.

Presuda Udaljcovu može se tumačiti kao početak kraja zapadne agenture u Rusiji i kao Putinov završni potez u vraćanju punog suvereniteta – nužan u pripremi za konačni obračun sa Washingtonom. Ne treba zaboraviti da je Udaljcov samo personifikacija inozemnog miješanja u unutarnje stvari Rusije, doduše uhvaćen, što bi se reklo, na djelu. U čuvenom dokumentarnom filmu „Anatomija prosvjeda 2″, još 2012. prikazani su video-snimci gde Udaljcov prima zapovijedi i traži dolare od suradnika tadašnjeg gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija. Tada je i započela energična borba protiv organizatora „narančastih revolucija”. Po njima je najprije udario novi Zakon o masovnim okupljanjima, gdje se propisuju mnogo stroža pravila za održavanje skupa, ali i višestruko veće kazne za izgrednike. Na taj način, zaustavljena je tendencija rušilačkih demonstracija, započetih još u jesen 2011, na kojima su se čuli brojni pozivi da se krene u juriš na Kremlj. Sljedeći korak bio je Zakon o inozemnim agentima, kojim se stavlja pod strogu poreznu i financijsku kontrolu čitav sektor nevladinih organizacija, jer je zapadnim novcem davao snažnu logističku podršku antivladinim prosvjedima.

Kao odgovor na američki Zakon Magnitskog o zabrani ulaska i pljenidbi imovine ruskih funkcionera, državna Duma usvojila je i Zakon Dime Jakovljeva, kojim se uvodi potpuna zabrana financiranja iz inozemstva – za sve organizacije što na bilo koji način sudjeluju u političkom procesu. Ako se, na primjer, neka nevladina organizacija bavi monitoringom izbora, njoj je zabranjeno primati bilo kakva sredstva (tehnička ili financijska) iz inozemstva, iz privatnih ili budžetskih izvora. Istim zakonom uvedena je zabrana američkim državljanima, uključujući i Ruse sa dvojnim državljanstvom, da budu članovi ili rukovoditelji domaćih organizacija koje utječu na politiku. Također, Amerikancima za koje nadležni organi procijene da su sudjelovali u narušavanju ljudskih prava i interesa Rusije, bit će zaplijenjena imovina i zabranjen ulazak na teritoriju RF. Ovaj popis mjera, uglavnom prepisan iz zapadnog zakonodavstva, dopunjen je s još dva važna akta, čime je zadan udarac onima koji su “podzemnu” djelatnost skrivali iza umjetničkih, vjerskih i seksualnih sloboda.

Prvi je Zakon o zabrani propagiranja homoseksualizma među maloljetnicima, koji zaustavlja širenje lezbijskih, gay, biseksualnih i transrodnih utjecaja na djecu, a drugi, Zakon o sprečavanju ugrožavanja prava vjernika, udara na sve one grupe koje fizički ili medijski napadaju Crkvu, skrnave i uništavaju vjerske objekte. Kako je naglasio koautor zakona, Jaroslav Nilov, umjetno raspirivanje mržnje prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi i religiji uopće usmjereno je na destabilizaciju Rusije i predstavlja instrument političke i geopolitičke borbe te sredstvo pritiska na državu.

DUG MREŽNI RAD

Prema službenim podacima „Rosfinmonitoringa”, samo od studenog 2012. do travnja 2013, za 2.226 ruskih NVO iz inozemstva prebačeno je 30,8 milijardi rubalja, odnosno čitava milijarda dolara. Kako kaže jedan od vodećih ruskih novinara, Mihail Leontjev, samo SAD su za podršku ruskom „građanskom društvu”, odnosno mreži svojih organizacija i aktivista na terenu, od dolaska Putina na vlast službeno potrošile oko 2,5 milijardi dolara, preko struktura povezanih sa State Departmentom. „SAD odavno na teritoriju Rusije organiziraju seminare, pripremne tečajeve za mlade lidere, socijalne radnike, novinare. To je dug mrežni rad. Postoje fondovi koji razvijaju internet, bave se obukom novinara po regijama, razvojem lokalne samouprave, odgojem mladih lidera, menadžera. To su nizovi seminara, pozivi na educiranje i vrbovanje, kao i brojne ekološke organizacije…”, pojašnjava Leontjev.

Svemu tome sada je došao kraj. Presiječen je sinkronizirani rad horizontalne mreže stotina NVO – koje međusobno nisu povezane ili su veoma labavo povezane, ali, svatko na svom zadatku, striktno sprovode kurs zadan iz istog centra – čime se proizvodi paraliziranje hijerarhijski ustrojene državne vertikale. Neprekidnom serijom manjih udara iz naizgled nepovezanih izvora u istu metu, kao što je predsjednik, malo pomalo postiže se efekt ruiniranja njegovog ugleda, a zatim se prelazi u fazu otvorene sotonizacije gdje „meta” biva optužena za sva zla ovoga svijeta – a naročito za bogaćenje, korupciju i kriminal. A kada padne „glava”, cio sustav se onda lako urušava. Upravo to se zimus dogodilo u Ukrajini, kao i u čitavom nizu država ranije.

Tehnika primijenjena u Rusiji najbolje se može sagledati i po samom odabiru dva ključna revolucionara. Navaljni se predstavlja kao nacionalista koji je popularnost stekao infantilnim ali zapaljivim poklikom „Dosta smo hranili Kavkaz!”.

Upravo ovakve ideje spadaju među najopasnije u Rusiji. Onoga trenutka kada Moskva prestane održavati socijalni mir u mahom muslimanskim kavkaskim republikama, uslijedit će nagli porast terorizma i separatizma. Tako se raspiruju građanski sukobi i u velikim urbanim sredinama, gdje i mala iskra može izazvati veliki požar među milijunima kršćana i muslimana koji zajedno žive. Na suprotnoj strani političkog spektra djeluje Udaljcov, navodni komunista, koji oko sebe okuplja prije svega anarhistički orijentiranu mladež i razočarane ljevičare koji i dalje maštaju o socijalističkim idejama i „diktaturi proletarijata”.
Tako spoj nacionalista i socijalista, ujedinjenih oko ideje rušenja Putina, podiže s dna društveni talog kakav je u Ukrajini već isplivao na površinu. To i jest krajnji cilj ruske revolucije koja se priprema u euroatlantskoj kuhinji, ali ona teško može uspjeti. Naprotiv, ruski otpor globalnoj okupaciji bit će sve žešći, jer će sankcije Zapada imati sasvim suprotan efekt od planiranog – umjesto da vezuju ruke Moskvi, one će joj samo pomoći raskinuti i posljednje okove preostale iz mutnih vremena perestrojke i demokratizacije. Slikovito rečeno, za 15 prethodnih godina s Putinom na čelu, Rusija je uspjela da se iz ležećeg položaja podigne na koljena. Sada je odlučila ustati čvrsto na obje noge i otuda tako snažni i mučki udarci po njenoj glavi. Ali, uspravljanje Rusije više niko ne može zaustaviti.

Izvor: Pečat

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save