PROTUKRŠĆANSKA I PROTUHRVATSKA HISTERIJA: Zašto Jutarnji napada Glas Koncila?
Profesionalne titoiste, lijene krmke koji preziru svaki rad, najviše smeta tragična istina o njihovom lažnom idolu, koji im je dobro poslužio za lagodan život o trošku zajednice – Jutarnji list obrušio se na Glas Koncila zbog izviješća o Jasenovcu Saveznog zavoda za statistiku iz 1966. U njemu stoji da je u Jasenovcu za trajanja NDH od svih smrti život izgubila 262 zatočenika, a u Staroj Gradišci 141 zatočenik.
Vlado Vurušić, Davor Butković i Jurica Pavičić napali su kardinala Josipa Bozanića i Crkvu u Hrvata, kao da su oni autori komunističkog izvješća.
Glas Koncila treba češće pisati o Jasenovcu
Crkva u Hrvata nije vjera nego utočište. Suzdržana je glede polemika o Holokaustu, ostajući na svojoj poziciji prihvatljivog antifašističkog zaklona za stigmatiziranu hrvatsku naciju. Činjenica je da se Glas Koncila veoma rijetko javlja u svezi prijepora Jasenovca. Još za komunizma stvorena je takva navika, pa neprijatelji Crkve i Hrvata pokreću najprimitivniju protukatoličku histeriju kada se u posve umjerenom i odmjerenom GK spomene ta tema.
Teorija okolnosti u viktimologiji pojavila se 2010. Postavlja da lokacija i kontekst određuju žrtvu i počinitelja zločina. Geoffrey Donovan napisao je da više drveća u gradu smanjuje postotak kriminala. Manje Jutarnjeg lista, više drveća. Kod nas je kroz opravdavanje partizanskog genocida nad Hrvatima kod Bleiburga i na Križnom putu, prihvaćena viktimološka Teorija interakcije, koja prebacuje odgovornost na žrtvu. Ustaše nisu prihvatile Tita! Isus je sa svojim izjavama provocirao Pilata i Židove! Hrvati zaslužuju ovakvu vlast! Uz tragediju Hrvata na kraju Drugog svjetskog rata spominje se termin “blaćenja žrtve”, karakterističan za silovatelje. Naknadna viktimizacija svih Židova na temelju Holokausta donijela je mnoge probleme viktimologiji. Kod naših susjeda Srba prisutna je tradicija lažne viktimizacije vlastite nacije, koja je onda podloga za političke zahtjeve.
Sramotna haranga Jutarnjeg lista
Glas Koncila objavio je intervju s našim povjesničarom Mladenom Ivezićem, u svezi jednog službenog komunističkog izvješća. Histerija protiv Crkve u Hrvata poprimila je takve razmjere da Vlado Vurušić svoj tekst o Viktoru Orbanu završava napadom na Glas Koncila. To je zaista autorski jadno. Vurušić citira izjavu Tvrtka Jakovine da se u Hrvatskoj traži lustriranje svih koji ne mrze druge i koji ne vole NDH. Takvim izjavama i takvim tekstovima, Vurušić i Jakovina dokazuju da mrze mnoge u ovoj zemlji. To nije samo govor mržnje, nego i operativno djelovanje mržnje. Napad na GK je protukršćanska i protuhrvatska histerija.
O Hannah Arendt pisao sam u 7dnevno od 20. prosinca prošle godine. Već na neke moje ranije objave o toj fenomenalnoj osobi krenulo je bjesnilo pete kolone u Hrvatskoj, najviše zato što sam objelodanio njena saznanja o prisutnosti Židova u Ustaškom pokretu i hijerarhiji NDH. O tome je pisao i srbijanski časopis “Vojska smene” iz 2012. broj 2. Arendt je u svojoj knjizi “Izvješće o banalnosti zla”, koju je napisala prateći suđenje Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu, napisala kako su Nijemci 1943. u zakonima NDH glede rasizma uočili paragraf kojim su u počasne arijevce pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos hrvatskoj stvari. Skoro svi pripadnici vladajuće klike u NDH bili su oženjeni sa Židovkama. Mnogi zanimljivi podaci isplivali su na svjetlo dana samo zato što neki srpski autori žele dokazati kako NDH nije progonila Židove, nego samo Srbe. Bez tog poremećenog natjecanja za najveću žrtvu NDH, mnoge bi tajne ostale pokopane. Butković i Jakovina bjesne, ali su nove činjenice objavljene i zahtijevaju reviziju svega što je napisano o NDH i takozvanoj NOB, svidjelo se to njima ili ne. A najveće žrtve NDH zapravo su bili Hrvati.
Odgovornost Ženevskih konvencija
Pojavi koncentracijskih kampova kumovale su nespretne formulacije u Ženevskim konvencijama. Pritisnuti odgovornošću za srpske i srbijanske logore u BiH i Srbiji, načinjenim za bosanske muslimane i Hrvate, neki srpski autori ukazali su na propuste međunarodnog prava, koje je obvezivalo države na formiranje logora u smislu zaštite izbjeglica. U poimanju tragedije Jasenovca dogodio se zanimljiv obrat. Nije u suprotnosti s međunarodnim pravom kao sabirni logor, nego kao radni logor! Jesu li postojala dva Jasenovca, što se zlorabi u “memoarima” nacističkog generala Edmund Glaise-Horstenau? Radovi na gradnji jasenovačkog nasipa uz Savu, u kojima je sudjelovalo i lokalno stanovništvo, oduljili su se sve do proljeća 1942. Sabirni logor ušao je u svoju funkciju tek u ljeto 1942..
Mladen Ivezić objavio je pismo zagrebačkog nadrabina M. Freibergera iz Židovske bogoštovne zajednice u Zagrebu da se židovske izbjeglice koje su se sklonile u NDH okupe na jednom mjestu. Predlaže “Sesvetski Kraljevac jer je u blizini i na dohvatu naše obćine, koja bi preuzela kako obskrbljivanje tamo konfiniranih tako i nadzor nad čitavom skupinom”. Ovdje se javljaju dvije zanimljivosti. Prva: NDH je bila bolje mjesto za Židove od susjednih zemalja, uključujući Mađarsku i Italiju. I druga: zahtjev je napisan u travnju 1943. Da lakše shvatite to vrijeme i ono što želim reći, napominjem da je pola godine kasnije pala Italija. U Staroj Gradišci nakon listopada 1944. nije bilo nikoga, osim desetak čistačica.
Vice Vukojević doživio je javno sotoniziranje nakon što je izjavio kako su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora” . Tada je Ivo Goldstein uzvratio da Vukojević iznosi neistine, “da je židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je opet optužio Ivu Goldsteina da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge”. Tako to bude – nekada je Vice Vukojević sudjelovao u okupljanju hrvatske emigracije i hrvatskih domoljuba u Parizu, a danas je Ivo Goldstein hrvatski veleposlanik u Parizu.
Beograd mora vratiti arhivu NDH-a u Zagreb
Bez obzira koliko su nekome prihvatljivi zaključci hrvatskog povjesničara Mladena Ivezića, pokrenuo je zanimljive znanstvene prijepore. Njegov znanstveno utemeljen zahtjev da se broj žrtava ne treba provjeravati od milijuna, nego od nule, dobio je podršku na svjetskom nivou. Budite posve sigurni da će u Gazi taj imperativ biti apliciran. Postoji jasna metodologija kojom se konstatira, istražuje i dokumentira svako pojedinačno ubojstvo. U Jasenovcu su neki logoraši stigli bolesni, a mnogi su zaraženi, u epidemijama koje su zahvatile cjelinu NDH i svih tadašnjih ratišta.
Najsmješnije su komunističke jadikovke trojice zornjaka o revizionizmu. Imaju li ti ljudi pojma o bilo čemu? Biblija je doživjela stotine revizija! Nema povijesnog razdoblja koje nije prošlo više revizija. Zar 1948. nije provedena revizija takozvanog NOB-a. Dotadašnji vođa Staljin grubo je sastrugan sa svih zidova i zamijenjen imenom Tita u partizanskim krivotvorinama. Tko je spomenuo Staljina bio je likvidiran ili je završio na Golom otoku. Mladen Ivezić podsjetio nas je kako je Prva proleterska brigada osnovana 21. prosinca, na Staljinov rođendan, ali je 1948. obljetnica pomaknuta za jedan dan, nakon Titovog sukoba sa Staljinom. Izvješće Saveznog zavoda za statistiku iz 1966. bilo je revizija dotadašnjeg mita o Jasenovcu. Koja je skrivena od osoba poput spomenute trojice “novinara”.
Da nije bilo prosvjeda generala Jefte Šašića, izvješće bi ostalo pokopano u Beogradu, kao i sva arhiva NDH. Hrvatska mora na međunarodnom planu pokrenuti inicijativu da se dokumentacija NDH vrati u Zagreb. Stalno, iznova, dolazimo do srbijanske nekorektnosti, koja se ničim ne može opravdati. Ne daju nam na uvid dokumentaciju savezne jugoslavenske države, ne daju nam niti dokumentaciju NDH. Kada Srbiji to paše, izroni neki dokument ili neka krivotvorina na našu štetu, i dalje nema. Zamislite da Hrvatska posjeduje dokumentaciju o Draži Mihailoviću, i da je odbija predati Beogradu.
Besramni napad Jurice Pavičića na Crkvu u Hrvata
Činjenica da Jurica Pavičić Crkvu u Hrvata piše s malim slovom pokazuje s kakvom osobom imamo posla. Onako komesarski, kako se to prozivalo u vrijeme komunističkog terora i jugoslavenskog terorizma, Pavičić pita “tko je odgovoran za zlo u Glasu koncila?” Zašto provjeravati ima li zla u GK kada jedan takav umišljeni autoritet pita tko je odgovoran za zlo u GK. Tko je odgovoran za zlo u Jutarnjem listu? Tko je odgovoran za zlo u Jurici Pavičiću?
Jurica Pavičić zapravo nema pojma o kršćanstvu i Crkvi u Hrvata. Nasuprot njegovoj tvrdnji, katoličko je svećenstvo daleko obrazovanije od njega samog. To što je Pavičić istresao, onako partizanski i zaplotnjački, to je nepismenost. Pavičić popuje u temama o kojima nema pojma. Džihad se veže za islam, a kršćanstvo ima svoje misije. Pavičić sebi uzima za pravo ukazivati na “svinjarije hrvatske vjerske hijerarhije”. Je li njegov tekst njegova osobna svinjarija ili je svinjarija hijerarhije u Jutarnjem listu? Pavičića smeta što je biskup Vlado Košić uz blagoslov dočekao Darija Kordića. Niti mene to nije posebno razveselilo, ali Dario Kordić nije samo osuđen za svinjarije svjetske hijerarhije, nego je kaznu odslužio.
Kao povremeni filmski kritičar, Jurica Pavičić misli da su tifusari izmišljeni za specijalne efekte filma Bitka na Neretvi. U američkim ratnim spektaklima može pronaći navadu da su u logorima za savezničke časnike nacisti prepuštali nutarnju upravu zarobljenicima. U svakom zatvoru pridošlici oduzimaju njegove osobne stvari, koje uznik dobiva natrag, kada odsluži kaznu. Samo su partizani pljačkali svoje zarobljenike. Možda Pavičić i Jakovina znaju gdje su pohranjene osobne stvari nesretnika s Bleiburga i Križnog puta? Da se konačno vrate rodbini. Pavičić očigledno cijeni kvalitetu života u Jasenovcu, kada ne može pojmiti da su se neki logoraši radije prijavili u SS, nego da ostanu u pržunu, okruženi tifusarima. Nije to blaćenje žrtve, nego jedna tragična priča o tome u što sve čovjek mora ući da izbjegne logor. Navodno se 630 logoraša Jasenovca prijavilo u 13. SS Handžar diviziju?
I onda Pavičić poteže svog asa iz rukava – muž njegove ujne (što god to značilo) bio je Židov iz Proboja. Zašto ga krije? Da nije ipak iz Priboja na Limu? Zar ne bi bilo časno da je Jurica Pavičić naveo časno ime i prezime te časne osobe? Možda bi po imenu i prezimenu bilo jasno da nije bio Židov? Jurica Pavičić više kaže s onim što namjerno izostavlja. Govori o stanovitom broju katolika poput “ujninog muža”. Što želi podmetnuti ujkanima? Da su u Jasenovac zatvarali i svoje katolike? Pavičić krene protiv Crkve u Hrvata, a na kraju nam u Jasenovcu maše sa uznikom koji je Hrvat i katolik. A onda opet zaokret, zlo je kardinal Josip Bozanić. Mene opet smeta što kardinal nije malo više zao. Tko treba vjerskog vođu koji zna samo praštati? Naravno da se sva komunistička pričuva obrušila na financiranje Crkve u Hrvata, gurajući nam pred nos milijune kuna koje dobiva, a nas bi trebalo veseliti što nevladine udruge grabe više od milijarde kuna.
Nije lako
Profesionalne titoiste, lijene krmke koji preziru svaki rad, najviše smeta tragična istina o njihovom lažnom idolu, koji im je dobro poslužio za lagodan život o trošku zajednice. Novi dokumenti i nova svjedočanstva o djelovanju sovjetske agenture na ovome tlu pokazuju da je Tito spaljivao cijela sela da uznemiri stanovništvo. Na Neretvi je iskoristio tifusare za usporavanje njemačkih trupa. Nije to bila bitka za ranjenike i oboljele, nego sebična bježanija. Ranjenici i tifusari prebačeni su u Jasenovac kao ratni zarobljenici i tamo pojačali epidemiju. Skrivanje novih tifusara među zdravim logorašima zasigurno nije pridonijelo suzbijanju te bolesti. Parametre ponašanja sovjetske agenture zapravo je odredio Staljin, a sam Tito bio je rigidni staljinist, koji je lakonski zapovijedao masovna smaknuća.
Neke izbjeglice sa Kozare, uključujući djecu, sklonjene su na ekonomije šire topologije Jasenovca, i u domove, a najveći broj odraslih otišao je na rad u Njemačku dragovoljno, za plaću. I mene osobno smeta što su nacisti bili tolerantniji od sovjetske agenture, koja je na ovome prostoru glumatala komuniste, ali je bilo tako. Nijemci i ustaše znali su nesretniku dodati koricu kruha iz svog regularnog snabdijevanja, a partizani su predatorski podizali nemoćne starce, da provjere da ne skrivaju neku koricu za sebe. Njemačka komisija u Gradišci odvajala je zdrave i sposobne za rad u njemačkim logorima. S druge strane, čizme za ustaške postrojbe zasigurno nisu izrađivali nepismeni i nekvalificirani partizani.
Zapravo je smiješno nezaobilaznu realnost pripisivati Mladenu Iveziću, meni osobno ili nekome trećem. Kao što sam već više puta naglasio, zasigurno nije antifašist onaj tko se tako predstavlja i na toj osnovi grupira – to je protivno duhu antifašizma. To Jurica Pavičić i njemu slični ne mogu pojmiti, pa se fašizam iznova reciklira.
Jasenovac/Brojke
Tako se zove knjiga Mladena Ivezića iz 2002. Ima veliko značenje za temu Jasenovca. Poviku je izazvala njegova posljednja knjiga “Titov Jasenovac”, o pokolju koji je uslijedio nakon što su srbijanski “partizani” ušli u logor. Ivezić u GK navodi jednostavnu činjenicu da je Savezni zavod za statistiku SFRJ 1966. ustvrdio da je u Jasenovcu za trajanja NDH od svih smrti život izgubila 262 zatočenika, a u Staroj Gradišci 141 zatočenik. Ako se nekome taj podatak ne sviđa, neka napadne Beograd i Jugoslaviju, a ne Ivezića.
Mladen Ivezić upozorava nas na dokumentaciju Židovske bogoštovne općine, koja je vodila evidenciju o Židovima smještenim u Jasenovac, koja se za oko 80 posto imena ponavlja u svakoj slijedećoj godini. Navodno su u Jasenovcu bili potrebni kao kvalificirani majstori. Na takve židovske evidencijske košuljice neki komunistički tužiteljski zamjenik dodao je natpis “Židovi ubijeni u ustaškom logoru”. U popis ubijenih u Jasenovcu dodani su mnogi stradalnici s Križnog puta, ubijeni od strane partizana.
Na predstavljanju knjige “Jasenovac/Brojke” Kornelija Pejčinović iznijela je zanimljiv podatak: hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, dobitnica priznanja “Pravednik među narodima” države Izrael, prekrižila je Slavku Goldsteinu na njegovom popisu žrtava nekolicinu Židova koje je osobno ona spasila. Navodno je nakon izlaska iz sudnice, za suđenja Dinku Šakiću, grubo odgurnuta od strane Zorana Pusića, ostavljajući joj na desnoj ruci dva hematoma. Ljubica Štefan objavila je jednu značajnu istinu – Jasenovac je u razdoblju 1945-48. bio mjesto pogubljenja domobrana, ustaša i protivnika komunističkog režima. Napisala je nekoliko knjiga o srpskom antisemitizmu i srbijanskom genocidu nad Židovima. U svojoj knjizi “Stepinac i Židovi” iz 1998. upozorila je hrvatsku Javnost da je snažan srpski lobi u Izraelu spriječio da Alojzije Stepinac dobije zasluženo priznanje “Pravednik među narodima”.
Davor Butković i ostali “antifašisti” ustali su protiv Ivezića i Crkve, a podatak o 403 mrtva na potezu Jasenovac-Gradiška ruši dva mita: onaj o Jasenovcu kao najvećem stratištu NDH i Trećeg Reicha, ali i onaj o Franji Tuđmanu i Bruni Bušiću. Problem je u tome što Tuđman i Bušić nisu bili pravi znanstvenici, iako su to bili u većoj mjeri od Pavičića, Butkovića i Vurušića. Franji Tuđmanu nedostajala je regularna naobrazba, a Bruni Bušiću političko i znanstveno strpljenje. Tuđmanu i Bušiću je apliciranje 10 posto na srpsku i velikosrpsku procjenu bilo prihvatljivo, pa možemo žaliti da Mladen Ivezić nije prethodio Franji Tuđmanu, a ne obrnuto. Posebno je opasno simboličko vezivanje hrvatske nacije za Franju Tuđmana, jer mi zapravo ne znamo jeli Franjo Tuđman nevin glede partizanskog zločina na Križnom putu i glede poslijeratnog Jasenovca.
Tvrtko Dolić
