Razotkrivanje Judinog evanđelja
Newageovsko-kršćansku javnost zaintrigirala je vijest o otkriću rukopisa iz 3-4. st. pod nazivom Judino evanđelje koje pruža drugačije viđenje novozavjetnih događaja. Naime, tu se među ostalim govori da je Juda bio Isusov najbolji prijatelj, te da je Isus zapravo htio da ga upravo on izda (prijavi), da bi se tako što prije „oslobodio tijela“… Čuju se i argumenti kako bi, pošto je Isus već ionako morao umrijeti na križu za spas svijeta, onda takoreći zamolio svog najboljeg prijatelja Judu da ga baš on prijavi vlastima i izda.
U Hrvatskoj se takva pitanja, valjda kao i sva druga pa i puno važnija, raspravljaju na razini show-ua, a o njima govore ljudi koji nemaju nikakvo adekvatno obrazovanje povezano s tim. Istinom se proglašava ono što odluči voditelj show-a ili pak najjača strana koja ima najviše istomišljenika. Tako se, nažalost, redovito događa čak i s vrlo sudbonosnim i dalekosežnim pitanjima.
No, vratimo se Judinom evanđelju. Dakle, za poznavatelje povijesti teologije ne radi se o nikakvom iznenađenju niti do sada nepoznatom nauku, jer taj spis se spominje već u 2. st. kod sv. Ireneja (u njegovom djelu Protiv krivovjerja), gdje ga se odbacuje ponajviše zbog gnostičkog krivovjerja. Jednako tako valja napomenuti da je Judino evanđelje zapravo samo jedno od brojnih apokrifnih (skrivenih, tajnih) evanđelja i mnoštva drugih apokrifnih (novozavjetnih) spisa, dakle spisa koji nisu ušli u kanonske spise Novoga zavjeta.
Među apokrifnim evanđeljima vjerojatno su najpoznatiji Tomino i Filipovo evanđelje, ali tu su i Nazaretsko, Ebionitsko, Egipatsko, Petrovo i neka druga evanđelja. No, svi ti tekstovi uopće se ne tiču današnjeg kršćanstva, naravno ne zato što bi bili nepoznati, već stoga što ne spadaju u kršćanske svete knjige, nisu izraz kršćanskog duha i vjere. Slično kao što ni noviji i suvremeni polukršćanski i polureligiozni spisi koji pretendiraju govoriti o Isusu ili novozavjetnim događajima (kao primjerice „Da Vincijev kod“ ili sl.) nisu kršćanski niti ih kršćani prepoznaju kao svoje. Danas su to uglavnom više komercijalni spisi, jer zbog takve tematike redovito izazivaju veću zainteresiranost pa se zapravo bolje prodaju.
Valja, dakle, još jednom reći da su u vrijeme nastanka novozavjetnih knjiga osim danas priznatih novozavjetnih spisa postojali i drugi spisi, koji su kružili uokolo, ali koji nisu ušli u kanon svetih knjiga (usput, riječ kanon potječe iz akadsko-sumerskog jezika gdje je najprije značila trstiku koja je služila kao metar, kao mjerilo kod zidarskih i sl. poslova, da bi kasnije ušla u druge stare jezike u značenju mjerila). Kršćanstvo se, definirajući koje knjige spadaju u kanonske spise, vodilo duhom kršćanstva i osjećajem vjernika. Tako oni spisi koji nisu bili u skladu s duhom kršćanske vjere i vjerskim osjećajem kršćana nisu mogli ući u kanon kršćanskih knjiga. Osim toga gnostički spis Judino evanđelje pisan je po svoj prilici i nešto kasnije nego što su današnji novozavjetni spisi već bili uglavnom prihvaćeni kao mjerodavni. Kao gnostički spis iz 2. st. vjerojatno je nastao upravo zbog toga ne bi li opravdao gnozu navodeći da je i sam Isus naučavao u tom smjeru. Gnostici kao jedna od kršćanskih sekti smatrali su, naime da se spasenje ljudi događa kroz spoznaju i znanje (grč. gnosis) svetih tajna, da je tijelo zlo i tamnica duha i sl. Ta se sekta u nekim svojim oblicima održala kroz stoljeća (bogumili su također bili na toj liniji) pa u nekim prekrivenim oblicima možda i do danas.
Ako je tijelo zlo, onda je i čuvanje, uzdržavanje i briga o tijelu također zla. Ako je tijelo tamnica duha, potrebno je riješiti se te tamnice, onda i ubojstva postaju dozvoljena. Jer ubojstvom (tijela) zapravo se duh oslobađa svoje tamnice. Ovdje se u svega dva-tri koraka vidi do kakvih posljedica može dovesti jedno takvo, naoko nevažno učenje. Osim toga, ako je dobro osloboditi se tamnice tijela, onda je Juda zapravo učinio dobro djelo, jer je pomogao da ubiju Isusa i oslobode ga tijela, to više nije izdaja nego pomoć. Kad bi društvo danas funkcioniralo na ovakvim načelima, može se zamisliti do kakvih bi katastrofalnih posljedica to dovelo. Tu se vidi i kako se zlo uvijek skriva pod krinkom prividnog dobra.
Glede drugog argumenta da je Juda time doprinio spasenju čovječanstva, jer je bila potrebna Isusova smrt na križu da bi spasio svijet, valja reći da je, kako to zgodno kaže i srednjovjekovna pjesma sv. Tome Akvinskoga Klanjam ti se smjerno, i samo jedna kap božanske krvi, odnosno i samo jedna kap božanske patnje bila dovoljna da se otkupi svijet, tj. da za otkupljenje čovječanstva Isus nije nužno morao umrijeti na križu. Zbog neusporedivosti vječnog i vremenitog, božanskog i ljudskog, i najmanji moment Božanske patnje, i najmanji ulazak Boga u ljudsku narav već je bio dovoljan za otkupljenje. No, Isus se zbog neograničene ljubavi prema čovjeku nije htio zadovoljiti s minimalnim, već je bio spreman podnijeti i najveću patnju za iskupljenje čovječanstva od propasti istočnog grijeha.
Ukratko treba reći da kršćani nisu opterećeni tijelom (Isus je uskrsnuo i tijelom i dušom) ni kojekakvim tajnim spoznajama i znanjima, već da je srce kršćanstva sloboda (neopterećenost) djece Božje, ljubav i činjenje dobra.
Ante Periša|katolik
