Nakon izlaska Darija Kordića s izdržavanja višegodišnje robije svakodnevno svjedočimo o podijeljenim reakcijama na svaki spomen njegovog imena. Narod ga dočekuje s oduševljenjem gdje god se pojavi, katolička Crkva otvoreno pokazuje da ga je primila u svoje skute, najviši predstavnici vlasti o Dariju uglavnom nijemo šute, dok ga dio medija, uglavnom bliskih službenom Zagrebu i Sarajevu, redovito etiketira ratnim zločincem.

Tko je zapravo Dario Kordić i kakva su njegova osobna gledišta na mnoge teme pokušali smo doznati kroz razgovor koji je novinarska ekipa portala HRsvijet vodila s ovim višegodišnjim uznikom.

-Poštovani gosp. Kordiću, što je to pravda i kako ju Vi poimate, nakon više od sedamnaest godina provedenih u zatvoru i osuđujuće presude, bez dokazane osobne odgovornosti?

Dario Kordić: Ako čovjeka promatramo kao Božje stvorenje u određenom vremenu i prostoru, osobito kao vjernici promatramo ga da je stvoren na Božju sliku i priliku, a onda to možemo gledati u najmanju ruku trodimenzionalno. U širem kontekstu shvaćamo da je čovjek ograničeno biće kako u onom fizičkom, tako i u intelektualnom segmentu, zatim ga doživljavamo da s tim ograničenjima djeluje u vremenu i prostoru te često kreira svoj život, kako pojedinac tako skupina pa i narod. Tu uređuje pravila života, prilagođava ih svom prostoru, koristi određene mehanizme koji su mu trenutno potrebni. To je sve u kontekstu ljudske ograničenosti, a što ponekad izlazi iz okvira pravde i istine. No, postoji duhovna dimenzija u svakom čovjeku i upravo je ona neograničena. To je ona odrednica, naša sastavnica koja nas povezuje s Bogom, s Vječnom pravdom i jedinom istinom. U njoj čovjek može rasti i izrastati, na neki način, iskustveno govorim, do kraja u nju uroniti. To će reći da je duhovna dimenzija svakoga čovjeka koja ga određuje izravno povezana s Bogom, i Bog mu daje mogućnost i poziva čovjeka da mu se približi. U toj dimenziji nema granica, ona vodi čovjeka do onoga Apsolutnoga koji je Istina. Samo se za to treba Bogu otvoriti, s neograničenom ljubavi mu se predati i osluškivati Njegov glas. Bog daje čovjeku znakove, nekima izravno, dok pojedini dolaze do spoznaja kroz molitvu, ljubav prema Bogu i čovjeku. Da bi se to spoznalo potrebno je očistiti svoje srce od bilo kakve mržnje, od bilo kakve osvete, od bilo kakva zla, jer samo je Bog pravda, Pravda nad ljudskim ”pravdama”. Čovjek čistoga srca može spoznati tu Pravdu, Apsolutnu i Vječnu. Sloboda i pravda su usko povezani, pa kad promišljam o njihovu međusobnom djelovanju, i poveznicom njihova prožimanja mogu reći da ih povezuje ljubav. Iz ljubavi prema pravdi čovjek je slobodan ma gdje on bio, u kakvim okovima bio. Ako je ljudsko srce slobodno, rekao bih ‘prosto’ i očišćeno od svih zla, ono ljubi pravdu, spoznaje pravdu, za nju živi jer ona živi u njemu. Dakle, ukoliko je na ispravnim temeljima, pravda živi u čovjeku.

Branili su svoje obitelji i svoj dom

-I unatoč činjenici da dio medija godinama pokušava u javnost plasirati tezu da Vas je hrvatska Država predala Haagu, Vi ostajete pri tvrdnji da ste se dragovoljno predali. Koji su Vas motivi vodili kada ste se dragovoljno predali i pošli u Haag u listopadu 1997?

Dario Kordić: Kao čovjeku i vjerniku, Hrvatu koji je sanjao svoju državu i slobodu pružila se povijesna prigoda, kao i cijelom jednom naraštaju, našoj generaciji biti dionicima građenja hrvatske samostalnosti i slobode. Biti svjedok jednoga vremena, jedne generacije koja je u tisućljetnoj povijesti došla do svoje samostalnosti, a k tome građena na žrtvi i muci, ponos je svakom domoljubu. Nažalost, rat nam je nametnut, a svaki rat nosi zlo sa sobom. Rat nam je nametnut i neminovno je bilo braniti se, jer pogotovo u Središnjoj Bosni Hrvati su na tako malom prostoru ostali okruženi sa svih strana. Branili su svoje obitelji, svoj dom, svoja stoljetna ognjišta. I kad je čovjek pravedan i pravičan, čega se ima bojati?

– Jeste li vi bili vojni zapovjednik i general kako vas dio javnosti percipira?

Dario Kordić: Niti sam general, niti sam zapovijedao, niti sam ubijao, nisam želio nikad nikoga ni ružnom riječi povrijediti. Čega bih se onda bojao! Vodila me istina, a ona očito nije u ljudskim mjerilima za svakoga ista. Istina i pravda su jedno, jer je nepobitna i apsolutna, dok je pravo sasvim nešto drugo. Svjedoci smo brojnih prava i zakona kroz povijest u kojima su nevini stradavali jer je kreator bila ljudska ruka, a ne istina i pravda koja svoje uporište ima u Bogu. Mene je vodila istina, domoljublje, Bogoljublje i čovjekoljublje.

Kad istina vodi čovjeka, on nikada nije napušten

-Jeste li se osjećali napušteno, s obzirom da je bilo onih koji su Vam obećali potporu pa se poslije ponašali kao da Vas ne poznaju, ostavljajući Vas i Vašu obitelj na milost i nemilost?

Dario Kordić: Kao vjernik, uranjao sam iz dana u dan u bit vjere, a zato mi je Bog dao milost na čemu sam iznimno zahvalan i zahvaljujem se neprestance. Kad se prepustite Bogu i Njegovoj ruci da Vas vodi, da On upravlja ljudskim mislima, ljudskim srcem, onda niste napušteni. Ne može se nitko uz Boga osjećati napuštenim i ostavljenim. Normalno je da je ljudski imati podršku od ljudi, pa je u određenim trenutcima najvažnija podrška obitelji, prijatelja, ali i vrlo važna je podrška ljubitelja istine. Jer, kad istina vodi čovjeka, on nikada nije napušten, uza nj je Istina koja je njegov unutarnji i vanjski štit. Što se tiče one ljudske potpore, gledam sve ljude kao djecu Božju, Božja stvorenja. Svi smo Božja djeca, samo to treba shvatiti. Koristim riječi djeca Božja, jer uistinu tako vidim i doživljavam sve ljude.

Podršku su mi davali znani i neznani i za sve molim, Bogu ih prikazujem, kao i za one, kako navodite da su se drukčije ponašali. Molim za sve, hvala Bogu, ako je to Božja volja da se On proslavi preko mene, onda nikad nisam napušten. Ljudski je razumjeti mnoge koji su se predomislili, jer to čovjek, a moje je Bogu se moliti, slaviti Boga, zahvaljivati i blagoslivljati. Molim se za ljudske trenutke slabosti da ih Bog učvrsti i blagoslovi te zahvati svojom milošću kako bi ljubili istinu i pravdu, a onda i jedni druge.

-Tko Vam je bio najveća potpora tijekom izdržavanja kazne?

Dario Kordić: Gledajući kao čovjek, normalno je da mi je bilo drago kad ljudi dođu, pišu, jave se, raspituju se za me. No, moram reći najveća potpora u svemu tome bila je molitva, osjećao sam kako se mole za me. Molili su mnogi da mi Bog dadne snage, moja obitelj, prijatelji, redovnice, redovnici, svećenici, biskupi. Snaga, kako moje molitve, tako i molitve izvana bila mi je najveća potpora i to mi je iz dana u dan približavalo Boga, istinu i pravdu. Obilazili su me mnogi svećenici, biskupi, časne sestre. Zapravo, preko njih sam doživljavao njihove zajednice, obitelji, cijelu Crkvu.

-Javnosti je poznato da su Vas posjećivali i neki hrvatski biskupi…?

Dario Kordić: Pa znakovito je bilo kad mi je biskup dr. Vlado Košić došao u posjet, dakle biskup s najsjevernijeg dijela Hrvatske. Isto tako dolazili su i drugi biskupi i to više puta. Svaki njihov dolazak, upravo preko njih u meni je oživljavao jedno zajedništvo u Crkvi hrvatskoga naroda. To se ne može mjeriti vidljivim ljudskim mjerilima, niti intelektualnim ni fizičkim, nego mjerilima srca koje prožima Božji duh.

Krivnja bh Hrvata skrojena negdje drugdje

-U Vašem, a i u slučaju tzv. hrvatske šestorke iz BiH, stječe se dojam da se kroz ocjenu ”udruženi zločinački pothvat” želi zapravo suditi Hrvatima u BiH. Što Vi kažete na to?

Dario Kordić: To pitanje bih razdvojio na dva dijela, pogotovo kad se koristi takva sintagma koja nema nigdje nikakvo uporište i koja vrijeđa hrvatski narod u cjelini. Tko ima oči pravednika vidi žrtvu, ako nije vidio tada žrtvu vidi danas posljedice te žrtve. Nažalost, hrvatski narod je stradalnički narod i najviše je stradao na području Bosne i Hercegovine. To je pitanje u kojem se skriva odgovor. Pokušat ću sažeti u jednoj rečenici: Sve je skrojeno negdje drugdje, izvan istine, a prihvatili su taj plan i provodili ga oni kojima je hrvatska sloboda i samostalnost bila neželjeno čedo. I Hrvati u Bosni i Hercegovini postali su za neke neželjeni, a onda što učiniti s njima? Slikovito rečeno, ubiti roditelja, kamenovati ga poput onih koji u nekim kulturama to i danas zagovaraju! I iznad toga se treba podići, prepustiti sve Bogu, jer On je jedina istina koja će svojim svjetlom sve rasvijetliti. Ne može se istina nikada sakriti, mogu je u jednom vremenu zatomiti, zamračiti, ali ona je vječna jer je u Bogu koji je svjetlo svijeta. Svjetlo uvijek pobijedi tamu ma koliko to ponekad ljudskim očima gledano izgledalo nemogućim.

-A drugo?

Dario Kordić: Drugo, a što osobno smatram nedoličnim i degradacijom ljudskoga dostojanstva je ljude gledati kao brojke. Svatko ima svoje ime: Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Jadranko Prlić, Berislav Pušić, Milivoj Petković, Bruno Stojić. Bog poziva čovjeka njegovim imenom, a onaj tko se stavlja iznad Boga ljude stavlja kao brojke. Ako se ljude proziva i gleda kao brojke, pitanje je zašto imaju svoja imena? Bog je uvijek u relaciji s konkretnim čovjekom, s njegovim identitetom, obraća se čovjeku, dok na drugoj strani pojedinac se izravno obraća Bogu.

Hrvati su najveće žrtve rata u BiH

-Oni koji iole poznaju ratne prilike u Središnjoj Bosni, sjetit će se da su Hrvati u Lašvanskoj dolini – od Busovače do Novog Travnika – bili u potpunom okruženju muslimanskih snaga u čiju je korist išao i omjer 10:1. Zar onda nije apsurdno da je od 13 u Haagu osuđenih Hrvata, čak 8 iz Lašvanske doline s ukupnom kaznom od 107 godina?

Dario Kordić: Ratne nevolje pokrenute iz jednoga središta čija je nakana bila pokoriti sve učinile su lančanu reakciju, a onda se događaju žrtve. Hrvati su najveći stradalnici, što mogu tumačiti da je katolički odgoj i svjetonazor bio u pomaganju i opraštanju drugima koji su im učinili zlo. Poslije razaranja Ravnoga, Kupresa, Bosanske Posavine i drugih mjesta svima je bilo jasno što je nakana onima koji su pokrenuli ideju osvajanja i okupacije. U tom činu napravljeni su veliki, rekao bih arhitektonski poremećaju u protjerivanju stanovništva na području Bosne i Hercegovine.

-Gdje vidite najočitije primjere?

Dario Kordić: Na primjer, u Bugojnu je prije rata živjelo oko 17.000 Hrvata, više od 8.000 Srba, oko 2.500 tadašnjih Jugoslavena, te oko 19.000 Muslimana. Za vrijeme rata, protjerivanjem Muslimana u agresiji na nesrpsko stanovništvo čak 44.000 Muslimana došlo je u Bugojno. Bilo je logično da su pobjegli pred agresorom koji je želio Veliku Srbiju. Tako je bilo i u drugim mjestima gdje su živjeli Hrvati koji su im pružali utočišta. Dočim dođe do takvih poremećaja u prisilnom iseljavanju stanovništva, logično je, a što povijest potvrđuje da se uvijek nađe onih koji žele da to postane njihovo gdje su primljeni, gdje su došli.

-Dakle, promjena strukture stanovništva iskorištena je u agresiji na većinska hrvatska područja u središnjoj Bosni i drugim dijelovima BiH gdje su Hrvati prihvatili preveliki broj muslimanskih izbjeglica?

Dario Kordić: U to vrijeme, još su, tu i tamo ostala mjesta s hrvatskim stanovništvom u središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini koja su primala izbjeglice ali nisu dopuštala promjenu strukture. I na to je onda pokušan udar, osobito na središnju Bosnu. Jasno je bilo svima koliko je Republika Hrvatska, koja je među prvima priznala neovisnost BiH, primila izbjeglica upravo tadašnjih Muslimana, a danas Bošnjaka. Žalosno je da su se stvorile iz svega fundamentalne, radikalne struje, osobito kod tadašnjih Muslimana koje su vidjele svoju priliku i pokušale realizirati nasilnim putem osvajanja teritorija. Tu valja pridodati razne međunarodne čimbenike, kao i one ostatke kojima se slomio san Jugoslavije. Kako reče prije par dana papa Franjo, da su je ljepilom lijepili Jugoslavija se morala raspasti. Hrvati nigdje nisu kročili ni na čije tlo, samo su se branili, nažalost i najviše stradali.

-Nakon svega što ste osobno prošli, i u ratu i u poraću, mnogi bi se pitali je li bilo vrijedno. Dolaze li i Vama na pamet takve dvojbe?

Dario Kordić: Život ne možete vratiti unazad. Bog ima svoje planove i ako je njegov plan bio da se On proslavio po mojoj žrtvi, predano volji Božjoj ja to prihvaćam. „Mrijeti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati”, upozorava pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. A što su naši ideali: Bog, obitelj, domovina, sloboda. Sve je to vođeno ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Tuđe poštujem, a svojim se dičim. Čovjek je uvijek čovjek, i nitko nije zaslužan niti kriv što je rođen u jednom narodu, kulturi i podneblju. Nastojim ga tako prihvatiti, poštivati i moliti za nj.

Svi mi imamo svoju ulogu u životu koju nam je Bog namijenio, samo je ne tumačimo i ne razmišljamo o njoj dok ne dođe vrijeme. Prepušten apsolutno u Božji naum, sve je to iskustvo kroz koje sam doživio susret sa živim Bogom. A kad čovjek susretne živoga Boga, onda mislim da nitko ne bi bježao od toga životnoga puta, pa tako ni ja. Prepušten sam volji Božjoj, i uvijek kažem – Bože, budi volja Tvoja! Ako bih što mijenjao, onda bih se miješao u Božje planove, a tome čovjek nije dorastao.

Istina je temelj iskrena suživota

-Unatoč svemu što se dogodilo, narodi u BiH moraju živjeti – ako ne zajedno onda jedni pored drugih. Suživot zahtijeva oprost, pomirenje, ali i pravdu. Kako to sve uskladiti i koji su prvi koraci koji se moraju prijeći?

Dario Kordić: Istina je temelj iskrena suživota. Nju ne može nametnuti ljudska ruka, osobito ona tuđa sa strane. Ona jednostavno mora doživjeti čišćenje od primjesa koje donosi politika, mediji i pojedinci. Narodi u Bosni i Hercegovini su plemeniti, oni su jednostavno upali u klopku jednoga trenutka zablude što je produkt osvajačke velikosrpske politike. Narodima u BiH nisu potrebni posrednici, pogotovo oni koji mjere i dijele svojim mjerilima. Svi narodi u Bosni i Hercegovini mogu se samostalno dogovoriti oko rješavanja problema na koje nailaze.

-Kako do tog cilja?

Dario Kordić: Treba se prepustiti Bogu ili Alahu, moliti i tražiti rješenja, a Bog ih neće ostaviti po strani. Ponavljam, važno je da nitko ne rješava probleme sa strane i ne određuje po svojim mjerilima pravdu. Treba poći od istine, priznati svatko svoju pogrešku i zajednički krenuti u budućnost. Postavlja se izravno pitanje – pa tko to sa strane znade bolje probleme Bošnjaka, Hrvata, Srba i drugih naroda od samih njih? Njima treba prepustiti da oni rješavaju svoje probleme dogovorom, zajednički. Svatko ima pravo živjeti pod Suncem pod kojim je rođen i gdje je rođen. S ljubavlju prema drugome, čini mi se da bi to bilo nekakvo polazište rješavanja svih problema koje nameće dnevna ili neka druga interesna politika. Trebaju živjeti jedni pored drugih, a ne jedni iznad drugih. BiH je kao tigrova koža i gdje bi se god koja šara odrezala, normalno je da bi to bilo bolno.

-Kako ste provodili zatočeničke dane? Može li tu čovjek pronaći mjesta za Boga u svome životu?

Dario Kordić: Kao i svi drugi zatvorenici, poštivao sam red, raspored. Nikad nisam ni u čemu želio biti izuzeće. Uvijek sam nastojao u životu biti uz ljude, dijeliti s njima patnje i radosti. Kad je u pitanju traženje mjesta za Boga, onda moram reći, onaj tko ga traži, uistinu ga može naći svugdje. Doduše, postoje trenutci kad čovjek brže traži Boga. Treba tu imati na umu da je to i Božja milost. Imam nekoliko znakovitih trenutaka koje sam doživio u svom preobraženju. Bio sam vjernik i prije, molio se, sudjelovao u sakramentima, išao u crkvu. No, čovjek počinje postavljati pitanje – zašto meni taj križ? Kako ga prihvatiti? Tražiti odgovor izravno od Boga premda se čini nemogućim, nije to tako komplicirano. Jednostavno je ako se čovjek otvori i nađe put koji je već trasiran, utaban.

-Gdje ste našli nadahnuće za takav put?

Dario Kordić: Nadahnuće mi je bio sv. Pavao, sv. Ivan od križa, posebno sam bio nadahnut bl. Alojzijem Stepincem. Zašto spominjem sv. Pavla, sv. Ivana od križa i bl. Alojzija? Sv. Pavao je u traženju, nalaženju i svjedočenju, a sv. Ivan u nošenju križa za Krista. Bl. Alojzije Stepinac žrtva je nepravde, žrtva bezboštva, žrtva laži. Bl. Alojzije mi je blizak i stoga jer je iz hrvatskoga naroda. Unatoč svemu, nije nikoga proklinjao, nego je opraštao i blagoslivljao. Neprestance sam mu se molio, razmatrao njegov život, bio mi je uzor, jer on je blaženik naših dana, iz našega naroda a za cijelu Crkvu. Kad sam došao na njegov grob, to je bilo nestvarno – ja neznatni sluga koji nisam dostojan dodirnuti skute njegove, molim na njegovu grobu i to u prvostolnici. Prikazao sam tu sve naše žrtve, cijelu povijest hrvatskoga naroda predao sam bl. Alojziju Stepincu, sve one koji danas pate, koji trpe nepravde, ma gdje se nalazili. Posebno sam prikazao naše poginule za hrvatsku slobodu, njihove obitelji, invalide, uznike, ma cijeli hrvatski narod i cijeli svijet. Molio sam za mir, mir i samo mir.

Molio za nekadašnje političke suparnike i ratne neprijatelje

-Kako se na Vas osobno, u religijskom pogledu, odrazilo vrijeme provedeno u zatvoru?

Dario Kordić: Mise, ispovijedi, susreti s duhovnicima bili su sastavni dio programa na kojima sam mogao sudjelovati. No, kad čovjek uroni u Boga, onda on poštuje svaku osobu onakvu kakvu je Bog stvorio. Zanimljivo je da to ljudi prepoznaju, pa tako dok sam još bio u Hagu prilazili su mi brojni tadašnji uznici s različitih zaraćenih strana, neki diskretno, a pojedini izravno s molbom da molim za njih.

-I jeste li molili za nekadašnje političke suparnike i ratne neprijatelje?

Dario Kordić: To sam činio neprestance. Molio sam se za zatvorenike, slušao njihove teškoće, predavao ih Bogu skupa s njihovim teškoćama. Ispred sebe sam uvijek gledao čovjeka kao Božje stvorenje, nikad nisam sudio, nego sam za nj molio, za njegovu obitelj, za njegov narod, bez obzira iz kojega naroda dolazio.

-Što planirate po izlasku iz zatvora? Hoćete li se vratiti živjeti u Busovači?

Dario Kordić: Kad sam prošao sve ove kušnje mogu samo potvrditi izreku – Čovjek snuje, Bog određuje! Kao čovjek imam planove, a to je služiti Kristu, biti Kristov vojnik, raditi na njivi Gospodnjoj. A služiti Kristu znači, služiti i čovjeku. To su moji planovi, a formalnosti prepuštam Božjoj providnosti. Ona će me usmjeriti i dalje odrediti moj život koji želim proživjeti s Kristom i za Krista.

Članak u cijelosti preuzet s portala HrSvijet.net.
Autor: Robert Horvat / Hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save