RAT SVUDA OKO NAS
Rat svuda oko nas, a međunarodna zajednica je spora, troma i ne zna što bi napravila
Svijet se danas ‘ponaša’ isto kao i pred Domovinski rat.
Ratuje se na više kontinenata. U Južnoj i Centralnoj Americi uvijek nekave gerile u planinama ili operiraju kakvi karteli. Azija je toliko velika da zapravo ne znamo što se događa (npr. u Indiji nikada nema mira, uglavnom sukobi na religijskoj razini), a trenutno bijesni rat u Iraku, Siriji i Svetoj Zemlji. Afrika također ima svojih lokalnih sukoba, Libija je doduše najekplozivnija. Naravno, ratuje se i u Europi, što nikoga pretjerano ne dira, jer ginu Slaveni.
Pred Domovinski rat neki su tvrdili da neće biti rata jer svijet to neće dopustiti. Ta mantra pogotovo je bila prisutna u Bosni, puno manje u Hercegovini 1992. Kao što vidimo iz priloženih domaćih iskustava, međunarodna zajednica je spora, troma i zapravo ne zna što bi napravila. Da nije bilo Billa Clintona, da je stariji Bush ostao na vlasti, još dan danas bi po Hrvatskoj i BiH krstario UNPROFOR, razvijao kriminal i trgovinu ljudima, a ovo područje bi bilo slično Moldovi, gdje Rusi, socijalistički kazano, vrše svoju okupaciju već više od 20 godina. I svijetu jednostavno nije stalo.
Doduše, domaći mediji pretjerano se ne trgaju da idu u dubinu sukoba. Ili bilo čega vezanog uz vojsku. Jedino je HRT4, točnije Mirjana Posavac, u ponedjeljak 18. kolovoza pozvala Frana Višnara da malo progovori o stanju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Fran Višnar je klasa za sebe. Doduše, ova vlast, u svome rušilačkom pohodu na hrvatsko društvo, među ostalim uništila je i Vjesnik za koji je Višnar pisao. Nažalost, tiskani mediji sve više odumiru. Kao mali, prije rata, kada sam nekoliko puta švrljao po Vjesnikovom nedoderu, bilo mi je čarobno. Doduše, čudo živo da za klasika Višnara nema mjesta u drugim novinama. Ali, to je sindrom Hrvatske. Poslušnost ispred klase.
Čudesno je koliko je religija isprespletena na Bliskom istoku s ratovanjem. Uspostavljeni vehabijski kalifat na sjeveru Sirije i u zapadnom Iraku, čisti sve ispred sebe što smatraju da ne pripada pravom Islamu, dakle šijite i sve ostale podvrste lokalnog islama, te naravno kršćane. Jedino se nešto papa Franjo buni protiv toga, svi ostali mudro šute. Ratuju američkim oružjem. Prvo su ih Amerikanci naoružali (i to među ostalim s hrvatskim kalašnjikovima) kao borce protiv Asadovog režima, onda su jednostavno upali u Irak, pobrali američko oružje od raspadnute Iračke vojske, te popljačkali lokalne banke.
Lokalno sunitsko stanovništvo podržava uspostavljeni kalifat. Tvrditi da će se netko boriti za ženska prava, za prava manjina na tome području poprilično je komično. Kalifat je dobro organiziran, financiran iz susjednih naftom bogatih država. Ako se ta tvorevina stabilizira, postat će jako zabavno u tome području svijeta. Naime, suniti Sirije i suniti Iraka ne žele živjeti ni u Siriji, ni u Iraku. A američki stav koji glasi: Borit ćemo se do zadnjeg Kurda, nije optimalan na duge staze. Obamini stratezi su vrlo vjerojatno najgluplji koje je Amerika vidjela u zadnjih 50 godina. Jer vjerski fanatik sa suvremnim oružjem jači je od svakoga vojnika. A ako će Amerikanci krenuti bombardirati kalifat, naljutit će im se lokalni “saveznici”. Uz takve “saveznike”, neprijatelji ti uopće ne trebaju.
Postavlja se pitanje o kojem Europa odbija razmišljati: u Zapadnoj Europi nakon što se recimo kalifat stabilizira, hoće li muslimansko stanovništvo koje se tamo doselilo zadnjih 50-ak godina zatražiti uspostavu kalifata u Zapadnoj Europi? Odgovorno mislim da se Zapad Europe ne bi znao nositi s islamskom pobunom. U vjerskom ratu, ateistička strana (Zapadna Europa je ateistička) najgore se snalazi, jer suvremeni ateizam od svih religija najmanje je centralizirana i ne postoji jedinstveni ateizam.
Ukrajinci polagano, ali sigurno, lome prorusku pobunu u Donbasu. Lugansk je u okruženju, Donjeck se okružuje. Čudnovata vojna sila, koja svoju snagu temelji na dragovoljcima (Narodna garda, postrojbe MUP-a, razni dragovoljci) ima jak motiv. Ako se ruska vojna sila direktno ne uplete, Ukrajinci će slomiti ruske četnike. Ono što bi trebalo brinuti vlast u Kijevu, da dok srede proruske pobunjenike, postoji dobra mogućnost da vojska krene na ukrajinsku elitu. Naime, Ukrajinci se osjećaju prevareno i realno su osiromašili. Kao glavnog krivca za svoje probleme vide primarno Moskvu i Ruse, ali nisu zaboravili ni domaće oligarhe i korumpirane političare. Što se će se događati u Ukrajini, to je jedan veliki upitnik.
Doduše, ostaje činjenica da se tzv. međunarodna zajednica ne brine puno za one koji ginu na terenu. Ta činjenica, da međunarodna zajednica prepušta svaku zemlju svojoj sudbini (osim ako nema nekih specijalnih interesa, tipa izvori nafte) treba Hrvatima biti na umu. Jer ako se ova država krene raspadati, nitko neće prstom mrdnuti za Hrvatsku. Očito je da se nalazimo takvoj situaciji da je bankrot države realna opcija, a to znači raspad države.
Autor: Mislav Miholek/politikaplus.com
