DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu
DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – Iz 22, 19-23; Rim 11, 33-36; Mt 16, 13-20
„Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo
i krv, nego Otac moj koji je na nebesima“ (Mt 16, 17).
U odlomku Matejeva evanđelja, od dvadeset i prve nedjelje kroz godinu, čuli smo Gospodinov upit učenicima: Što govore ljudi tko je Sin Čovječji? Učenici prenose doživljaje svojih suvremenika o Isusu Kristu, prema kojima je očito kakao Isusa smatraju velikim Božjim čovjekom, na razini najvećih likova starozavjetne povijesti. Potom slijedi Isusovo izravno pitanje učenicima o vlastitom identitetu te Petrov odgovor; odgovor koji je i za nas danas od odlučujuće važnosti.
U povijesti čovječanstva bilo je velikih ljudi koji su svojim životom i naukom utjecali na velike skupine ljudi, pa čak i na milione. Ipak, oko nijednog od tih velikana nije bilo i nema toliko prijepora kao kad je u pitanju osoba Isusa Krista. Od njegova vremena pa do dana današnjega uvije se iznova postavlja pitanje njegove osobe, njegova nauka i značenja tog nauka za čovječanstvo.
Kao onda, u vrijeme apostola, tako i danas brojni će priznati Isusovu veličinu. Za jedne je on religijski genij koji je ukazao na prvenstvo onog nutarnjeg u čovjeku, na prvenstvo ljudskog srca u odnosu prema Bogu. Za druge Isus je jedan od najvećih filozofa u povijesti ljudskog roda; kao nitko prije njega ukazao je na veličinu ljudskog života te kako se istinski smisao ljudskog života nalazi u ljepoti međuljudskih odnosa. Za treće, Isus je društveni reformator, upravo revolucionar koji se nije mirio s nepravdama u društvu te je pozivao na promjene, želeći uspostaviti društvo jednakih ljudi, dakle, besklasno društvo.
Svi ovakvi pristupi i promišljanja o Gospodinu Isusu priznaju njegovu veličinu, ali samo u okviru ovozemaljskoga, u okviru koji postavljaju i određuju sami ljudi. Govoreći o Isusu svi oni u biti govore o sebi samima tako da je istina ono što je početkom 20. st. napisao Albert Schweitzer, teolog, liječnik i misionar, budući nobelovac: „Ništa, napisa on, ne otkriva tako dobro život pojedinog čovjeka koliko njegov pokušaj da napiše Isusov život“. Govoreći i pišući o Isusu brojni autori, brojni pisci Isusova života i tumači njegove poruke zapravo su pisali o sebi, o svojim idejama i ideologijama.
Nasuprot njima Crkva, ona na Petru utemeljena, već 20 st. ispovijeda isto što je Petar ispovjedio kod Cezareje Filipove: Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga! (Mt 16, 16). Ta naša ispovijest u Isusovo bogosinovstvo nije plod našega promišljanja, našega umovanja o njemu i njegovoj poruci. To nam je znanje darovano odozgor. Isus reče Petru: Blago tebi Šimune, sine Joni, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. Znanje o Gospodinu Isusu nama dolazi odozgor, s neba, kao Očev dar. Riječ je o posebnoj vrsti znanja koje se temelji na daru vjere koja se po svojoj naravi pretače u ljubav. U Isusu Kristu Crkva već 20. st. spoznaje najdublji temelj ne samo vlastite opstojnosti nego i svega što postoji. U njemu prepoznaje najdublju čežnju svakog ljudskog srca, jer je on Bog postao čovjekom; jer je On Božji „da“ čovjeku i ljudski „da“ Bogu. U njemu su nam otvoreni svi putovi i sva vrata prema vječnosti, prema onomu čemu teži naše srce. On je vječnost koja je provalila u naše vrijeme i kao Emanuel, Bog-s-nama, postaje suvremenik svakog naraštaja prateći nas na našem životnom putu prema kraju, prema cilju, a cilj je on sam, Početak i Uvir svega stvorenoga.
Kad Crkva, na usta Petra, onoga prvoga i ovoga današnjega, ispovijeda da je Isus Pomazanik ona ispovijeda da je u Isusu izrečena konačna i neopoziva Božja riječ upućena ljudima i da nam nije očekivati neke druge riječi. Ono što Bog poručuje, što progovara čovjeku nije nekakav popis istina koje valja vjerovati, nego je prije svega i nadasve Isus Krist, Božja Riječ postala čovjekom u kojoj Bog nudi samoga sebe i puninu svoga božanskog života. Po Isusu Kristu, jedinorođenome Sinu Božjemu, koji je u vremenu postao Sin čovječji, nama sinovim ljudskim, ponuđena je mogućnost da postanemo Božja djeca, Božji sinovi i kćeri. U Isusu Kristu nam je ponuđeno bogosinovstvo. Ono što Krist ima po naravi, nama je ponuđeno po milosti. No, riječ je o jednoj te istoj stvarnosti: sudjelovanju u božanskom životu.
To je vjeroispovijest Crkve; to je naša vjera kojom se ponosimo, u kojom živimo i za koju smo spremni umrijeti. Da i umrijeti, jer je Isus naš život. Bez njega života nam nije; njega poznavati znači život vječni imati. Ova vjeroispovijest Crkve mora postati vjeroispovijest, život svakog krštenika želi li uistinu biti dionik onoga što Bog nudi po svome Sinu. Kao apostolima onda tako Gospodin i nama danas postavlja pitanje: Što vi, kršćani 21 st., kažete tko sam ja? I nije dovoljno odgovoriti formulama naučenim na satovima vjeronauka, nego je potrebno odgovoriti i progovoriti vlastitim životnim svjedočanstvom da pripadamo Isusu Krist, da je on naš i mi njegovi. Potrebno je danas, baš kao i u apostolska vremena, ponuditi svjedočanstvo kako je Isus Krist uistinu najbolji, najdublji najiscrpniji odgovor na pitanja koja muče svako ljudske srce: odgovor na pitanje smisla ljudskog života i smrti, boli i patnje, tuge, žalosti i radosti.
Na Petrovu vjeroispovijest Gospodin mu obećava da će na stijeni njegove vjere sagraditi svoju Crkvu, svoj novi narod Božji, čiji smo i mi dionici. Obećava također da ni vrata paklena neće njegovu Crkvu nadvladati. Da, ako smo u njemu, ako smo jedno s Gospodinom, nikakva sila paklena ne može nam naškoditi, ne može nas oboriti. Kako je velik dar vjere koji nam je dragi Bog udijelio po sakramentu krštenja i po pozivu da živimo kao kršćani, kao njegova ljubljena djeca! Molimo Gospodina da njegov dar u nama uzraste te da živeći po vjeri i iz vjere doživimo kako je lijepo pripadati Bogu i znati da je on s nama u sve dane našega života.
Don Mladen Parlov
