DR. SC. STJEPAN RAZUM: Najveći grijeh Nezavisne Države Hrvatske bila je hrvatska nacionalna politika
Razgovor s dr. sc. Stjepanom Razumom
Poštovani dr. Razum, već neko vrijeme predsjednik ste Hrvatskog književnog društva Svetog Jeronima. Možete li nas malo podrobnije upoznati s trenutnim stanjem u Društvu: koliko društvo ima članova i koje su bitne odrednice programa Društva za naredno razdoblje?
Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima trenutačno ima 153 člana, od toga 76 redovitih članova i 77 članova podupiratelja. To je neusporedivo manje u odnosu na članstvo koje smo imali početkom 20. stoljeća, kada je bilo i preko 15.000 članova. No, sada su drugačija vremena, a i naše je Društvo prošlo neizbježna preoblikovanja i prilagođavanja novijem vremenu.
Kada je naše Društvo osnovano, 1868. godine, osnivači su mu postavili za svrhu izdavanje i uz povoljnu cijenu širenje pučke knjige, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke. Društvo je tada na sebe preuzelo ulogu koju nitko u hrvatskom društvu nije pokrivao. U drugoj polovici 19. stoljeće tisak je u hrvatskom narodu bio više iznimka i rijedkost, nego li redovita pojava. Najširi sloj hrvatskoga pučanstva bio je lišen znanja koje se može stjecati iz tiskanih knjiga. Stoga je Društvo Sv. Jeronima svojim izdavačkim podhvatom odigralo neprocjenjivu ulogu u hrvatskom narodu.
Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu izdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik “Kruh nebeski” doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.
Poslijeratni predsjednici, dr. Pavao Lončar, dr. Janko Oberški, dr. Antun Ivandija i Nikola Soldo uložili su mnogo truda kako bi osigurali obstanak i najosnovniju djelatnost Društva. U njemu su tada djelovale osobe koje su svoju duhovnu osobnost oblikovale unutar Katoličke akcije u međuratnomvremenu. Od 1980-ih godina, više od četvrt stoljeća Društvo je vodio i u njemu je bio neprijeporni činbenik prof. Radovan Grgec. Tada je došlo do zapuštanja članstva, da bi novi predsjednik, dr. Juraj Kolarić, od 2010. godine poradio na obnovi članstva. Sada nas ima, dakle, mnogo manje nego prije stotinu godina, ali i ovaj sadašnji broj je puno veći od članstva nekih današnjih “nevladinih udruga” koje su nametnute hrvatskoj javnosti.
Današnja svrha Društva nije promijenjena u odnosu na prvotnu svrhu, ali su promijenjeni načini njezina ostvarenja. Kada sam 2012. godine izabran za predsjednika Društva, prihvaćen je program rada, koji se sastoji, s jedne strane, od rješavanja nagomilanih novčanih i ljudskih poteškoća, a s druge strane, od razvijanja djelatnosti u tri smjera. Prva djelatnost je nastavak objavljivanja časopisa “Marulić”, godišnjaka “Danice”, te drugih knjiga koje bi ušle u program objavljivanja.
Drugo, održavanje književnih četvrtaka, što je vrlo pogodni način za odašiljanje javnosti vrijednosnih poruka i sadržaja, a što je podpuno sukladno s izvornom svrhom Društva, tj. izgradnja i podučavanje hrvatskoga puka u dobrim sadržajima. Konačno, kao treća prihvaćena djelatnost je osnivanje zaklade za pomoć učenika i studenata, jer ulaganje u čovjeka je najbolje ulaganje. Zbog navedenih poteškoća do sada nismo mogli ostvariti cjelokupnu tu djelatnost, ali stvaramo predpostavke da sve one dođu do svoga ostvarenja.
Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima poslije Matice hrvatske druga je najstarija kulturna ustanova u RH. Kako ocjenjujete trenutni položaj Društva na hrvatskoj kulturnoj sceni?
Zapravo, treća ustanova po starosti. Matica hrvatska utemeljena je 1842. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti utemeljena je 1866. godine, a naše je Društvo osnovano 1868. godine. Premda je Matica hrvatska u načelu udruga kao i naše Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, razlika između njih ipak postoji, jer Matica se hrvatska tijekom vremena pretvorila gotovo u ustanovu, koju pomaže i sama Država, dok je naše Društvo, ostalo društvo i ovisi o svojim članovima i o njihovom dobrovoljnom radu.
Uz te dvije udruge ili ustanove, često se spominje i treća, a to je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali ona je u punom smislu ustanova, a ne udruga. Ne treba zaboraviti da je godinu dana prije Matice hrvatske, 1841. godine osnovano u Zagrebu Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kojemu je suosnivač bio zagrebački biskup Juraj Haulik, koji je kao zagrebački nadbiskup podupro osnivanje i našega Društva. Po redoslijedu osnivanja vidljivo je da je Hauliku bilo važnije gospodarstvo, nego li kultura, odnosno izobrazba i duhovna izgradnja, jer da bi se čovjek mogao duhovno izgrađivati, mora imati najprije od čega živjeti.
Trenutačni položaj našega Društva na hrvatskoj kulturnoj pozornici ni po čemu nije poseban. Trudimo se da kao udruga obstojimo, a u tom smislu vrlo nam je važno članstvo, koje nastojimo umnožavati. Pozivam sve koji imaju sklonosti prema našemu radu da nam se priključe. No, svakako smo u hrvatskoj javnosti prepoznatljivi po svojim dvama izdanjima, časopisu “Marulić” i godišnjaku”Danica”.
Nakladnička aktivnost
Društvo kojem ste na čelu tijekom povijesti ostvarilo je iznimno bogatu nakladničku djelatnost. Možete li nas upoznati sa sadašnjim stanjem glede nakladničkih aktivnosti Društva?
U desetljeću prije Drugoga svjetskog rata Društvo je godišnje objavljivalo i po 30 naslova. Bile su to knjižice manjega obsega, pa stoga puno čitljivije, nego li neke debele knjige. Danas se ne možemo pohvaliti velikom izdavačkom djelatnošću. Nekoliko je razloga. Izdavačka djelatnost je nakon 1990. godine u Republici Hrvatskoj uvelike umnožena, pa je naše Društvo samo jedan od mnogih hrvatskih i međunarodnih izdavača u Hrvatskoj. Hvala Bogu da je tako!
U izdavaštvu se danas ne možemo takmičiti s jakim i profesionalnim izdavačkim kućama, ali ipak nastojimo da u svojim izdanjima stvorimo prostor za pisce kršćanske nadahnute književnosti, bilo da se radi o prozi, drami ili pjesništvu. Kršćanska nadahnuta književnost je u Hrvatskoj desetljećima podpuno zanemarena. Osim našega Društva, posljednjih ju godina promiče “Glas Koncila” sa svojim kratkim pričama, te dr. Tanja Baran sa svojom Udrugom za promicanje znamenitih Križevčana.
Drugi je razlog naše smanjene izdavačke djelatnosti teško novčano stanje koje smo baštinili zbog nerazboritoga trošenja novca tijekom posljednjih deset ili više godina. A treći razlog je djelomična nezainteresiranost čitalačke javnosti za tiskanu riječ, budući da se mlađi naraštaji okreću prema digitalnom mediju. Usprkos svemu, nastojimo hrvatskoj javnosti ponuditi kršćanski nadahnute tekstove, u već navedenim izdanjima, kao i u drugim samostalnim knjigama.
Ove smo godine učinili pretisak zbirke pjesama Velimira Deželića, starijega, “Kraljica Hrvata – pjesme” iz 1936. godine, a tiskali smo i zbirku pjesama Vere Grgac, “Arhitektura savjesti”. Objavili smo 28. izdanje “Malog molitvenika”. U planu su nam još dvije knjige za ovu godinu, od kojih je jedna zbirka pripovjedaka Stanka Rozgaja, “Vivataccademia”, a druga, roman Jelke Pavišić, “Sve će biti dobro, tratinčice!”. Kao što vidite, radi se o hrvatskim piscima za hrvatsku čitalačku javnost.
Revija „Marulić”
Hrvatska književna revija “Marulić” nakon kraćeg vremena neizlaženja ponovno je počela s izlaženjem, ovaj put kao četveromjesečnik. Za one koji nisu čitatelji i pretplatnici molimo Vas da nas ukratko upoznate s temama koje su u časopisu zastupljene.
Budući da smo zbog gomilanja gubitaka morali u Društvu napraviti preustroj, tj. iz plaćenoga rada prijeći na dobrovoljni rad, to je kod donedavnih zaposlenih radnika izazvalo nezadovoljstvo, pa su počeli širiti glasine da se ukida Društvo, da prestaje njegova djelatnost, da više ne će izlaziti “Marulić” i slično. Kao što je vidljivo iz rada posljednjih dviju godina, sve su to bile lažne glasine kako bi neki koristoljubivi pojedinci za sebe ostvarili što veću korist.
Dakle, nije istina da je “Marulić” prestao izlaziti. Istina je da su zbog proširenih lažnih glasina dotadašnji suradnici prestali slati svoju suradnju, pa se nije imalo dovoljno sadržaja u danom trenutku za pojedini broj. Osim toga, zbog već navedenih novčanih poteškoća nije nam bilo moguće pokriti tiskarske troškove, pa smo odlučili da brojeve časopisa za 2013. i 2014. tiskamo kao dvobrojeve.
Usprkos tome, časopis nije postao četveromjesečnik, već je on i dalje dvomjesečnik, ali trenutačno kao dvobroj, pa ispada kao četveromjesečnik. Časopis “Marulić” počeo je izlaziti 1968. godine, dakle, na 100. obljetnicu postojanja Društva, i ova 2014. godina mu je 47. godina izlaženja. Dakle, nema nikakvoga prekida u izlaženju, osim što je objavljivanje pojedinih brojeva odgođeno, ali dosada su izišli svi predviđeni brojevi i dvobrojevi. Drugi dvobroj za ovu godinu izlazi početkom mjeseca rujna. Nadam se da ćemo s početkom 2015. uspostavit redoviti dvomjesečni ritam izlaženja svih šest brojeva u godini.
U posljednjih nekoliko dvobrojeva objavljeno je više znanstveno-istraživačkih radova, nego li tekstova lijepe književnosti. Razlog je već naveden, a to je činjenica prekida suradnje nekih suradnika koji su bili zavedeni lažnim glasinama. No, sadašnja urednica časopisa, Jelka Pavišić, marljivo prikuplja nove i stare suradnike, kako bi ovaj časopis zaista bio ono što mu je naznačeno u podnaslovu, a to je hrvatska književna revija i časopis za književnost i kulturu. To znači da u njemu želimo objavljivati radove ponajprije hrvatskih književnika, i to one radove koji odišu kršćanskim duhom.
Logor Jasenovac
U posljednjih nekoliko godina dali ste nekoliko intervjua u kojima ste otvorili pitanje ustaškog logora Jasenovac u kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske mitologije i hagiografije. Iz određenih krugova nakon toga su uslijedile oštre medijske reakcije. Što se prema Vašem mišljenju skriva iza onemogućavanja objektivne rasprave i objektivnog –’sine ira et studio’ – historiografskog istraživanja ove problematike?
Nije problem u ratnom logoru Jasenovac. To je bio logor kao i mnogi drugi logori u svim zaraćenim zemljama. Kad bi se radilo samo o logoru Jasenovac, vlastodršci bi lako dopustili njegovo istraživanje, pa i prekapanje, tim više što ti koji se tomu danas suprotstavljaju nisu vjernici – hvale se svojim bezvjerjem ili u najboljem slučaju neznanjem, agnosticizmom – pa predpostavljam da oni nemaju nikakvog odnosa prema pokojnima, jer su oni za njih totalna ništica. Nije dakle riječ o logoru ni o logorskim žrtvama.
Riječ je o stečenim položajima, kako na osobnoj, tako i na široj, pa čak i međunarodnoj razini, koji osiguravaju vlast i moć. Hrvatska je bila za vrijeme II. svjetskoga rata poprište hrvatske nacionalne i tuđinske imperijalne politike. Najveći grijeh Nezavisne Države Hrvatske bila je hrvatska nacionalna politika koja je bila brana, kako sovjetskoj i srbskoj politici s istoka, tako i britanskoj sa zapada, a u određenom smislu i takozvanim saveznicima – Nijemcima sa sjevera i Talijanima s juga. Svi su oni imali, a neki od njih imaju i danas apetit prema hrvatskom ozemlju.
Svaka nacionalna, pa i nacionalistička politika smetnja je imperijalističkoj, dakle ekspanzionističkoj politici. Kako se Hrvati ne bi više nikada usudili pomisliti na vlastitu državu, trebalo je najprije zatrti svaki trag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a onda onemogućiti u budućnosti bilo kakav pokušaj za njezino ponovno uspostavljanje. Međunarodni činbenici, uključujući i naše hrvatske komuniste, koji su bili u službi strane, imperijalističke sile, jako su se trudili da bace prokletstvo na hrvatsku državu i na nas Hrvate. To su za sebe nastojali dobro iskoristiti naši istočni susjedi, kojima je apetit prema Hrvatskoj s vremenom još više porastao.
No, kako se ne bi morali boriti protiv Hrvata, podmetnuli su nam kukavičje jaje – mit o Jasenovcu. Taj je mit u pravom smislu kukavičje jaje jer su ga ‘okitili’ svim onim nedjelima i zločinima koje su, bilo kao partizani, bilo kao četnici, učinili prema hrvatskom narodu, kako za rata, a još više i strašnije nakon rata.
Naravno da postoje i drugi, neposredniji razlozi, zbog čega se onemogućava istraživanje fenomena Jasenovac. Jedan je svakako i taj što su stvarni i duhovni očevi današnjih političara sudjelovali nakon rata u genocidu nad hrvatskim narodom, među ostalim, i na području logora u Jasenovcu. Tu su završile mnoge kolone križnoga puta hrvatskih zarobljenika koji su na području tog logora ubijeni bez suda i bez ikakvog sudskog postupka. Iznošenje na vidjelo tih činjenica smeta onima čiji su očevi svoje karijere izgradili na tim zločinima, pa to nisu poželjne činjenice, jer bi sigurno smetale i njihovim karijerama.
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
Pred oko dva mjeseca osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na Osnivačkoj skupštini izabrani ste za predsjednika. Kojim će se sve aktivnostima ovo Društvo baviti?
U svojim smo Pravilima zacrtali svrhu Društva, a to je: (1.) istraživanje hrvatske povijesti XX. stoljeća, osobito položaja i uloge hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća; (2) osvijetliti okolnosti nastanka, trajanja i prestanka Nezavisne Države Hrvatske, kao i narav i postojanje ratnoga sabirnog i radnog logora, te poslijeratnog logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i informbiroovacau Jasenovcu, ali isto tako nastanak i razvoj velikosrbskoga i jugoslavenskoga jasenovačkoga mita, i (3) osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova.
Da bismo ostvarili tu svrhu, istraživat ćemo i objavljivati izvore i rasprave iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, vezane uz trostruki susljedni logor u Jasenovcu; istraživat ćemo i popisivati ljudske žrtve radnoga i sabirnoga logora u Jasenovcu za vrijeme rata, ali i poslijeratnoga logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i njemačke nacionalne manjine; surađivati sa sličnim ustanovama i udrugama na ustanovljenju pojedinačnog popisa svih žrtava, bez obzira na njihove počinitelje; poticati znanstvene skupove na tu temu, predstavljati pisane radove iz područja hrvatskoga žrtvoslovlja, a onda se osobito zauzimati za stvaranje jedinstvenog spomen-područja u Jasenovcu za sve žrtve, svih totalitarizama XX. stoljeća (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma). Želimo objavljivati vlastito glasilo, pod nazivom “Jasenovački logori”, a o svemu tome obavješćivati hrvatsku javnost i preko vlastitoga mrežnoga sjedišta.
Broj žrtava
Je li prema Vašem mišljenju moguće ustanoviti objektivni broj stradalih u Jasenovcu ili će to pitanje i u budućnosti ostati enigma?
Za vrijeme rata logorska je uprava vodila točne popise i dnevnike svih događanja unutar logora. Svaki je logoraš imao svoj jedinstven matični broj. Svi su ti logoraši bili popisani i ti su popisi sačuvani do kraja rata. Oni su završili u rukama partizana i danas se još uvijek drže u tajnosti, kako bi se moglo njima manipulirati. Po svemu sudeći nalaze se u Beogradu.
Dakle, kad će nam “gospodari istine” dopustiti istraživati te popise, moći ćemo ustanoviti, ne samo tko je umro ili tko je ubijen u logoru, već i sve koji su kroz logor u četiri ratne godine prošli. Međutim, ne će biti nikada moguće ustanoviti pojedinačni popis ubijenih hrvatskih domoljuba koje su komunistički vlastodršci ubili na području logora od 1945. do 1948. godine, jer o tim svojim zločinima komunisti ili, kako se vole nazivati, antifašisti, nisu ostavljali pisanih tragova. No, svestranim istraživanjem ipakćemo moći imati cjeloviti popis svih stradalih za vrijeme rata i poslije rata, samo što nećemo moći ustanoviti gdje je tko od tih stradalih završio svoj zemaljski život.
