JOŠKO ČELAN: Rotary drma hrvatskom znanošću, naobrazbom i športom
Tajna društva
Bistrih li i okretnih, javno osjetljivih i munjevito poduzetnih Hrvata
Jedna, naime, tiha i diskretna kolegijalna polemika u Večernjem listu i to s vremenskim odmakom od mjesec i pol dana o tome koje to tajno društvo ili
podzemna družina vlada, upravlja i drma hrvatskom državom događa se ovih dana, ljeta Gospodnjeg 2014. godine – dakle, sa samo četvrt stoljeća zakašnjenja! I to onako na razini prvog razreda političke osnovne škole, nakon što su istine o tome postale već opće mjesto i društvenih mreža za dokone kućanice: od utvrđivanja da ta podzemna vlast postoji pa do priznanja da ona nije plod ‘paranoje’ ludih ‘teoretičara urote’. Pri tome sve ostaje na općim dojmovima, bez navođenja i udruga i imena članova (o njihovu društvenom učinku da i ne govorimo).
Znakovito je i to da se ova gotovo implicitna ‘polemika’ događa upravo u Večernjem listu (‘Večernjaku’), dnevniku u nominalnom vlasništvu austrijske Styrije, koji je u komunizmu nosio nimalo laskav naslov ‘Bezgrješnjaka’. Danas je on zapravo jedini od svih vodećih oligarhijskih (‘mainstream’) medija – uključujući elektronske i sve druge – koji koliko-toliko zaslužuje naziv ozbiljnoga javnog glasila. A bio bi to i više da nema ‘istočnoga grijeha’, koji ga vezuje sa svojim ‘bezgrješnjačkim’ vremenima, a koji se najbolje može iskazati stihom davne narodne alkoholičarske himne: ‘Lijevo – desno, nigdje moga stana’.
Vladavina ‘decentnih’
Tako se najprije, 14. lipnja, s te lijeve strane javio Večernjakov novinar Goran Gerovac otvoreno masonsko-apologetskim tekstom pod naslovom ‘Danas vladaju masoni i tajna društva. Bolje i oni nego zavičajna društva’. Dana 31. srpnja, oglasio se pak njegov kolega Dražen Ćurić u komentaru pod naslovom ‘Rodijački savezi vladaju Hrvatskom’ – dakle, s istom temom, naizgled i tezom, ali zapravo sa suprotnim desnjikavim stajalištem.
Gerovac, najkraće rečeno, tvrdi da su tajna (masonska) društva zapravo udruge svakovrsnih velikana misli i djela, koja su, čak i kad sama pate od ljudskih slabosti, i zemlji i svijetu donosila dobro. Nastala su, kaže on, iz gole povijesne nužde: ‘Baš to tradicionalno, nepopustljivo konzervativno otjeralo je u jednom trenutku pamet u ilegalu i odredilo joj da stvari nabolje mijenja decentno”. Ako niste dobro shvatili: masoni postoje, jer su svijetu prijeko potrebni zbog prokletih „nepopustljivih konzervativaca’. Masoni vladaju i to kako: ‘pametno’, ‘mijenjaju svijet nabolje’, a uz to još i ‘decentno’. Ovo bi se, prema slavnom Klaićevu rječniku, moglo prevesti kao ‘pristojno’, da ne kažemo ‘u (bijelim) rukavicama’, što bi bila umanjenica (eufemizam) – da nije zapravo obična krivotvorina.
Masoni – htjeli ste reći gospodine Gerovac, ali ste se pravodobno ugrizli za usnu – vladaju, ne ‘pristojno’, nego tajno, podzemno, ispod žita, zaplotnjački, zavjerenički… U ‘otvorenom’ društvu, koje im od ukazanja njihova planetarnog ‘kampjuna’ Sorosa u ovoj zemlji ne silazi s usta, vladaju krajnje zatvoreno – do te mjere da se ni dan danas, recimo, ne zna radi li u Splitu, drugom po veličini hrvatskom gradu, njihova loža čije je osnivanje još prije gotovo sedam godina, 11. prosinca 2007., u Slobodnoj Dalmaciji najavio Dragan Kukavica, ‘veliki majstor Velike lože Hrvatske’. Vjerojatno radi, ali mora da su veliki meštri zaključili da splitska sredina, za razliku od zagrebačke, još nije dovoljno otvorena za njihovu zatvorenost…
Iako u Hrvatskoj ima masonskih i masonoidnih novinara ‘kao kusih pasa’, jer su jedna od triju profesija koje se u lože primaju bez ograničenja, teško da je itko od njih napisao ovako pohvalnu misao kao što je to učinio Gerovac: ‘Kod tajnih društava imamo dilemu postaješ li velik čovjek tek kad postaneš njihov član ili njihov član postaneš zato što si već velik čovjek’. Masoni su, dakle, ‘veliki ljudi’ već po svome genetskom kodu ili ih u takve jednostavno – proizvede njihova loža (koji je ovo podguzni novinarski gnjus!) Masonskim ‘velikanima’, prema Gerovcu, bitna suprotnost su ‘tajna zavičajna društva’, ‘rođaci i jarani’, iza kojih – potpuno u skladu s (državnim novcem promoviranim) stereotipima iz kazališnih predstava Ivice Buljana ili Olivera Frljića, odnosno filmova Dalibora Matanića ili Vinka Brešana – stupaju ‘glasne, zaslinjene, supijane i novca gladne grupe’. Oni su – mi već prepoznajemo odavno ustajale karikature raznih ‘Hercegovaca, ‘vlaja’ ili najopćenitije ‘ognjištara’ – ono što nas je ‘uvaljivalo u najveća govna’.
Budući da je poznato kako se sam ‘masonski (Bože mi oprosti!) Jeruzalem’ nalazi u srcu Londona, u tamošnjoj središnjoj loži Velikog Orijenta, moguće je s puno vjerojatnoće zaključiti da bi, iz Gerovčeve purgerske (‘urbane’) vizure,
to zloćudno središte rođačko-jaranske urote trebalo pronaći jamačno negdje u trokutu između Gruda, Širokog Brijega i zapadnog Mostara. S tek malo mašte moguće je pretpostaviti da je zgodan, iako ne najvažniji primjer planetarnog čovjekoljublja Gerovčevih londonskih idola, recimo – NATO-ova pljačka Hercegovačke banke 18. travnja 2001. godine! Treba li sumnjati na čijoj su strani bile Gerovčeve naklonosti, osobito ako se zna da on smatra kako ‘nema sumnjivije organiziranosti s dalekosežnim posljedicama’ od ‘zavičajnog organiziranja’. Među ostalim ili prije svega stoga što ono ‘sprečava logičnu integraciju u društveni global’.
Ne događa se često da čak i prikladno umreženi novinari ovako bez zadrške pjevaju ode masonskoj vladavini nad Hrvatskom i nekad kršćanskim Zapadom, ali Gerovac čini i korak dalje (od svoga radnog mjesta u Oreškovićevoj 6 u Zagrebu, izravno u smjeru odgovarajuće ustanove u Vrapču). Naime, Gerovac brzo shvaća da su od samih jaransko-rođačkih udruga još opasnija dva općenita pojma i pojave koje ih natkriljuju: jedna je ‘konzervatizam’, a druga ‘tradicija’.
‘Mislim da je tradicija nešto najgore što se čovjeku ikad dogodilo’, uzvikuje on u groznici masonoidnog naprednjaštva (misleći pri tom prvenstveno na ‘tradicijske temelje ovoga naroda’) ‘i da je doista treba rušiti i podrivati na svakom koraku’ (!) ‘Opa’ ili, modernije rečeno, ‘vauuu’: ovaj tip je doista sebi dao pozamašan zadatak – on bi očito ‘rušio i podrivao’, recimo, Držićeva ‘Dunda Maroja’, a ako treba lomio i samu Baščansku ploču, a zacijelo bi, radi sveopćeg napretka ‘društvenog globala’ u koji se treba ‘logično integrirati’, zaratio i s – Teslinom naizmjeničnom strujom, koji su (sve troje) dijelom hrvatske tradicije (baštine, naslijeđa)!
„Đavolji trokut”
Rekosmo: mjesec i pol dana nakon toga, javio se rečeni Dražen Ćurić,
koji je također rekao da ‘rodijački savezi i dalje vladaju Hrvatskom’. Nevolja je u tome što Ćurić ‘rodijake’ ne nalazi u hercegovačkom ‘đavoljem trokutu’, već na potpuno suprotnom mjestu: u našoj miloj i naprednoj Istri! Povod je bio namješteni izbor Ratomira Ivičića za novog direktora Hrvatske turističke zajednice, koji kao da je napravljen u kakvoj zabačenoj vikendici na Blidinju, pri čemu bi u izbornom povjerenstvu sjedili sami ‘jarani nad jaranima’ (recimo, Kutle, Rojs i Vice Vukojević)! Ali, ne – dogodilo se to u Istri, koja se uvijek gura pod nos južnim hrvatskim neurbanim i ognjištarskim krajevima kao uzor ‘decentnosti’. Kako to da je vječno nasmiješeni i stidljivo šaputavi ministar turizma Lorencin pao tako nisko da vlast u jednoj tako dobro ugojenoj ustanovi izruči svome istarskom ‘rodijaku’?!
Da stvar bude gora, Ćurić tvrdi da je hercegovačko rodijaštvo u javnim poslovima bilo ‘nekako i najmanje opasno, jer nije bilo dovoljno sofisticirano’. ‘Nisu bili vični off shore tvrtkama u Lihtenštajnu i Švicarskoj pa se relativno lako moglo otkriti ‘tko je što jamio”, zaključuje on. ‘Taj takozvani hercegovački lobi nije ‘pustio korijene’ pa ga je bilo relativno lako isključiti iz glavnih tijekova politike i novca’. E, ali Ćurić potom skreće pažnju na komunističko-udbaški ‘plemenski savez’, koje jasno i glasno imenuje ‘dobitnicima tranzicije’ u inače gubitničkoj Hrvatskoj. Po uzoru na svoga velikog uzora i podzemnoga saveznika sotonu, najveći im je uspjeh što su ‘u ovih četvrt stoljeća demokracije gotovo uvjerili hrvatsku javnost da uopće ne postoje’. Tako je barem bilo do velikoga loma, koji se dogodio dramatičnim zapletima oko izručenja dvojice plemenskih vođa Perkovića i Mustača njemačkom sudištu.
Tek u posljednjih osam redaka teksta Ćurić navodi ‘razna tajna i polutajna društva čiji se članovi povremeno druže i bistre ‘politiku i društvo”, čak ni ne navodeći da bi se ona mogla zvati ‘masoni’, ‘rotarijanci’, ‘lionsi’… ‘Možda se i na tim sastancima dogovaraju i neka kadrovska rješenja’, zaključuje on. ‘Baš me zanima bi li na javnom natječaju prije prošao neki solo igrač ili sretnik koji ima svoga ‘rodijaka’ u nekom utjecajnom debatnom klubu? Bojim se da se odgovor podrazumijeva’.
Već na prvi pogled imao bih dvije primjedbe. Masoni, naime, svoje pajdaše ne zovu ‘rodijacima’, već ‘braćom’, što je puno viši stupanj srodstva, bliskosti, organiziranosti i međusobnih obveza – baš kao što i mafijaši svoje udruge ne zovu ložama, već ‘familijama’. I drugo, šala je mala nazvati njihove lože ‘debatnim klubovima’ – što bi od njih bilo kad bi se oni zadovoljavali debatiranjem pa čak i golim kadroviranjem? Oni su udruge za osvajanje vlasti i gomilanje novca – dakako, ne za sebe, već u višem interesu ‘spašavanja civilizacije’ od, kao što reče Gerovac, ‘nepopustljivih konzervativaca’.
„Rodijaci i velikani”
I konačno, bez posebne nakane da dovoljno odrasle kolege učim kako bi o ovoj temi – nakon četvrt stoljeća ‘demokracije’ – trebalo pisati, ipak bi podsjetio da je internet, kao i sam život, puno zanimljiviji i ‘krvaviji ispod kože’.
A kako su i jedan i drugi kao takvi dostupni i Večernjakovim čitateljima, ovakva ‘ulaženja u problematiku’ na način političko-novinarske osnovne škole jednostavno nisu dovoljna. Nemam iluzija da bi ovo moglo imalo utjecati na vizuru Gorana Gerovca, ali Dražen Ćurić u svojim tekstovima pokazuje da barem shvaća odakle vjetar puše. Uostalom, iznenađujuće je koliki se broj i ponajboljih hrvatskih novinara i drugih javnih djelatnika pravi da ova podzemna dimenzija politike i društvenoga života ne postoji ili da, ako i postoji, o njoj se ne smije ili ne može ništa znati. Tajna društva jesu tajna, ali nisu sasvim nedokučiva.
Kao dokaz i – ne bih htio biti preuzetan, ali, eto, moram – kao primjer navodim jedan nedavni rječit slučaj dvaju malo je reći zanimljivih imenovanja na najvišem državnom vrhu. Riječ je o izboru Vedrana Mornara na mjesto ministra znanosti, obrazovanja i sporta 11. lipnja i Damira Borasa 15. travnja na dužnost rektora Zagrebačkog sveučilišta. Obojica su se već oglašavali, i šira javnost je već počela stjecati prve uvide u njihove profile, ali jedna činjenica ostala je manje-više nepoznata: obojica su pripadnici istog (polu)tajnog društva, kluba Rotary, čak i iste ‘podružnice’!
Ovaj njihov bratski kružok zove se točno Rotary klub Medvedgrad, sastaje se svakoga četvrtka u 19 sati u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade – i tako dalje, i tako dalje. Što to znači? To znači da ova dvojica ljudi, zajedno s još njihova 24 brata, koje nije izabrao nikakav hrvatski narod, već njihova braća na višim razinama masonske ili masonoidne piramide, ‘ima pod sobom’, vlada ili drma cijelom hrvatskom znanošću, naobrazbom i športom – i to na najvišoj državnoj razini, ali i na manje-više svim drugim ispod nje!
Sve je, dakako, u slučaju Mornara, formalno pokriveno političkom voljom i izbornim legitimitetom vladajućeg SDP-a, ali nema tu slučajnosti pa ni normalnosti, o demokraciji da i ne govorimo. Sjetimo se: kada je Sanader dolazio na vlast nije u Sabor iz Splita doveo, recimo, nekoga svog dugogodišnjeg zaslužnog HDZ-ovca, već dugogodišnjega i zaslužnog rotarijanca Jerka Rošina. On se pak u saborsku povijest upisao knjižicom satiričnih pjesmica, koje je ispisivao tijekom sastanaka vrhovnoga državnog tijela, i kasnije nepokolebljivom odanošću Velikom vođi nakon što je ovaj završio u Remetincu.
Kada, dakle, neki samozvanci iz hotela The Regent Esplanade, Mihanovićeva 1, Zagreb, zavladaju hrvatskom znanošću, naobrazbom i športom, onda je to znak da – oprostite mi na izravnosti – nema ni Sabora, niti vlade. Nema demokracije ni stranačkog pluralizma, jer se ključne odluke donose drugdje. Postoji samo jedna stranka, koja se zove udbomasonerija (zašto ovo ‘udbo’ – opširno sam pisao na drugim mjestima), sa svojim ograncima za ‘opsjenu prostote’, koji se zovu SDP, HDZ, HNS i tako redom.
Ali, nema ni slavne i uzvišene ‘autonomije sveučilišta’. Sveučilište je autonomno, neovisno, samo od onih koje je negdje, bilo gdje, birao hrvatski narod, ali je i te kako ovisno od ovih iz The Regenta Esplanade. I kao ishod toga imate da, recimo, da na gotovo svim hrvatskim sveučilištima stotine mladih povjesničara hrvatskoj povijesti uče militantni jugonacionalisti/orjunaši kao što su Jakovina u Zagrebu, Perica u Rijeci, Markovina u Splitu… A na čelima sveučilišta sve sami ugledni, ‘decentni’ pače mjestimice i ‘veliki’ Hrvati.
Ovo paramasonsko porijeklo i Mornara i Borasa, uz sve uvažavanje njihovih stručnih životopisa, tako baca sumnju i na predstave koje su se odigravale nakon njihova imenovanja. Nakon polpotovskog troglodita i ‘gotovo sotonista’ Jovanovića, ministar Mornar se kokolavao s nadbiskupom Bozanićem oko tzv. zdravstvenog odgoja, dok je Boras uzdizao ‘biblijske vrijednosti’ (na neki njegov starokatolički način). Meni je to sličilo znanoj udbaškoj metodi: dok je Jovanović bio izravni batinaš, ovi sada – kad su vidjeli, prije svega na referendumu o braku, da se žrtva, hrvatski narod, ne da lako preodgojiti – pokušavaju iste ciljeve iznuditi pripaljivanjem cigarete… Ali tajna, podzemna ‘agenda’ njih i njihovih gazda ukorjenjuje se u društvu, milom ili silom, neovisno bili na vlasti ‘lijevi’ ili ‘desni’.
Sve u svemu, doista je krajnje vrijeme – 25 godina je dovoljno dugo da se shvati kako tzv. demokracija djeluje – da se barem djelić one energije koju politički akteri troše na nadzemna nadigravanja (SDP-a, HDZ-a i sličnih) usmjere prema ovim ‘velikim manevrima’, koji se događaju u podzemlju društva. To znanje ne će vam puno pomoći, ali barem se ne ćete osjećati kao ordinarne budale, koje netko s lakoćom vuče za nos.
A možda se zapravo nešto ipak promijeni. Sjetite se, na utuk spomenutom Goranu Gerovcu: devedesetih, dok su musavi i neuglađeni ‘rodijaci’ imali koliko-toliko moći, Hrvatska je dobivala i potpuno ‘bezizgledne’ ratove, a državni joj je dug bio tek nešto veći od onog kojeg je naslijedila od ‘Jugovine’. Nakon 2000. godine, kad su vlast u punom iznosu preuzeli ovi ‘decentni’ i ‘velikani’ iz podzemlja Hrvatska ima vojsku koja ne uspijeva u zraku održavati ni onih par letjelica koje su joj preostale, a država grca u dužničkom ropstvu genocidnih razmjera. Važno je da su pederi i ‘nevladin sektor’ (konačno?) namireni i zadovoljeni…
Izvor: Joško Čelan/Hrvatski tjednik
