DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu
DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
Jer 20, 7-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27
„Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga,
a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“
(Mt 16, 25).
Misno evanđelje dvadeset i druge nedjelje kroz godinu nastavak je evanđeoskog odlomka od prošle nedjelje. Nakon što je pohvalio Petra zbog vjere koju je ispovjedio, Gospodin Isus objavljuje učenicima što ga čeka u Jeruzalemu, kako mora mnogo pretrpjeti, kako će biti ubijen i kako će treći dan uskrsnuti. Petar ga uze na stranu te ga poče odvraćati. No Isus ga na to strogo ukori: Nosi se od mene sotono! Sablazan si mi jer ti na pameti nije što je Božje, nego što je ljudsko (Mt 16, 23). Potom svim učenicima uputi poziv da se, ako žele biti njegovi, odreknu sami sebe, uzmu svoj križ te pođu za njim.
Opisani događaj ima veliko značenje za nas vjernike. Na Gospodinovu riječ o vlastitom trpljenju, muci i križu u Petru se javlja otpor, pobuna. Petrovo odvraćanje Gospodina od muke i križa u biti je znak Petrove brige i ljubavi prema Gospodinu Isusu. Petar postupa tako ljudski, tako prijateljski; on jednostavno želi onoga koga voli poštedjeti trpljenja i križa. Da smo mi trebali napisati nastavak tog događaja, vjerojatno bismo napisali kako je Isus počeo uvjeravati Petra da tako mora biti, a potom bi Petar iznova, još jače, s još više žestine i nestrpljenja, odvraćao Isusa od njegova puta. U našem scenariju vjerojatno bi Isus popustio. No, u stvarnosti Isus oštro prekorava Petra: Nosi se od mene, sotono. Sablazan si mi jer ti na pameti nije što je Božje, nego što je ljudsko! Iza Petrove brižnosti Isus prepoznaje nešto dublje, nešto tamnije i prikriveno; on prepoznaje djelovanje Zloga, djelovanje Sotone koji želi poremetiti Božje planove i putove. Isus je prethodno rekao kako je njegova hrana vršiti volju Oca nebeskoga; to je njegov cilj, to je smisao njegova života. Iz jedinstva života s Ocem nebeskim proizlazi i jedinstvo djelovanja. Kad spozna što Otac od njega očekuje za Isusa ne postoji drugačiji put, ne postoji drugačija mogućnost. On može i zna samo jedno: vršiti volju Oca nebeskoga, što koštalo da koštalo.
Petar je zbunjen. A i mi zajedno s njime: kako volja Božja može biti trpljenje; kako volja Božja može biti križ? No ako malo dublje promislimo, ako malo dublje zađemo u svoja ljudska iskustva uočit ćemo pravilo, gotovo zakon, da istinske ljubavi nema bez žrtve, bez trpljenja. I što je dublja, što je veća ljubav ona je osuđena, usmjerena dubljem trpljenju. Ljubav nema oružja kojim se može izboriti za svoje pravo, za ono što želi postići doli trpljenje. Što mogu, primjerice, učiniti roditelji kad im dijete pođe krivim putem, kad se počne opijati i drogirati? Na silu ne će riješiti ništa; ostaje im potražiti pomoć i trpjeti, a trpe jer ljube. I što je god veća povezanost, veća ljubav između osoba dublje je i veće trpljenje. A mi se po svojoj ljudskoj naravi želimo tome oprijeti, želimo se osloboditi trpljenja i križa.
Petar je Isusu sablazan jer ga želi odvratiti od Božjih putova. Isus ga prekorava jer mu na pameti nije što je Božje, nego što je ljudsko. Isus nije rekao Petru kako mu je na pameti ono što je sotonsko, nego ono što je ljudsko. Tako je ljudski htjeti izbjeći trpljenje i križ. Tako je ljudski željeti imati sretan i radostan život. Tako je ljudski htjeti biti, primjerice, bogati i slavni itd. I sve to po sebi nije loše. No, unutar tih, tako ljudskih želja, često se nalazi nešto prikriveno, nešto tamno i zlokobno što vodi osobu da nastoji ostvariti svoje želje bez obzira na sve drugo, bez obzira na druge i bez obzira na ljubav. Tu se otvara prostor djelovanju Zloga, tu se ono tako ljudsko počinje protiviti Bogu te tako ono tako ljudsko prerasta u sotonsko.
I mi smo često puta baš poput Petra u napasti da pomislimo kako znamo bolje od Boga; kako je Bog nepravedan kad se nama ili onima koje ljubimo događa nešto što ne želimo, što nije u našim ljudskim planovima. Htjeli bismo da se Bog pokaže velik i moćan u svijetu te da svijet preobrazi i uredi prema našim zamislima i prema našim potrebama. U svojim očekivanjima i željama tako smo ljudski. No Bog bira drugačiji put. On bira put preobrazbe srca trpljenjem i poniznošću. Događaj s Petrom poziva nas na oprez da se ne bismo u svojoj ljudskosti, u svojim ljudskim željama pobunili protiv Boga, a to bi bilo sotonski. Zato nas Gospodin poziva da se odreknemo samih sebe, da uzmemo svoj križ te da pođemo za njim (Mt 16, 24). Odreći se samih sebe nije drugo doli učiti i naučiti promatrati vlastiti život i svijet iz drugačije, iz Božje perspektive. Naša redovita perspektiva gledanja na svijet koji nas okružuje je egoistična; perspektiva koja uvijek polazi od vlastitoga „ja” i osobne koristi. To je perspektiva koju sv. Pavao naziva život po tijelu, ili suobličenost ovomu svijetu. Odreći se sebe znači naučiti osluškivati i slijediti poticaje Duha Svetoga u vlastitoj nutrini, u vlastitoj savjesti. Duh Sveti, koji je izliven u naša srca, želi nas naučiti razabrati što je volja Božja te nam pomaže da je izvršimo. I to je temeljni cilj djelovanja Duha u nama. Duh nam pomaže da otkrijemo i otvorimo nove poglede, pomaže nam da naš pogled ne bude isključivo prikovan za zemlju nego da ga usmjerimo prema gore, prema nebu, prema Gospodinu Bogu. Gospodin nas upozorava da ćemo izgubiti vlastiti život ako ga želimo spasiti na ljudski, na vlastiti način. A ako vlastiti život izgubimo poradi njega da ćemo ga spasiti. Drugim riječima, ako uđemo u njegovu logiku življenja, a to je logika u kojoj prvenstvo ima volja Božja, tada će naš život biti spašen. I to je doista tako, jer je najdublji i istinski sadržaj ljudskog života sam Bog.
Don Mladen Parlov
