TATA GOLDSTEIN: ‘Recimo da sam Jugoslaven’
Slavko Goldstein za El Pais: ‘Hrvat? Recimo da sam Jugoslaven’
Slavko Goldstein dao je intervju za španjolski El Pais, nekoć umjereno lijevu, a danas umjereno desnu dnevnu novinu proeuropske orijentacije, povodom izlaska svoje knjige “1941 – godina koja se vraća”.
Naslov intervjua možete vidjeti na slici: ako ne stojite dobro sa španjolskim, “Recimo da sam Jugoslaven”. Odgovor je to Goldsteina na prvo pitanje, “Kako vam je draže da vas zovemo, señor Goldstein, hrvatskim piscem ili jugoslavenskim piscem?”
U nastavku predstavljanja Goldsteina piše da je osnovao HSLS 1989., ali je izašao iz njega nakon godinu i pol kad su se u njega “infiltrirali nacionalisti”, te da se borio kao partizan u drugom svjetskom ratu, a potom devedesetih “ponovo prisustvovao građanskim (!) ratovima”. Očito je Hrvatska politika i propaganda propustila proširiti svijest o tome da se ni o kakvom građanskom ratu nije radilo, niti je on to po svojoj prirodi i ciljevima bio – što ni ne treba čuditi, znamo li da i premijer smatra da je rat imao “elemente građanskog”.
A to je i tema Goldsteinove knjige i intervjua: “Cilj knjige je, rekao je Goldstein, objasniti zašto se krajem dvadesetog stoljeća ponovio bratoubilački rat Srba i Hrvata koji su se borili među sobom prije pedeset godina. Zašto se jedna velika zemlja u istočnoj Europi raspala na ne manje od sedam beznačajnih državica”. Po čemu je Jugoslavija bila velika i značajna u svijetu, osim po rekordnom broju političkih zatvorenika i rekordnoj inflaciji, teško je reći. U nastavku se raspravlja o NDH, pokoljima Roma, Srba i Židova, uz napomenu da je to bio “gotovo nemoguć zadatak jer je gotovo polovina stanovnika NDH pripadala tim manjinama (malo nategnuta matematika, reklo bi se) i plinskim komorama kojih u NDH nije bilo.
“Fanatizam u službi ideologije postao nasljednik fanatizma u službi religije”, kaže Goldstein. “On dolazi iz ljudske potrebe da vjerujemo i budemo vjerni i odani do Apsoluta, do te mjere da smo netolerantni prema drugima i svakome tko je drugačiji.” Navodi se da je Slavko postao gerilac u dobi od 13 godina (otac mu je ubijen) i izašao iz njega s činom poručnika JNA. “No, pobjeda je bila gorka zbog gubitka tolikih prijatelja i poznanika, jer odmazde su prerasle u daljnja masovna ubojstva i, konačno, u nametanje totalitarnog režima i pretvaranje zemlje u satelit SSSR-a, s političkim čistkama koje su bile slika i prilika Staljinističkih” . Goldstein je, kaže se u tekstu, podnio ostavku na članstvo u partiji i emigrirao u Izrael gdje je ostao nekoliko godina, susreo se s demokracijom. No, nakon prekida s SSSR-om, kaže se, vratio se jer je Titov režim “postajao sve liberalniji i tolerantniji” pa je odlučio pomoći tom procesu. Sjećate se, to je bilo ono doba “liberalizma i tolerancije” kad su stotine tisuća uglavnom nedužnih ljudi završile na Golom i po raznim logorima pod uglavnom lažnim optužbama da su “staljinisti”, iako u to doba nije bilo staljinističkijeg režima od Titovog: čistke su u SSSR-u prestale dvadesetak godina ranije.
Goldstein spominje i svoje prijateljstvo s Đilasom: ‘Bio sam uz Đilasa. Slagao sam se s njim. Prisustvovao sam njegovom padu. Tito je donekle prihvatio kritke; bio je spreman za neke neke liberalizacije, ali ne i na prelazak na višestranački sustav, koji kao boljševik nije mogao prihvatiti. On je bio uvjeren da je jednostranački sustav učinkovitiji, da se u njemu energija ne rasipa u nepotrebnim raspravama. Đilas nije htio popustiti, pa je proveo devet godina u zatvoru”, kaže dalje Goldstein o tom simpatičnom i liberalnom lideru čija unuka nas ovih dana sa stranica Jutarnjeg uvjerava kako su ljudi koji bi ga označili kao diktatora i povijesnog negativca zločesti.
El Pais dalje piše kako je poglavlje 18, “Priča o dva naroda”, posebno poučno. Objašnjava detaljno vječnu mržnju između dviju susjednih sela, jedno, kaže nastanjuju Hrvati a drugo Srbi, Brigada ustaša stigala je iz Zagreba kako bi provela genocid nad Srbima, koje nitko nije upozorio, pa su oni 40 koji su preživjeli i njihovi potomci 40 godina kasnije pokrenuli osvetnički pohod: tumačenje je to Domovinskog rata “osvetom za ustaške zločine”, za što svatko tko je živio ovdje osamdesetih zna da je tek puka propaganda.
Zanimljivo da mnogo objektivnije u osvrtu na Goldsteinovu knjigu piše beogradski B92: “Hrvatske su ustaše bile i dio osovinskih snaga na čelu s Hitlerom, dok su hrvatski partizani išli i za Staljinovim barjacima, a ni jedni ni drugi nisu imali, ni programatski ni praktično, veze sa zapadnim demokracijama. To je zloslutno obilježje i našega fašizma i našega antifašizma. Uostalom, neće, vjerojatno, biti slučajno da su tri najautoritarnije državničke ličnosti ne samo hrvatske nego i jugoslavenske novije povijesti bili upravo Hrvati (koliko god među njima bile nepremostive razlike): Tito, Pavelić i Tuđman.
Konačna pobjeda antifašizma na prostorima Hrvatske i Jugoslavije nije, u konačnici, saprala njezinu nemoralnu komponentu, tj. činjenicu da je njezin najozbiljniji dionik bio i Staljin, sa oko 20 milijuna vlastitih žrtava što ih je poubijao u čistkama, i osnivanje, prvi put za njezina trajanja, pravoga kolonijalnog carstva u srcu Europe, kojega smo, isprva, i sami bili dio, poznatoga kao socijalistički lager”, stoji u osvrtu Marka Grčića o knjizi: “1941 – godina koja se vraća”, na tom portalu. No, on kaže i “Knjiga 1941., godina koja se vraća Slavka Goldsteina pokušaj je da se shvati zašto je to traumatsko iskustvo kroz koje je prošla Hrvatska prije, otprilike, šest desetljeća i dalje ozbiljna razdjelnica što dijeli nepomirljive procjenitelje njegovih posljedica, koje, preko Domovinskoga rata, sežu sve do naših dana. On se pošteno namučio da se približi političkom i etičkom odgovoru. Ti su dijelovi njegove knjige, jer izdižu obiteljsku tragediju iznad subjektivnoga obzora, zapravo najpotresniji i najljekovitiji.
S druge strane, kao partizanski borac, on uspijeva vidjeti i naličje i buduće posljedice svojih mladalačkih ideala, te, po mojem mišljenju, pruža jednu od najzrelijih u nas intelektualnih bilanci pozitivnih i negativnih elemenata poratne epohe, u kojoj smo, sve donedavna, živjeli”. Kako knjigu nisam čitao pa ne bih o toj ocjeni polemizirao, no iz onog što je Goldstein rekao za “El Pais” ne bi se reklo da je to baš tako.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
