Koga Sotona najviše napada
Poznata narodna izreka glasi: Tjera ga k’o vrag grešnu dušu. Izreka je slikovita ali ne baš teološki ispravna. Grešna duša je već ‘njegova’, ne treba ju tjerati, samo ‘pripaziti’ da od njega ne odluta, a kad se to ipak dogodi, počinje ju neopisivo tlačiti.
Dakle, Sotonin ‘specijalitet’ je čista duša, ona koja mu ne pripada, naročito ona koja mu otima ‘stado’. Među takvim dušama su i mnogi proglašeni sveci poput patra Pia, kapucina koji je pedeset godina na svom tijelu imao Kristove rane. Trpio je napade Sotone na tijelo i um, doživljavao stvarna fizička bičevanja i udarce, vrijeđanja i prijetnje. Isto je doživljavao pokojni France Špelič, stigmatizirani slovenski svećenik a neka izvješća kazuju da vrlo slično ponekad trpe živući stigmatici vlč. Zlatko Sudac i korejska laikinja Julia Kim.
Iako su prema svjedočenju ljudi koji su mučeni, kao i očevidaca, ova mučenja nezamisliva, ovi mistici su tome, nekako, dorasli kao da su predisponirani da to mogu podnijeti. Oni sami u tome prepoznaju priliku za spasonosno trpljenje za Crkvu svoga vremena. S druge strane, mnogi ljudi koji pomoć traže kod egzorcista, ne mogu se nositi sa svojim bolima. Redovito je riječ o osobama koje su nakon dugih godina lutanja i grješnog života sada na putu obraćenja ali se osjećaju kao da su još uvijek u zatvoru ili kao da su na njima teški okovi.
Evo što o tome kaže poznati egzorcist don Gabriele Amorth u knjizi Izvješća rimskog egzorcista. „Ti su ljudi potpali pod vlas Sotone kad su se našli u doticaju s lošim mjestima ili osobama. Pri tome mislim na spiritističke seanse, na magiju, na sotonske kultove ili sastanke sotonskih sekti (koji dosežu svoj vrhunac u crnim misama), na okultne radnje itd., posjećivanje magičara i određenih gatara iz karata. Čovjek se u svim tim prigodama izlaže opasnosti od uroka. Prije svega ako se svjesno upusti u vezu sa Sotonom: postoji između ostaloga posveta Sotoni, krvni pakt s njim, pohađanje sotonskih škola i imenovanje za sotonskog svećenika. Ti se oblici predanosti đavolu veoma naglo šire posljednjih petnaest godina. Što se tiče odlazaka magičarima i njima sličnima, želio bih iznijeti jedan posve općenit primjer. Tako netko pati od bolesti koja ne reagira ni na kakvo liječenje i bezuspješno je sve što se poduzme protiv nje. Tada bolesniku padne na um da je možda ureknut i ode vračari ili magičara koji mu kaže: “Imate urok”. Dotle su troškovi mali i šteta neznatna. Ali tada se nastavlja dalje, jer magičar zahtijeva za postupak oslobađanja od uroka mnogo novca, katkad pravi mali imetak. Ako se prijedlog prihvati, zamoli magičar nešto osobno, fotografiju, komad rublja, uvojak kose, komadić kose ili nokta. Sada tek počinje pravo zlo. Što čini magičar s predmetima koje je tražio od bolesnika? Ta to je jasno; on čini s njima crnu magiju. Ovdje bih želio nešto razjasniti. Mnogi se daju zavarati, jer znaju da neke žene “idu uvijek u crkvu”, ili jer vide da su prostorije magičara obložene križevima, Bogorodicama i svetačkim slikama. Oni osim toga kažu: “Učinit ću samo bijelumagiju. Kad biste zahtijevali crnu magiju, morao bih odbiti.” Pod bijelom se magijom shvaća oslobađanje od uroka, a crna magija naprotiv znači činiti uroke. Ali u stvarnosti ne postoje bijela i crna magija, već samo crna magija. Jer svaka se vrsta magije obraća đavolu. Tako se nesretnik koji je prije osjećao samo malu uznemirenost, vraća kući s pravim urokom.“
Autor: D. B./dnevno.hr
