DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu
DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 55, 6-9; Fil 1, 20-24. 27; Mt 20, 1-16
„Zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji“
(Mt 20, 15-16).
Nalazimo se u još uvijek sunčanom mjesecu rujnu, mjesecu u kojem počinje berba grožđa. Rujan je mjesec jematve, mjesec vinograda i vinogradara. Vjerujem da će i mnogi između nas na jedan ili drugi način biti sudionici rujanske jematve. Baš zato nam mogu biti veoma zanimljiva i poučna misna evanđelja kroz današnju i sljedeće dvije nedjelje. Naime, kroz ove tri nedjelje čut ćemo tri Gospodinove prispodobe o vinogradu.
Misno evanđelje dvadeset i pete nedjelje kroz crkvenu godinu donosi nam prvu Gospodinovu prispodobu o vinogradu, onu o gospodaru koji poziva radnike u svoj vinograd. Kod Židova dan je počinjao prvom urom, u šest ujutro, a završavao dvanaestom, u šest popodne. Dakle, radni je dan trajao dvanaest sati, od šest do šest. Gospodinova prispodoba govori kako je kraljevstvo nebesko kao kad domaćin rano ujutro iziđe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogađa se s njima po denar na dan, a to je bila uobičajena novčana naknada za jedan radni dan. Potom domaćin izlazi na trg ujutro u devet pa u podne pa u tri popodne pa napokon u pet popodne i sve koje je našao šalje u svoj vinograd. Kad je završio radni dan gospodar reče upravitelju da pozove radnike i dadne im plaću i to počevši od posljednjih, od onih koji su radili samo jedan sat. Svi su dobili po denar za obavljeni rad. Na to su radnici koji su došli prvi počeli mrmljati protiv domaćina zašto je radnike zadnjeg sata izjednačio s njima koji su podnijeli najveći teret. Domaćin odgovara kako im nije nanio nepravdu jer su se tako pogodili, a njemu je slobodno i one zadnje nagraditi kao prve. Gospodin zaključuje prispodobu riječima: Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji (Mt 20, 16).
Ovu Gospodinovu prispodobu nije u prvi trenutak lako razumjeti, a još ju je teže prihvatiti. Kao da se protivi našemu ljudskom osjećaju za pravdu i pravednost. Nerijetko sam čuo od vjernika kako, eto, ni Bog nije pravedan kad svima daje jednako, a ne onako kako tko zasluži. Naime, mnogima je teško razumjeti kako oni koji su radili tako malo, tek jedan sat, mogu biti izjednačeni s onima koji su radili dvanaest sati. Zar je moguće da im je ista nagrada? Ako je tako pa zašto onda raditi cijeli dan? Nije li bolje ljenčariti negdje na trgu pa doći u zadnji tren kad je nagrada svima ista? To su naša ljudska razmišljanja i prigovori na Gospodinovu prispodobu. U prvom čitanju Gospodin, po proroku Izaiji, veli kako njegove misli nisu naše ljudske misli i njegovi puti nisu naši puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su, veli Gospodin Bog, visoko puti moji iznad vaših puta i misli moje iznad vaših misli (Iz 55, 9). Koja je Gospodinova misao? Što je Gospodin Isus htio reći prispodobom o gospodaru vinograda i njegovim najamnicima?
U svom ljudskom shvaćanju pravde i pravednosti mi se vodimo načelom: Dam da daš! ili, po onoj narodnoj: Kako zajmiš, tako će ti se i vratiti. U našem ljudskom shvaćanju pravedan je onaj koji drugome daje što mu pripada. Dakle, svakome treba dati ono što mu po pravu pripada. Na tom se načelu temelji gotovo cjelokupni društveni život. No, Bog djeluje drugačije; Bog nije samo pravedan, Bog je milosrdan, Bog je dobar. U središtu Gospodinove prispodobe je domaćin, gospodar, koji radnicima koji nisu zaslužili punu plaću ipak daje punu plaću. To je znak njegove dobrote, njegova milosrđa. No, to njegovo milosrđe izaziva ljutnju, izaziva zavist kod onih koji su radili cijeli dan. Jer kako gospodar može ove druge izjednačiti s njima. Njima zavist i ljutnja onemogućuju vidjeti kako je milosrđe iznad pravde, kako ljubav računa i mjeri drugačijim mjerilima. Pravda bi radnicima posljednjeg sata udijelila dvanaestinu dnevne nagrade, a milosrđe udjeljuje dvanaest puta toliko.
Prispodoba o milosrdnom gospodaru vinograda ne otkriva samo njegovu dobrotu i njegovo milosrdno lice, nego i naše. Ona i nas stavlja pred upit: kakve smo osobe, kakvi smo kršćani pred Božjim ili čijim drugim milosrđem? Ima li u nama zavisti koja nas iznutra izjeda jer nekome drugome sve ide dobro, jer ima složan i miran obiteljski život? Ponekad u sebi otkrijemo negativne osjećaje kad se nekome iz kruga naših poznanika nešto lijepo dogodi, jer pomislimo kako ta osoba ili ta obitelj to ne zaslužuje. Tada velimo kako to nije pravedno, kako, eto, ni Bog nije pravedan. Ti se negativni osjećaji znaju javiti ne samo kad je su u pitanju materijalne, nego i duhovne stvari. Tako ponetko može izraziti svoje nezadovoljstvo kad se neki javni grješnik pokaje pa se pred smrt pomiri s Bogom te mu svećenik održi lijep sprovod i misu zadušnicu. Tada, umjesto da se svi radujemo zbog obraćena grješnika, koji je razlog i Božje radosti, u nekima se javljaju negativni osjećaji.
A iskustvo nas je sto puta uvjerilo kako se i naše ljudsko poimanje pravde i pravednosti lako mijenja kad nam to odgovara. Onima koji, čuvši Gospodinovu prispodobu, vele kako ni Bog nije pravedan znam postaviti upit: „Dobro. Recimo da si ti radnik prvog sata. I da ti nije drago što se onaj od zadnjeg sata izjednačuje s tobom. Ne pretpostavimo da se među onima od zadnjega sata nalazi tvoj sin, ili tvoja kći. Bili ti bilo drago da budu obilno nagrađeni, priznati i prepoznati“. Redovito odgovore: „A bi“. Eto to je ono što nas uči Gospodin, čije su misli visoko iznad naših misli i čiji su puti visoko iznad naših puta. Uči nas da se radujemo tuđoj sreći, da drugoga, osobito one od zadnjega sata, one manje uspješne, manje sretne, bolesne i siromašne, koji se ne znaju ili ne mogu izboriti za prve sate i prva mjesta, a takvih je prepuno suvremeno društvo, da ih prepoznamo i priznamo, da im dademo prostora i mjesta koje je rezervirano za bogate i uspješne. U Božjem svijetu, u kojem je milosrđe važnije i veće od pravde, ti će posljednji biti prvi. Čuvajmo se da mi koji se borimo za prva mjesta ne da budemo posljednji nego da za nas uopće i ne budu mjesta. Mjesto će nam biti osigurano, i to ono prvo, budemo li znali one najmanje, posljednje dovesti do prvih mjesta.
Don Mladen Parlov
