Krešimir Mišak: Tko je izgradio Mjesec?

Nedjelja, 21 rujan 2014 11:00
Written by: milanN
1 Reply

Zadnjih nekoliko godina tema koja me posebno fascinira je ona koja svake noći visi iznad naših glava – svima vidljiva, pa nitko ne razmišlja o čudnovatosti tog tijela koje zovemo Mjesec.
Baš ta vidljivost toliko fascinira, pa često razmišljam o tome kako je lako sakriti i najveće stvari, jednom kad se svi na njih naviknu i kad se naviknu na određeni način razmišljanja. Naslov ovog teksta sam posudio od autorskog dvojca, Knighta i Butlera, koji su napisali istoimenu knjigu. Čudna teza iz naslova ovog teksta implicitno je potkrijepljena vrlo egzaktnim brojkama.

Jer nešto je doista čudno u vezi Mjeseca.

Zapravo, skoro sve. Ali nećemo se baviti baš svime, samo nečime…

Izraz „čudno“ često se koristi za stvari koje su čudne samo po tome što se nalaze izvan okvira naučenoga, inače se ne bi činile čudne, zar ne?

Pretpostavka da je Mjesec, recimo, umjetan za većinu ljudi ima isto toliko smisla koliko i reći da je napravljen od zelenog sira. Kao prvo, Mjesec je doista teška iznimka u Sunčevom sustavu jer je velik po prilici kao četvrtina Zemlje, što ga čini, relativno govoreći, daleko najvećim mjesecom u sustavu kad se gleda odnos veličine mjeseca i matičnog planeta. Marsovi mjeseci u odnosu na naš mjesec izgledaju poput malo većeg kamenja, a divovski mjeseci koji prate divove popu Jupitera ili Saturna u odnosu na matične planete su pravi patuljci i daleko manji nego što je to Mjesec u odnosu na Zemlju. I doista se sudbina čudno našalila time što je Mjesečev disk iz zemaljske perspektive potpuno iste veličine kao i Sunce. Ali to se često smatra tek slučajnošću – u jednom astronomskom časopisu sam čitao tekst o Mjesecu, a autorica je napisala kako tako savršene pomrčine Sunca možemo zahvaliti nevjerojatnoj kozmičkoj koincidenciji.

Ha, možda je i koincidencija! I dok uzimamo zdravo za gotovo da dva glavna tijela na Zemljinom nebu izgledaju iste veličine to je ustvari poprilično čudo. Većina ljudi vrlo dobro zna da je Mjesec malen u usporedbi sa Suncem, ali je puno bliže nama zbog čega njihovi diskovi izgledaju iste veličine. Da budemo precizniji, Mjesec je četiristo puta manji od središnje zvijezde našeg Sunčevog sustava, ali njegova udaljenost od Zemlje predstavlja četiristoti dio (1/400) udaljenosti Zemlje od Sunca. I dok je iznenađujuće poklapanje brojke četiristo kod relativne veličine i udaljenosti očito zabavna podudarnost decimalnog brojevnog sustava, šanse da do takve optičke iluzije ne dođe su ogromne. Isaac Asimov, ugledni znanstvenik i guru znanstvene fantastike, opisao je ovo savršeno vizualno poravnanje kao „najteže zamislivu podudarnost“.

Ovo savršeno poklapanje Mjesečevog i Sunčevog diska vrlo je ljudska perspektiva zato jer do njega dolazi samo iz očišta osobe koja stoji na površini Zemlje. No, čarolija kretanja Mjeseca iznad naših glava doseže razine koje su još više zapanjujuće. Nekom potpunom neshvatljivom igrom prirode Mjesecu uspijeva precizno oponašati prividno godišnje kretanje Sunca svaki mjesec.

Kad je Sunce najniže i najslabije, sredinom zime, puni Mjesec je najsjajniji i u svom najvišem položaju, a sredinom ljeta, kad je Sunce najsjajnije u svom najvišem položaju, Mjesec je u svom najslabijem. Poput precizno uštimanog sata, ljeti Mjesec prati zimsku stazu Sunca našim nebom, a zimi obrnuto. Mjesec i Sunce spuštaju na istoj točki horizonta za vrijeme ravnodnevica (21.ožujka i 21. rujna), ali Mjesec će zalaziti na točki suprotno od Sunca na solsticije u prosincu i lipnju. Još jedna kozmička koincidencija!

Bilo bi lako odbaciti ovo kretanje koje oponaša Sunce jednostavno rekavši da je to posljedica udaljenosti Mjeseca od Zemlje i njegovih orbitalnih karakteristika. To je ono što će većina znanstveno obrazovanih ljudi reći jer je samo po sebi razumljivo. No, ono što oni zaista time kažu jest „to je tako zato jer je to tako“ . Naravno, to bi moglo biti i – iz uobičajene perspektive naučenosti gledano – mora biti tek jedna velika slučajnost. Što bi drugo moglo biti? Odnos omjera između Mjeseca i Sunca je okrugli broj samo kada se koristi baza deset (kad bi se, recimo, koristila baza osam omjer bi bio jedan naspram 620).

BROJČANI ODNOSI ZEMLJA-MJESEC

Ono što se zanimljivo spomenuti jest da, ako odbacimo pitanje brojčane baze i zadržimo se na odnosima, može se uočiti da su brojčani odnos Mjeseca i Zemlje (pa čak i Sunca) temeljeni na fundamentalnom broju koji predstavlja naš planet. To je broj okreta planeta oko svoje osi u odnosu na okret oko zvijezde po orbiti, koji je jedinstvena vrijednost planeta – neka vrst prirodnog JMBG-a za cijeli svijet, pa ga možemo zvati i planetarnim identifikacijskim brojem.

Stvari stoje ovako: U zadanom vremenu, planet će se oko svoje osi okrenuti 366 puta tijekom svake orbite oko matične zvijezde. Potrebno je poznavanje tek osnova astronomije kako bi se uvidjelo da je taj troznamenkasti broj najosnovniji od svih brojeva koji su jedinstveni planetu.

U svjetlu te brojke još je jedna fascinantna kozmička koincidencija da je relativna veličina Zemlje naspram Mjeseca – 366! Zemlja je 366 posto veća od Mjeseca, a upravo se toliko puta okrene oko svoje osi tijekom jednog kruga oko Sunca.

Ali matematička iznenađenja tu ne završavaju. Ako se veličinu Mjeseca uzme kao 100 posto i zatim podijeli s 366 posto (a to je veličina Zemlje u odnosu na Mjesec) dobiva se: 0,27322

A koliko je Mjesecu potrebno planetarnih dana da se okrene oko Zemlje. Po prilici – 27,322 planetarna dana!

Dakle, recipročni odnos veličina Zemlje i Mjeseca jednak je broju dana koliko je Mjesecu potrebno da napravi krug oko Zemlje. Ta ‘kozmička koincidencija’ može se izraziti i ovim riječima : veličina Mjeseca u odnosu na Zemlju ima točno identičnu brojčanu vrijednost – ona iznosi 27,322 posto veličine Zemlje, a jednaka je broju Zemljinih dana koliko Mjesecu treba da obiđe matični planet.

Možda se može smjelo razmišljati ne samo o tome „tko je izgradio Mjesec“ već i tome je li netko u nekom trenutku mogao imati neku vrstu nadzora nad brzinom vrtnje Zemlje te orbitalnom brzinom kako bi se moglo osigurati da ona postigne magičnih 366 okretaja u određenom vremenskom razdoblju?

Zanimljiv podatak koji dodaje gunguli jest i ovaj – koliko se zna o Zemlji, njena se orbitalna brzina već duže razdoblje ustaljeno smanjuje, no na veliko iznenađenje znanstvenika s Nacionalnog instituta za znanost i tehnologiju u Boulderu u Coloradu, to smanjenje brzine se 1999. godine iznenada zaustavilo. CNN je 2. siječnja 2004. prenio tu priču rekavši: ‘Stručnjaci se slažu da se brzina kojom Zemlja putuje svemirom već milenijima polako smanjuje. Kako bi se službeno vrijeme na svijetu slagalo s tim gdje se Zemlja točno nalazi u svemiru, znanstvenici su 1972. godine počeli nadodavati dodatnu „prijestupnu sekundu“ zadnjem danu u godini. Znanstvenici su dvadeset i osam godina ponavljali taj postupak. No, 1999. godine otkrili su da Zemlja više ne zaostaje. Glasnogovornik Fred McGehan sa Nacionalnog instituta za znanost i tehnologiju u Boulderu, rekao je da se većina znanstvenika slaže kako Zemljina orbita oko Sunca postupno usporava već milenijima. No, izjavio je da nemaju dobro objašnjenje zbog čega iznenada stiže na vrijeme.’

SUSTAV ZEMLJE-MJESEC-SUNCE

Ako se čovjek zapita nije li se u prošlosti zbivalo i neko malo veće ‘podešavanje’ u Sunčevom sustavu, prije ili kasnije uočit će da je sadašnja brzina kojom Zemlja plovi oko Sunca još jedno se iznenađenje koje se može dodati dosadašnjem nizu: prosjek orbitalne brzine gotovo je točno jedna desetina tisućinke brzine svjetlosti u vakuumu! Inače, vrijednost od 10 000 pojavljuje se u broju dana na Zemlji za svaku 366-tu lunarnu orbitu – 366 puta 27,322 iznosi 9999,852 – praktički: deset tisuća).

Ostanimo još malo kod ‘kozmičkih koicidencija’, vidljivih unutar sustava Zemlja-Sunce-Mjesec. One zahtijevaju malo koncentracije, ali nagrada je neizostavna.

Promjer Sunca procjenjuje se na 1 392 000 km, a prosječan promjer Zemlje je 12 742km, stoga slijedi da bi 109 245 Zemlje moglo biti smješteno u promjer Sunca. Ta se brojka ne ističe ni po čemu – barem ne odmah. No, kada se pogleda broj Sunčevih promjera u Zemljinom afelu (najveća udaljenost od Sunca) stiže iznenađenja – ona iznosi 109 267!( što je efektivno ista vrijednost jer se procjena Sunčeva promjera kreće unutar te malene margine).

Sumirajmo u riječi: Isti broj Zemljinih promjera stane u Sunčev promjer koliko Sunčevih promjera stane između Zemlje i Sunca. Fantastično, doista. Taj gotovo savršen odraz ne funkcionira ni za jedan drugi planet u Sunčevom sustavu. Ti su brojevi omjeri te su zbog toga stvarni i ne ovise o mjernim jedinicama.

No, isti se brojevi također ističu zbog toga što Mjesečev ekvatorski opseg iznosi 10 920,8km – dakle po treći put se pojavljuje ista brojka u odnosu Zemlja-Sunce-Mjesec. Na prvi pogled ta se treća brojka čini ipak kao slučajnost jer broj kilometara u bilo čemu ne može biti relevantan zato jer je metar mjerna jedinica koju je smislila ljudska konvencija.

No, kada se uoči da se Mjesec okreće oko svog ekvatora točno jedan kilometar svake sekunde, onda se može zaključiti da ne treba toliko naglo odbaciti metrički sustav. Povijest današnjeg metričkog sustava, kao i proučavanje tzv. ‘megalitskog jarda’ šira je priča. Uzorci povezani s veličinom i kretanjem Mjeseca, kada se govori o omjerima, daleko su više od puke slučajnosti. Ispred naših očiju se nalazi čitav niz vrijednosti koje ne izgledaju nasumične i slažu se stvarajući ono što bi inače izgledalo kao najnevjerojatniji niz slučajnih događaja u povijesti svemira. Ukoliko se hladna uma pogledaju dostupne informacije, bez predrasuda o onome što je i što nije moguće, čini se da je Mjesec uklopljen u odnos Sunce-Zemlja preciznošću švicarskog urara.

MEGALITSKI JARD

Recimo nekoliko riječi i o megalitskom jardu, kad već toliko žudi da ga se pokaže. Istraživač Alexander Thom istraživao je megalite cijeloga života, a orijentacija megalitskih struktura dovela ga je do toga da identificira megalitski jard kao jedinicu od 82,96656cm – plus minus 0,61cm.

Knight i Butler u svojoj knjizi ‘Nulta civilizacija’ izložili su da je megalitski jard bio samo početna točka jednog holističkog mjernog sustava koji se bavi linearnom udaljenošću, masom, volumenom i vremenom jer proizlazi iz klatna. Iz tog krajnje briljantnog sustava nastale su mnoge moderne mjerne jedinice, poput pinte i funte. Bilo je teško zamisliti kako to da su funta i pinta preživjele tolike milenije, no radi se o matematici s kojom su izravno povezane, bez obzira je li riječ o dizajnu ili nevjerojatnom nizu podudarnosti.

Najintrigantnija činjenica u vezi megalitskog jarda jest da se on točno uklapa u opseg Zemlje. Megalitska geometrija bila je blago drugačija od geometrije od 360 stupnjeva koju su izmislili Sumerani, koja se nakon četiri tisuće godina još uvijek koristi. Megalitska geometrija zasnivala se na 366 stupnjeva, očigledno (i vrlo logično) jer se Zemlja toliko puta okrene oko svoje osi dok putuje svojim velikim orbitalnim krugom oko Sunca. Po geometrijskom sustavu iz kamenog doba, svaki od 366 stupnjeva bio je podijeljen na šezdeset lučnih minuta, a svaka lučna minuta na šezdeset lučnih sekundi.

Nevjerojatna ljepota sustava je ta što se prema zemaljskoj kugli odnosi kao prema krugu, pa je polarni opseg Zemlje točno prave veličine da daje 366 megalitska jarda polarnoj lučnoj sekundi. I ne samo to – megalitski jard prepolovljuje Zemljin opseg, a također postoje izravne matematičke poveznice između megalitskog jarda te Mjeseca i Sunca.

Mjesec ima okruglih 100 megalitskih jarda za svaku lučnu sekundu, što bi moglo biti vrlo neobična slučajnost da nema svih drugih činjenica koje ukazuju na čitav spektar okruglih brojeva. Sunce pak ima nevjerojatno okruglih 40 000 megalitskih jarda za svaku megalitsku lučnu sekundu.

Nadalje, dok Sunce ima 40 000 megalitskih jarda po megalitskoj lučnoj sekundi, metrički sustav je oblikovan tako da Zemljin polarni opseg iznosi 40 000 kilometara.

Iznenađujuće je da je netko prije više od 5000 godina mogao stvoriti mjernu jedinicu koja funkcionira kao savršen cijeli broj planeta unutar tako elegantnog geometrijskog sustava – koji počinje i završava sa Zemljinim JMBG-om, a to je 366. To je i dojmljivo i zbunjujuće jer se činilo nemogućim stvoriti mjerne jedinice i geometriju koji bi proizvele tako lijepe i cjelovite brojeve za Zemlju, Mjesec i Sunce.

Teško je stvoriti mjerne jedinice koje su cjeloviti brojevi unutar iste geometrije za dva nebeska tijela, a tek za tri? Pa ipak izračuni govore sami za sebe. Činjenica da isti pristup ne daje slične rezultate za bilo koje drugo tijelo unutar Sunčeva sustava ukazuje na vrlo poseban odnos između Zemlje, Mjeseca i Sunca. Igra brojeva uključena u odnos Zemlja-Mjesec-Sunce zaista je zapanjujuća. Čarolija tog virtualnog stroja posebno se vidi kada se koristi metrički sustav. Evo male jednadžbu u kojoj su korišteni kilometri:

Mjesec x Zemlja = Sunce / 100
Množenjem opsega Mjeseca s opsegom Zemlje dobiva se rezultat 436.669,140km. Ako zatim podijelimo tu cifru sa 100 dolazimo do 436 669km, što je opseg Sunca točan za 99.9 posto.

Fantastično.

Ako se opseg Sunca podijeli s s opsegom Mjeseca i pomnoži sa 100 dobiva se polarni opseg Zemlje. A ako se veličina Sunca podijeli s veličinom Zemlje i potom pomnoži sa 100 dobiva se veličinu Mjeseca.

Ništa od toga nije besmislena numerologija. Možda bi bila tek zabavna slučajnost da ne postoji i obrasci omjera koji nemaju veze ni s kakvim metričkim sustavom. Naravno, teško je progutati ideju (dok se ne uroni dublje u povijest) da za shvaćanje problematike vezane uz Mjesec ikakav značaj mogu imati kilometri, ali brojevi svejedno rade u kojem god smjeru da se krene. Evo još jedne zapanjujuće činjenice:

Sideralno rotacijsko razdoblje Mjeseca je 655 728 sati, što znači da rotira jednom u svaka 27, 322 zemaljska dana. Mjesečev ekvatorski opseg iznosi 10 920,8km, što znači da se Mjesec okreće brzinom od 400 kilometara po zemaljskom danu.

Evo kako te neosporne činjenice izgledaju kao cjelina:

Mjesec je 400 puta manji od Zemlje.

Mjesec je 400 puta bliži Zemlji nego Sunce.

Mjesec se okreće brzinom od 400 km po zemaljskom danu.

Zemlja se okreće brzinom od 40 000 kilometara po danu, a Mjesec točno 100 puta manje.

Mjesec uvijek dok putuje svojom orbitom oko našeg planeta gleda Zemlju licem, a prosječna udaljenost je takva da je brzina ekvatorske rotacije točno jedan posto jednog zemaljskog dana.

Vjera u slučaj ovdje se napreže do krajnjih granica, ako ne i preko njih.

Metrički sustav mogao bi biti (koliko god to ludo zvučalo) na neki način temeljno vezan za Sunce i Mjesec kao i za Zemlju. Ostaje činjenica da iz nekog razloga kilometar prikazuje bit odnosa Sunce-Mjesec-Zemlja, kad je riječ o veličini i orbitalnim karakteristikama.

Kao da sve ovo nije dovoljno nevjerojatno, već je rečeno i to da Mjesec imitira Sunce u ključnim trenucima u godini. Primjerice, kada Sunce zalazi na sjeveru u vrijeme ljetnog suncostaja, Mjesec zalazi na jugu, a kada Sunce zalazi na jugu u vrijeme zimskog suncostaja, Mjesec nepogrešivo zalazi na sjeveru.

ODNOS ZEMLJE I MJESECA

Mjesečeva orbita (siderična) traje 27,322 Zemaljska dana (27,396 rotacija Zemlje). Taj je broj jako blizak odnosu veličine Mjeseca naspram Zemlja, koji iznosi – 27,31 posto veličine Zemlje!

Zemlja se trenutno okreće oko svoje osi 366,259 puta po svakoj orbiti oko Sunca. Taj je broj izvanredno blizak odnosu veličine Zemlje naspram Mjeseca, koja iznosi 366,175 posto veličine Mjeseca!

Ne postoji razlog zbog kojeg bi se ti brojevi ponavljali na taj način:

okretaji po orbiti postotak veličine prema polarnom opsegu
Zemlja 366,259 27.31
Mjesec 27,396 366.175

Posljedica gore navedenog jest i to što Mjesec napravi 366 orbita oko Zemlje u 10 000 zemaljskih dana.

Orbitalna svojstva i odnosi veličina su fizički faktori pa je svaka korelacija stvarna, bez obzira koje se mjerne jedinice koristile. Nitko ne zna koje je podrijetlo megalitskog sustava, ali podrijetlo metričkog sustava potpuno je dokumentirano. Iako je imao skoro identičnog prethodnika u sumerskom sustavu prije četiri tisuće godina, poznato je da je metrički sustav nastao samo mjerenjem polarnog opsega Zemlje. Napravljen je na temelju opsega Zemlje od 40 000 km. Ekvatorski je opseg malo duži od polarnog, no u osnovi Zemlja se svakoga dana okrene kroz tu udaljenost.

Mjesec se okrene 10 920,8 kilometara svaka 27,3217 dana, što ne ostavlja neki dojam. Ali to iznosi 400 km svakog zemaljskog dana – što je preciznost veća od 99.9 posto. Broj 400 je već u središtu ljudskog razumijevanja Mjeseca, jer je on 400 puta bliži nama nego što je Sunce, a 400 je puta manji. Uporaba 400 kilometara po svakom zemaljskom danu mogla bi biti…što, posljedica tih saznanja? Poruka? Važan dio nekog mehanizma? Tko zna.

Nezavisno od metričkih mjernih jedinica, Mjesec se okreće brzinom koja iznosi točno jedan posto Zemljine rotacije. Ili da kažemo to drugačije, Zemlja se okreće 100 puta brže od Mjeseca. Sve su to cjelovite vrijednosti!

Dodajmo i to da Mjesec putuje oko Zemlje ujednačenom brzinom od jedan kilometar po sekundi! Brzina se malo mijenja dok putuje, no ne pada ispod 0.964km po sekundi i ne prelazi 1.076km po sekundi.

Postoji još nešto vrlo posebno u vezi kilometara i Mjeseca. Kako bismo to razumjeli moramo shvatiti da se u promjeru Sunca nalaze 109,2 promjera Zemlje. Postoje također 109,2 promjera Sunca između Zemlje i Sunca na najudaljenijoj točki zemaljske orbite.

A opseg Mjeseca je 109,2 x 100 kilometara.

Ma nije li to neobično do krajnjih granica?

Mnogo je faktora koji ne bi trebali biti ni u kakvom međusobnom odnosu. Izoliranu, svaku od tih čudnih veza moglo bi se smatrati slučajnošću, no kada slučajnosti postanu toliko česte, tada se čini da je ipak riječ o nečem drugom.

Evo još jednom tih brojki, grupiranih, ovog puta bez dodatnih tumačenja:

Putokazi prema razmatranju danas potpuno nerazjašnjenog podrijetla Mjeseca (trenutno ne postoji niti jedna uvjerljiva teorija) možda se kriju u brojkama, u tim očiglednim činjenicama koje se uzimaju zdravo za gotovo. ‘Eto, to je jednostavno tako’. Da, brzina Mjesečeve vrtnje oko svoje osi toliko je ‘precizna’ da je Zemlji stalno okrenut istim licem. Pa što? Da, nalazi se na takvoj udaljenosti od Zemlje, a i od Sunca,da njegov disk na nebu prilikom pomrčina Sunca precizno pokriva sunčev disk. Pa eto, događa se i to živom čovjeku. Kao i to da je Mjesec točno 400 puta manji od Sunca i 400 puta bliži. Čudesne igre prirode, pa čak i to da Mjesec na našem nebu pleše usklađeni ples sa Suncem, putujući ljeti nebom putanjom koja točno predstavlja zimsku putanju Sunca, a zimi putanjom koja predstavlja ljetnu stazu Sunca.