Adalbert Slavniković – zaboravljeni hrvatski svetac
Sveti Adalbert (Vojtjeh Slavniković), biskup i mučenik, rođen je oko 956. god. i bio je sin hrvatskoga kneza Slavnika
i Strjezislave, sestre čeških knezova Vaclava i Boleslava. Knez Vaclav, kao stariji, trebao je naslijediti upravljanje češkom kneževinom, ali ga je ubio mlađi brat Boleslav koji je potom postao češki knez. Vaclav je kasnije za zasluge u širenju kršćanstva u Češkoj proglašen svetim. Vaclavova majka Dragomira je nakon Adalbert Boleslavova bratoubojstva pobjegla u Libicu, središte hrvatske kneževine, gdje je dobila zaštitu na dvoru svoje kćeri Strjezislave i njenoga zeta Slavnika po kojem je taj kneževski rod prozvan Slavnikovićima.
Naime, Hrvati su u 10. stoljeću na području sjeveroistočne Češke imali veliku kneževinu kao dio prostrane Bijele Hrvatske sa središtem u Krakowu. Bijela Hrvatska je u tom stoljeću obuhvaćala cijelu južnu Poljsku (Malopoljsku i Šleziju), sjeverozapadnu Ukrajinu, sjevernu Moravsku i Slovačku, te sjeveroistočnu
|
Godina rođenja Godina rođenja sv. Adalberta nije zabilježena, ali je rekonstruirana kao 956. na osnovi drugih biografskih podataka. Vojtjeh je djetinjstvo proveo na dvoru u Libici gdje je kao mladić kršten i krizman |
Češku. Slavnikovići su kovali vlastiti novac, a ženidbama i udajama su bili povezani s kneževskim obiteljima srednje Europe, s poljskom i češkom vladarskom kućom, također i s carskim obiteljima, njemačkom i bizantskom.
O podrijetlu
Godina rođenja sv. Adalberta nije zabilježena, ali je rekonstruirana kao 956. na osnovi drugih biografskih podataka. Vojtjeh je djetinjstvo proveo na dvoru u Libici gdje je kao mladić kršten i krizman. Budući da je bio u rodu s njemačkom carskom obitelji, Vojtjeh Slavniković je školanje nastavio u njemačkom Magdeburgu gdje je pohađao katedralnu (biskupsku) školu. Godine 981. je primio svećeničko pomazanje i ime Adalbert po magdeburškom biskupu Adalbertu (lat. Adalbertus) koji mu je bio veliki uzor. Te je godine umro Vojtjehov otac Slavnik. Dvije godine kasnije, dakle 983., Adalbert je postao praški biskup (lat. episcopus pragiensis), drugi po redu na biskupskoj stolici u Pragu. Biskup Adalbert je bio dobro Boleslav IIobrazovan, bio je vješt govornik i znalac nekoliko jezika, svjetovni i crkveni dostojanstvenici rado su slušali i uvažavali njegovu riječ, bio je zapravo najmlađi biskup u dugoj povijesti Katoličke crkve. Biskup je postao u 27-oj godini svojega života. U Nijemaca je poznat kao Adalbert, u Čeha kao Vojtĕch, u Poljaka kao Wojciech, u Mađara kao Béla…
U 10. stoljeću na području današnje Češke postojale su tri kneževske obitelji: Moravskom su vladali Mojmirovići, središnjom i zapadnom Češkom Přemyslovići, sjeveroistočnom Češkom Slavnikovići, a u Poljskoj su na vlasti bili Piastovići. Među njima su, bez obzira na rodbinske veze, postojala trvenja i nastojanja da se prošire na račun drugih što je u ono doba bilo uobičajeno u cijeloj Europi. Česi su uspjeli ovladati Moravskom, a htjeli su podčiniti i Slavnikovu kneževinu što im je nakon masakra u Libici 995. god. i uspjelo. Vojtjehovu braću i cijeli Slavnikov rod je te godine u Libici pobio njihov rođak, češki knez Boleslav II. Slavnikovi sinovi su bili od sestre Strjezislave, a Boleslav II. od brata Boleslava I., dakle prvi rod. Prema legendi, Bog je Boleslava II. kaznio tako što je tada doživio moždani udar, postao je nepokretan i umro je četiri godine kasnije, 999. god., dakle u godini kada je njegov rođak Adalbert (Vojtjeh) proglašen svetim.
Što je dovelo do toga masakra u Libici?
|
Adalbertova smrt Adalbert nije otišao u Prag nego u Rim u kojem je tada boravio i njemački car Otton III. s kojim se je Adalbert sprijateljio i postao mu savjetnik za svjetovna i vjerska pitanja. U jesen 996. god. Adalbert se je vratio u Poljsku. Koncem te godine otišao je misionariti u Prusku gdje su ga Prusi ubili 23. travnja 997. god. negdje u baltičkom primorju |
Da bi donekle smirio neprijateljstva među plemenima, češki knez Boleslav II. je za praškoga biskupa postavio mladoga Adalberta, sina tetke Strjezislave. Zbog pružanja zaštite jednoj preljubnici iz roda Vršovića, koju su pred praškom katedralom htjeli kamenovati članovi njezine plemićke obitelji, Adalbertu je u Pragu život bio u opasnosti pa je 989. god. napustio Prag i otišao u Rim gdje je utočište našao u samostanu sv. Bonifacija i Aleksija u kojem je postao benediktinac. Iz Rima se je 992. god. vratio na prašku biskupsku stolicu nakon intervencije njemačko-rimskoga cara Ottona III. koji je zaprijetio češkomu knezu Boleslavu II. zahtijevajući od njega da biskupu Adalbertu garantira siguran život i rad. Adalbert se je vratio u Prag, ali je zbog jake češke oporbe 994. god. ponovno napustio Češku i otišao misionariti u Ugarsku gdje je misionario i njegov brat Radim. Iz Ugarske je otišao u Poljsku, u Gniezno, na dvor poljskoga kneza Bolesława I. Piastovića.
D
ok je boravio u Poljskoj, Adalbert je saznao za masakr koji se je dogodio u Libici 28. rujna 995. god. Naime, češki knez Boleslav II. je provalio s vojskom u Libicu i pobio sve članove hrvatske kneževske obitelji. Knez Sobjeslav Slavniković, najstariji Adalbertov brat, u doba češkoga masakra bio je zajedno s njemačkim carem Ottonom III. u vojnom pohodu protiv Prusa na sjeveru današnje Poljske. Na intervenciju poljskoga kneza Bolesława I. i njegove žene Dubravke, koja je bila kćerka češkoga kneza Boleslava II., Adalbert je po treći put trebao preuzeti biskupsku stolicu u Pragu. Adalbert se nije vratio u Prag zbog prijetnji smrću koje su mu uputili češki plemići, poglavito Vršovići koji su sudjelovali u masakru u Libici.
Adalbert nije otišao u Prag nego u Rim u kojem je tada boravio i njemački car Otton III. s kojim se je Adalbert sprijateljio i postao mu savjetnik za svjetovna i vjerska pitanja. U jesen 996. god. Adalbert se je vratio u Poljsku. Koncem te godine otišao je misionariti u Prusku gdje su ga Prusi ubili 23. travnja 997. god. negdje u baltičkom primorju, tamo gdje se rijeka Visla ulijeva u Baltičko more. Pogani Prusi su ga proboli kopljem i isjekli na komade. Poljski knez Boleslav I. Hrabri njegovo je tijelo otkupio od Prusa i sahranio u katedralu u Gnieznu gdje je u to doba bila prijestolnica poljske kneževine. Svetim ga je proglasio 999. god. papa Silvestar II. Godine 1000. njemački car Otton III. je hodočastio na njegov grob u Gnieznu iskazavši mu tim činom svoje štovanje. Adalbertovi posmrtni ostatci su na molbu češkoga kneza Břetislava I. godine 1039. preneseni iz Gniezna u Prag, u katedralu sv. Vita, u koju se odonda hodočasti tomu svetcu.
Odmah nakon smrti štovanje sv. Adalberta se je počelo širiti srednjom Europom: po Poljskoj, Litvi, Njemačkoj, Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, Ugarskoj, Austriji… Cijela srednja Europa je 1997. god. proslavila tisuću godina od smrti sv. Adalberta i dvije godine kasnije tisuću godina od njegova proglašenja svetim. Iako je sv. Adalbert hrvatski svetac, jer mu je otac Slavnik bio knez Bijelih Hrvata, među južnim Hrvatima još nije našao mjesta pa mu u današnjoj Hrvatskoj ni jedna crkva nije posvećena, a tisućita obljetnica smrti i proglašenja svetim nije ni zabilježena, a kamoli proslavljena. Južni Hrvati kao izdanak nekada golemoga hrvatskoga naroda Bijele Hrvatske, koju su napustili početkom 7. stoljeća, dužni su slaviti svoje velikane iz prošlosti. Sv. Adalbert ima blagdan 23. travnja i barem tada ga se možemo sjetiti.
Dr. Milan Nosić/hkv
