Ivica Ursić: Zadah sumpora
Odavno ne zalazim u mehane. Poglavito ne u medijske. Previše su čađave za moj ukus. Ali eto nekidan navratih u jednu. U mehanu koju od milja nazivaju „Slobodanka“. Tu normalni ljudi uistinu rijetko zalaze. Možda ako netko umre, inače ne. Portal friško obojan. Opet u crveno. Piše, na ulazu, da nastupa „stand-up“ komičar. Danko, neki.
Sat je u toj mehani odavno već stao, a tužni lik tog Danka, očito jako nervoznog, pokušavao je na sve moguće i nemoguće načine, izazvati barem nekakav osmjeh, barem nekakav facijalni grč, bilo kakvo odobravanje, na licima nekolicine lokalnih desperadosa, koji su tu bili duže prisutni od inventara. Pogledao sam malo na interijer. Dominirao je retro stil. Uglavnom iz četrdesetih i pedesetih godina. Jelovnik je bio dokaz da je i kuhinja na tragu tog vremena.
Očigledna nervoza, kod tog Danka, bila je posljedica straha kojeg mu je u kosti utjerao gazda mehane. Sve je manje ljudi zalazilo u taj, nekada tako živi i kod naroda omiljeni bistro, koji se pretvorio u ofucanu provincijsku birtiju, koju su sada posjećivala uglavnom ista lica, mahom crvene boje. Kriza konzumenata prijetila je zatvaranjem objekta i serijom otkaza. Trebalo je opravdati očekivanja koja je gazda imao, a to je prije svega značilo dovesti nove goste. I naravno, ne izgubiti stare.
Problem je bio u činjenici što su svi bistroi u tom gradu danas unificirane mehane iz kojih se čuje uvijek jedna te ista pjesma i koje sve imaju na vlas isti jelovnik i program. Ni u čemu se ne razlikuju jedna od druge. Kako i bi kada su im i kuhari i kulinarska filozofija identični. I posjetitelja je zato bivalo sve manje.
Bez obzira što je razina usluge srozana do samog dna, što je osoblje bilo uglavnom priučeno i što su se posjetitelji iz dan sve više osipali, ništa se nije poduzimalo, jer je bilo najvažnije zadržati monopol i ne dopustiti nekim drugima ući u zabran. Ali sada je pomanjkanje gostiju postalo alarmantno. Nešto se je moralo učiniti.
„Stand-up“ komičari uglavnom su zbijali loše i otrcane šale na račun uvijek jednih te istih ljudi i uvijek na iste teme. Na račun branitelja. Na račun Hercegovaca. Na račun Hrvatske. Na račun obitelji. Na račun Crkve. Godinama se ništa na repertoaru nije mijenjalo. Jednom savladane vještine, uglavnom na školovanju u jednom malom selu u dolini rijeke Sutle, sada su djelovale tako jadno i bijedno i svele su se na izlizani repertoar prepun ideoloških fraza, etiketiranja, prozivanja, suđenja i presuđivanja bez suda.
Ali niti jedan od tih prežvakanih viceva više nije palio. Znali su ih svi već napamet. Onda se Danko sjetio. Sjetio se kako su se nekada svi morali smijati kada bi se takve gluposti govorile. Nitko se nije ni usudio ostati ozbiljan. Inače bi bio sumnjiv. Bio je svjestan da sada trebaju druge priče, daleko sočnije, kako bi se privukla publika. Treba ići „u glavu“. Ili još bolje – pravo „u srce“.
Zato njemu padne na pamet kako bi se trebao narugati s onim što je ljudima najsvetije. Pa zar već nije jedan, rugajući se nad grobom svojeg prethodnika, stekao doživotne privilegije? Tako to ide kod nas.
I dosjeti se nervozni i tužni Danko kako još jednom razapeti Hrvatsku. Hrvati su pobožan narod i stalno govore kako treba uzeti i ponijeti svoj križ, pa bi bilo idealno da nastave tamo gdje su njihovi djedovi i očevi noseći svoje križeve pali. Na Bleiburgu i na „križnim putevima“. A Danko će svima pojasniti kome križ treba prvome dati u ruke, a kome ga uzeti. I kojim putem im je krenuti.
Nervozni i tužni Danko odjednom živne. Komesarski duh se uskomeša u njemu. Pomisli, dobro mi je ovo palo na pamet. Gazde će biti sretne. Možda moja točka privuče još nekoga. „Slobodanka“ će i dalje ostati moja mehana. Na kraj sela i čađava, ali … glavno da je naša.
Izišao sam. Bila mi je muka. Ne od čađe. Pa ni od Danka. On ni ne zna drugačije. Nije lak njegov posao. Za to treba imati želudac. I tvrd obraz.
Zlo mi je došlo od snažnog zadaha koji se je osjetio.
Od zadaha sumpora.
Ivica Ursić/hrsvijet.net
