Rekvijem za kastelanski zaljev
Osim vijesti o skorom spaljivanju otpada u kaštelanskim cemetarama, brine i šutnja o istom. Kad televizijske ekipe sljedeći put dobiju zadatak za ‘Dnevnik’ snimiti picigin, što je, ako je prilozima vjerovati, daleko najvažnija stvar koja se u posljednjih desetak godina u Dalmaciji događa, možda bi im se, poput onog talijanskog smetača i kondomskog proroka Gabrielea Paolinija, trebao u kadar ubaciti neki lokalni aktivist ili, još bolje, gradonačelnik s natpisom: ‘SENZACIONALNO! OTVARA SE SPALIONICA LJUDI!’ Jer o tome se, naime, radi
Na putovanjima, dok prolazim kroz nepoznate gradove, sela i naselja, zabavljam se razmišljanjem kako je živjeti, roditi se i odrastati u tim mjestima. Uvijek izaberem sebi kuću ili stan. To je rijetko kad najbogatija ili najljepša kuća, nego jedna od onih koje prepoznam, kao što nam se s nekim nepoznatim ljudima čini da smo ih već sreli, a nismo.
Netko, skoniji parapsihologiji i gatanju unatraške, rekao bi da je to sjećanje na bivše živote. Ali radije bih se zadržala na tome da se radi o svakodnevnoj čežnji za drugim životima, ne zato što smo nezadovoljni svojim, nego zbog svih silnih, nevjerojatnih mogućnosti koje se neće dogoditi, zbog te određenosti, ograničenosti na sebe.
Naravno, osim garsonjere poviše ‘Cafe Rougea’ na Camdenu, kuće s plavom keramikom i bananom u dvorištu na jednoj uzbrdici u Garachicu ili prizemnice pokraj zatvorenog diska u Slunju, imam i stvarno rodno mjesto, koje je možda i nestvarnije, jer spada u one nesretne lokalitete, izgubljene svjetove koji su se pred našim raširenim očima razgradili, da bi njihovi ostaci razbujali u divlje tkivo divlje gradnje i divljeg življenja nakupljeno oko krhog kostura nekadašnjeg starog naselja koji je nejak da bi sve to podnio.
Za mene Kaštela i Kaštelanski zaljev nikad neće predstavljati ono za što su u javnosti odavno paradigma: ekocid i urbocid nad jednim nekad bogomdanim prostorom. Tamo sam provela prvih devetnaest godina i sve što je u životu važno tamo mi se dogodilo prvi put, pa ono što je u slučaju Kaštela za nekog urbocid, za mene predstavlja gubitak osobnog identiteta, ono što je za nekog sa strane ekocid, za sve one koji žive u zaljevu je domaća bolest.
Senzacionalno: otvara se spalionica ljudi!
Jugovinil, Salonit, solinske i kaštelanske cemetare hranile su mnoge obitelji, pa i moju, ali kako se godinama kasnije pokazalo, ubile su više ljudi na prostoru od Trogira do Splita nego ijedan rat ili bolest koja nije povezana s radom u ovim tvornicama. No to je zagađenje bilo tek uvod, preduvjet za ono što će Kaštelane, ali i Solinjane i Splićane snaći uskoro, ukoliko se obistine najave o otvaranju spalionice otpada u Cemexovim pećima.
Osim vijesti o spalionicama otpada u kaštelanskim cemetarama, brine i šutnja, ili tek povremeno ronzanje o istom. Osim, po svemu sudeći, bespomoćne lokalne zajednice, izgleda da nitko ne primjećuje da se ispod brda, tamo gdje se o biciklističkim stazama ne isplati ni sanjati, valja eko-katastrofa, dopustite mi ovu drskost, ponešto ozbiljnijih razmjera.
Kad televizijske ekipe sljedeći put dobiju zadatak za ‘Dnevnik’ snimiti picigin, što je, ako je prilozima vjerovati, daleko najvažnija stvar koja se u posljednjih desetak godina u Dalmaciji događa, možda bi im se, poput onog talijanskog smetača i kondomskog proroka Gabrielea Paolinija, trebao u kadar ubaciti neki lokalni aktivist ili, još bolje, gradonačelnik s natpisom: ‘SENZACIONALNO! OTVARA SE SPALIONICA LJUDI!’ Jer o tome se, naime, radi.
Kaštelanske cementare ne nalaze se na nekoj usamljenoj goleti, nego u naseljima ili u neposrednoj blizini naselja, i kao i sve ostale kaštelanske tvornice, uz more.
Znanstvena istraživanja koja dokazuju kako su plinovi koje oslobađa izgaranje ovog otpada otrovni i štetni po zdravlje nisu ni na trenutak omela vlasnike i upravu u namjeri da uvoze i potom pale otpad (dapače, ne leži vraže, tvrde da otpad namjeravaju spaljivati ne zbog ekonomskog interesa, nego iz čisto ekoloških pobuda: u cilju smanjenja CO2).
U Kaštelima i okolici svi su za rad cementara, ali ne i za spalionice u sklopu istih, no izgleda da je u Cemexu sve već spremno za loženje.
Ne znam točno stanuju li vlasnici i nadležni u Meksiku, Zagrebu ili nekom drugom gradu, ali nešto mi govori da oni i njihova djeca neće disati bezopasni kaštelanski zrak nakon što ga Cemex obogati egzotičnim spojevima.
Ove novovjeke plinske komore otvorenog tipa ubijaju sporije i u ime kapitala, ali podjednako su učinkovite, i nisu puno manje monstruozne.
Divota prašine
Neka moja priča o Kaštelima bi se kretala (i često se kreće) sentimentalnim kronotopom jedne zamazane, ali i dalje pitoreskne malomišćanske vinjete: oko pradjedove kuće u koju su otac i mama odlučili preseliti iz Splita i obnoviti je prije mog rođenja, oko perivoja Vitturi, Velikog mula, maslinika na Kozjaku, plaže Šoulavy, plesnjaka ispred hotela ‘Palace’, oko Dobrilinog kaštela i diskoteke ‘Plavi Jadran’, pa do kina u Lukšiću i kina u tvornici cementa ‘Prvoborac’.
Sjećam se svilene prašine, mekše od ijednog tepiha po kojem sam hodala i bistroa koji se zvao ‘Divota prašine’, po tom je sivom tepihu dobar broj ljudi uhodao u smrt.
Iako je bio orijaške građe i još mlad, ili možda baš zato, moj otac je umirao dugo i teško, bio je teški invalid, potkraj je gotovo sasvim oslijepio, ali ništa me nije slomilo kao saznanje da uza sve bolesti koje su njega, a i nas zajedno s njim snašle, ima i azbestozu. Mislim da ću njegov kašalj, koji ne liječe čajevi i sirupi, u mislima slušati dok postojim.
Simptomi azbestoze se mogu pojaviti i nakon dvadeset godina. Nekad se mislilo da je to bolest radnika koji su radili u neposrednom dodiru s azbestom, tek zadnje desetljeće se otkriva da su ugroženi i oni koji su radili u cementarama (jer i tamo se radilo s azbestnih vlaknima), kao i lokalno stanovništvo.
Priča s građevinskim azbestom je dijelom zaključena, jer više se ne proizvodi, ali ne i gotova, jer, nažalost, tek će se saznati tko sve od onih koji su živjeli u blizini tvornica ima azbestozu.
Nisam sigurna je li nas to strašno i nikad kako spada tematizirano iskustvo ičemu naučilo. (Zapravo, sve sam manje sigurna da kolektivno iskustvo ima ikakvu svrhu osim zajedničkog pjevanja na pijankama.)
Ali ostvare li se Cemexove spalionice, postanu li Kaštela jedna golema smrdljiva lomača, možemo na taj žrtvenik prinijeti i pluća svoje djece.
Nadam se i u toj nadi i pišem ovaj tekst da će isti uskoro biti potpuno irelevantan, ali ne zbog neuvjerljivih opravdanja onih koje je profit učinio gospodarima života i smrti 300 tisuća ljudi koliko ih diše na ovom prostoru, nego zato što će se umjesto Cemexovih lomača ponovo aktualizirati Eko Kaštelanski zaljev.
Tada će ova priča o Kaštelanskom zaljevu postati ono što bi i trebala biti, samo još jedna reciklirana priča o nečijem djetinjstvu, a ne kronika najavljene smrti jednog prostora, izvještaj o potpunoj pomrčini razuma.
Autor: Olja Savičević Ivančević/tportal.hr
