Poštovani i dragi, Hrvatice i Hrvati i svi ljudi dobre volje, u domovini i u svijetu! Budući da u ovim teškim danima, za mene i moju obitelj, i znakovitim za hrvatski narod i hrvatsku državu, nakon 20. rujna 2014. godine, kada sam, na Preradovićevom, zvanom Cvjetnom, trgu u Zagrebu, doživjela brutalni napad nasilnika terorističke crvene provenijencije, od čijeg mi je krvničkog udarca slomljena lijeva ruka i kada sam završila u bolnici, dobila sam, od strane poznatih mi i nepoznatih dragih osoba iz domovine i cijeloga svijeta, stotine poruka zabrinutosti, ohrabrenja, potpore, te zgražanja i osude brutalnoga nasilnoga čina na mene kao ženu i majku, kronološki, ali ne po duhu i biološki, u starijim godinama, nisam u mogućnosti svima dobrim i humanim ljudima, kakvi su većina u hrvatskome narodu, zahvaliti se osobno, nego, evo, na ovaj način od srca zahvaljujem svima, uz molitvu da vas sve i sve vaše mile i drage, kao i cijeli hrvatski narod, domovinu Hrvatsku i cijeli svijet, svevišnji Bog, po zagovoru Svete Majke, kraljice Hrvata i kraljice svih naroda, obilno blagoslovi, za sretan život svih ljudi i naroda, te za prestanak ratova i nasilja i sretniju mirnu budućnost.

Nasilniku Nevenu Kovačiću, koji je formalno visoko i svestrano obrazovan čovjek, a na žalost duhovno i moralno zapušten do ispod razine divljaštva, čovjek prema otkrivenome materijalno dobro stojeći, član političke stranke Hrvatskih laburista, čak bivši kandidat te stranke za člana Europskoga parlamenta, koji se kreće u visokim državničkim, diplomatskim i gay krugovima takozvane elite, a koji mi se uopće nije ni privatno ni javno ispričao, opraštam, kao što i Bog nama oprašta, ako se kajemo za svoje zlo i grijehe.

Žao mi je toga “moral insanity” čovjeka, kao i njemu sličnih, i ne bih željela da ni ja, ni itko moj, ili bilo tko od ljudi, bude u njegovom položaju, jer mogu samo zamisliti, ako je imao takvu sotonsku snagu mržnje u svome udarcu po mojoj ruci, kakav li je tek pakao u njegovome duhu i duši.

Stoga, ja mu od srca želim, jer je i on Božje dijete, i molim se da ga Bog svojom milošću dotakne, da se pokaje za svoje zlo i da mu Bog oprosti i zagrli ga s najvećom ljubavlju, kao svoga izgubljenog sina. No, da bi se to lakše dogodilo i doprlo do njegove, korovom zla obrasle, savjesti i pozitivnog razuma, želim, uz pomoć poznatog odvjetnika, koji će me u pravosudnom postupku zastupati “pro bono”, a takvih mi se javilo nekoliko vrsnih odvjetnika, jer ja nemam mogućnosti novčano sudjelovati, da kao nasilnik i zločinac iz mržnje, što je završilo sa tako teškom ozljedom, a moglo je lako, da nije bilo Božje zaštite, i sa smrtnim ishodom, bude najstrože kažnjen, te da plati i odgovarajuću materijalnu odštetu.

Karakteristično je za taj milje u kojem se kreće nasilnik Neven Kovačić i za te udruge sa kojima surađuje i koje su, sa milijardama kuna, financirane iz hrvatskoga državnog proračuna i drugih domaćih i svjetskih antihrvatskih moćnika, da se nitko od njih, koji su toga dana licemjerno sudjelovali u prosvjedu protiv Katoličke Crkve, nije meni, privatno ni javno, niti ispričao niti izdao priopćenje u javnost osude toga neviđenoga nasilja, nego su se, sa još, za današnje vrijeme, poslužili debilnim nekadašnjim udbaškim metodama, kako nasilnik nema nikakve veze sa njima, nego da pripada našim desničarskim redovima, te da smo mi sami cijeli incident izrežirali, kako bismo nanijeli štetu njihovom “ugledu” i njihovim “pravednim zahtjevima”.

No, iako se to strašno nasilje nad ženom dogodilo upravo uoči nacionalnog Dana borbe protiv nasilja nad ženama, nitko se nije oglasio od inače bučnih državnih institucija i udruga za borbu protiv nasilja nad ženama i tobože zauzimanja za mir, toleranciju i ljudska prava, niti itko od ljevičarskih dužnosnika na vlasti u Republici Hrvatskoj, inače ideoloških i bioloških slijednika komunističkih totalitarnih zločinaca, koji su tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, izvršili i vršili najveći genocid nad hrvatskim narodom, puneći tisuće jama leševima nedužno pobijenih, na prevaru zarobljenih, nepobijeđenih hrvatskih vojnika, te civila, staraca, žena i djece, posebno nekoliko stotina svećenika Katoličke Crkve u Hrvata, i koji su činili najgoru represiju nad hrvatskim narodom sve do 1990. godine, te ubijali Hrvate diljem okupirane domovine i svijeta, pa je i njima današnjima na vlasti u Republici Hrvatskoj sasvim normalno, kada se ubijaju, mlate, premlaćuju, pa i najžešćim udarcima lome kosti ženama, samo im je bitno da pripadaju većini hrvatskoga naroda drugačijeg svjetonazora od svojih vlastitih i svojih manjinskih nasilničkih istomišljenika.

Zaista, takvi vodeći politički dužnosnici i takve državne institucije su prava sramota, provokacija, uvrjeda i poniženje za samostalnu, slobodnu i suverenu državu Republiku Hrvatsku, članicu Europske unije i Ujedinjenih naroda.

Usput, želim napomenuti da ja, iako sam kronološki u visokim godinama života, ipak nemam osteoporozu i lako lomljive kosti, kao možda veći broj žena, nego sam se znala i šaliti, nakon par padova na beton, ništa ne slomivši, kako imam tvrde hercegovačke kosti, koje se ne daju slomiti.

Ipak, sotonistička mržnja izgleda da je jača od najtvrđeg betona, ali sigurno nikada neće i ne može pobijediti nepobjedivu snagu Božje ljubavi.

Manipulacije i neistine u državnim medijima

Odmah nakon incidenta, kontrolirani mediji su pokušali zataškati i krivo prikazati tijek događanja, marginalizirati događaj i ublažiti odgovornost počinitelja.

Prikazivali su snimke kako sam ja prva izazvala incident, trgajući sveze njihovih platnenih transparenata, te da me je prolaznik, valjda slučajno dotaknuo, pri čemu sam pala, pa razbila nos.

No, kako istina uvijek sve pobjeđuje i probija sve zaprjeke, ubrzo su svjedoci iznijeli istinu i prikazali snimke na internetu i portalima, a svoje priopćenje odmah je objavilo Hrvatsko žrtvoslovno društvo, na čemu od srca zahvaljujem prof. emeritusu dr. sc. Zvonimiru Šeparoviću i inženjeru Dragutinu Baumanu i suradnicima, a što, naravno, nisu objavili društveni tiskovni ni elektronički mediji, nego samo internetski portali, nakon čega je krenula lavina na mrežnim stranicama, potpore meni, kao žrtvi, te zgražanja i osude počinitelja. Zatim je objavljeno, isto na mrežnim stranicama i portalima, i priopćenje Hrvatskog društva političkih zatvorenika, na čemu zahvaljujem predsjedniku mr. sc. Marku Grubišiću, te suradnicima, dr. Marijanu Čuvalu i dr. sc. Anđelku Mijatoviću, te priopćenje gospođe Maje Runje i suradnika Kruga za Trg, kao i priopćenje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, predsjednikamr. sc. Dragana Hazlera i suradnika, te stotine meni poznatih i nepoznatih pojedinaca iz domovine i svijeta, telefonskim pozivima i elektronskom poštom, jednostavnih ljudi iz naroda, te intelektualaca, svećenika, pa i biskupa, mnogih predstavnika i članova braniteljskih i stradalničkih udruga, te molitvenih zajednica i proživotnih udruga, kao i tisuće komentara na mrežnim stranicama, meni potpore i osude zločina.

Opet je hrvatski narod pokazao svoje veliko srce, kao i svi humani ljudi svoju opredijeljenost za dobro.

Posebno zahvaljujem neustrašivom i hrabrom novinaru Velimiru Bujancu, koji je odmah, drugi dan, došao meni u bolnicu sa snimateljem, te, u razgovoru sa mnom i svjedocima, pripremio objektivnu i istinitu TV-emisiju “Bujica”, prikazanu na televiziji Z1 i drugim lokalnim televizijama u ponedjeljak, 22. rujna 2014. godine, u 20 sati, a snimka se može vidjeti i na mrežnoj stranici Youtube.

Posebno zahvaljujem i svim domoljubnim, profesionalnim i poštenim novinarima koji su objektivno prikazali događaj na više portala, a posebno na portalu Dragovoljac.com, Dnevno.hr, Narod.hr, Hrvatski-fokus.hr, Direktno.hr, Velecasnisudac.com, hrsvijet.net itd, te u više domoljubnih tiskovina, kao što su Hrvatski tjednik, 7Dnevno, Hrvatsko slovo, Nacija itd.

Također najsrdačnije zahvaljujem Radio Mariji i gospodinu Damiru Borovčaku, koji je u svojoj emisiji “Vjera u sjeni politike”, koja se emitira jednom mjesečno, četvrte nedjelje, u 21 sat, ovoga puta 28. rujna 2014. godine, pod nazivom teme “Šaka u Katoličku Crkvu”, uz javljanje svjedoka i komentare slušatelja, istinito osvijetlio nemili događaj.

Osjećam veliku zahvalnost i zadovoljstvo što me je u bolnici posjetio i gradonačelnik Grada Zagreba, gospodin Milan Bandić, sa pratnjom, te mi, kao domaćin grada, izrazio svoje veliko žaljenje i razumijevanje, te suosjećanje i osudu toga vandalskoga čina nad jednom ženom, te mi poklonio prekrasni buket cvijeća.

Isto tako, izražavam veliku zahvalnost i drago mi je što me je posjetila, sa svojom pratnjom, i kandidatkinja HDZ-a za predstojeće predsjedničke izbore, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović. Izrazila je veliko suosjećanje sa mojom žrtvom, osudila nasilje i pokazala veliku žalost što se u našem hrvatskome narodu događaju takve podjele među građanima, do čega dovodi ponašanje aktualne vlasti, a što svakako treba u budućnosti onemogućiti i prevladati boljim izborom vodećih državnih dužnosnika i zastupnika u Hrvatskome saboru. Jako mi je bilo drago da je vrlo osjećajno i ljubazno obratila pozornost i na moje tri bolesničke kolegice u sobi, te se rukujući sa njima suosjećajno interesirala i za njihovo zdravlje, te nam svima podarila predivan buket cvijeća.

Zahvaljujem i predstojniku Klinike za kirurgiju Kliničke bolnice “Sestre Milosrdnice”, doc. dr. sc. Mariju Zovku, prof. dr. sc. Krešimiru Rotimu, te šefu Zavoda za traumatologiju, prof. dr. sc. Aljoši Matejčiću, odjelnom liječniku dr. Mihovilu Ivici, te svim drugim liječnicima, glavnoj sestri Vesni, medicinskim sestrama i svim ostalim medicinskim i pomoćnim djelatnicima, na iznimnoj požrtvovnosti, pažnji i strpljivosti prema svim pacijentima, a posebno, s najvećom pažnjom, prema onima najtežim i nepokretnim. Sve ih Bog nagradio i blagoslovio.

Moj prikaz činjenica

Nakon što je na portalu Dragovoljac.com, 4. rujna 2014. godine, bio objavljen tekst autora novinara Marka Juriča, pod naslovom “Tko su udruge koje traže raskid ugovora sa Vatikanom?” u kojem je rečeno da te udruge pripremaju prosvjed na Cvjetnom trgu u Zagrebu, 20. rujna 2014. godine, ali nije još bilo poznato ni rečeno u koje točno vrijeme, osobno sam bila ogorčena takvom najavom, smatrajući to provokacijom i uvrjedom za hrvatski narod i hrvatsku državu, a slučajno sam dva dana ranije u jednoj TV emisiji, u kojoj je nastupala predstavnica tih udruga Rada Borić, čula da će se taj njihov prosvjedni skup održati točno u 14 sati. Stoga sam ja, u ime udruge koju vodim, tj. Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, uputila javni poziv za protuprosvjed u isto vrijeme, a koji je, naravno, po običaju, bio ignoriran u glavnim društvenim medijima. U mome kratkome tekstu je pisalo:

Poštovani i dragi, Hrvatice i Hrvati!

Dosta nam je, u našoj Republici Hrvatskoj, bezobrazluka i terora agresivne parazitske crvene udružene manjine, koja dolazi sa mržnjom orgijati na Cvjetni trg u Zagrebu, 20. rujna 2014. godine, u 14 sati.

Što oni imaju sa Vatikanskim ugovorima i sa Katoličkom Crkvom u našoj državi?

Nas 90% hrvatskih građana smo Katolička Crkva. Mi smo sklopili ugovore sa Svetom Stolicom. Naš novac ide našoj Crkvi.

Oni crveni i njihovi poslušnici, koji su zadnjih 14 godina na vlasti, neka vrate Crkvi sve što su opljačkali njihovi biološki i ideološki prednici. Neka njihove takozvane nevladine crvene lopovske udruge vrate u hrvatski proračun sve što su do sada, u milijardama kuna, opljačkale od hrvatskoga naroda i parazitski dobile od svojih istomišljenika na vlasti, na koju su došli prijevarom i manipulacijama u medijima, uz volju i plan antihrvatskih moćnika svijeta.

Neka te parazitske udruge uzdržavaju njihovi malobrojni članovi, a nas, našu Crkvu i naše Vatikanske ugovore neka ostave na miru i neka nam vampirski više ne sišu krv!!!

Stoga, hrvatski rodoljubi, dođimo spontano, s ljubavlju, na Cvjetni trg u Zagrebu, 20. rujna 2014. u 14 sati, sa prosvjednim natpisima u rukama i recimo, mirno i dostojanstveno, tim udruženim crvenim parazitima i vampirima:

“Dosta i otkinite se od nas za sva vremena!”

Ja i najbliži suradnici pripremili smo naše natpise sljedećega sadržaja: “Apage Satanas!”, “Nas 90% smo hrvatska Crkva i novac je naš, a ne vaš!”, “Crveni paraziti, vratite milijarde u hrvatski proračun!”, “Crveni zločinci, vratite Crkvi sve opljačkano!”, “Dosta nam je crvene kaljuže!” i “Bože, spasi Hrvatsku!”, te ih isprintali na kartonima veličine A3.

Kada smo stigli na trg, nas četvero zajedno, vidjeli smo okupljenih stotinjak osoba, a nismo znali koliko ih je među njima sa naše strane.

Krenuli smo prema spomeniku Petra Preradovića, te na željeznoj ogradi pravoslavne crkve vidjeli dva transparenta na platnu, privezana vezicama za željeznu ogradu, s natpisima protiv Katoličke Crkve i Vatikanskih ugovora.

Kao što smo napisali na svome pozivu za protuprosvjed, mislili smo mirno i dostojanstveno staviti na istu željeznu ogradu i naše natpise.

Međutim, prije nego smo i nalijepili naše kartone, prišao je jedan aktivist tih udruga i potrgao, zgužvao i bacio naše natpise.

Ja sam pošla za njim pitajući ga zašto to radi, a on se nije ni verbalno ni fizički suprotstavljao, nego je samo otišao dalje.

Čovjek iz naše grupe, novinar Žarko Marić, je krenuo obavijestiti policiju.

No, ja sam bila u tome momentu revoltirana, te sam gotovo instinktivno krenula strgnuti njihove platnene natpise. Na jednom sam uspjela otrgnuti vezicu i platno je palo na pola, te sam krenula na drugi njihov transparent. Sveza je bila čvršća, te nisam uspjela u prvome potezu.

U tome momentu sam zamijetila da prema meni, sa desne strane, najbržim trkom dolazi krupan čovjek svijetle puti, te me najsnažnijim zamahom svoje desne ruke udara po gornjem dijelu moje lijeve ruke. Tada sam osjetila strahovitu bol, kao nikada u životu, i pala kao pokošena.

No, vrlo interesantno, pri padu se uopće nisam ni u što udarila, kao da sam pala na debeli sloj vune, iako je to bio beton. Ruka mi je bila potpuno nepomična, kao oduzeta, uz povremene neurološke nekontrolirane trzaje. Nekoliko policajaca i ljudi je se odmah našlo pored mene. Ustati nisam mogla, iako me ništa osim lijeve ruke nije boljelo. Potekla mi je samo krv iz nosa, spontano, najvjerojatnije radi stresa, iako u nos nisam bila ni najmanje udarena. Hitna pomoć je ubrzo stigla, i oni su mi pomogli ustati, te sam s njima pošla u kola hitne pomoći, uz pratnju jednoga policajca.

Ostalo u zdravstvenom smislu je poznato. Ustanovljena mi je fraktura lijeve nadlaktice sa velikim nagnječenjima mekih dijelova tkiva u gornjem dijelu s prednje strane. Ostala sam u bolnici Sestara Milosrdnica, na Klinici za kirurgiju, odjelu za traumatologiju.

U dva navrata su mi dolazili po dvojica policijskih službenika. Rekli su mi da će protiv počinitelja biti podignuta kaznena prijava zbog nanošenje teške tjelesne ozljede, ali i prekršajna prijava protiv mene zbog remećenja javnog reda i mira, o čemu su mi ostavili i kopiju dotičnog dokumenta.

Pitala sam hoće li biti podnesena prekršajna prijava i protiv onog prvog aktivista tih udruga, koji je prije potrgao naše plakate, a kojeg sam ja jako dobro zapamtila po izgledu. Policajci su rekli da ne znaju.

Ubrzo sam saznala, od drugih svjedoka, da je taj prvi izgrednik upravo mr. sc. farmacije Pavle Močilac. Zapravo, to je onaj ateistički lijevi fanatik, koji se prvi javno pobunio protiv izjave novoizabranog rektora Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damira Borasa, kada je tom prilikom, u travnju 2014. godine, izjavio da u društvo i obrazovni sustav treba vratiti biblijske vrijednosti.

Dakle, taj Pavle Močilac je vrlo opširno pisao protiv te izjave, a što je bilo objavljeno u rubrici “Reagiranja” Večernjeg lista, gdje je autor toga teksta iznosio svoje nebulozne marksističko-ateističke takozvane argumente protiv biblijskih vrijednosti. Na njegov tekst odgovorio je, u pomalo ironičnom tonu, ali vrlo argumentirano, o značenju biblijskih vrijednosti za kulturu i civilizaciju svih naroda u zadnjih preko 2.000 godina, a posebno za naš hrvatski narod, novinar, do nedavno kolumnist Večernjeg lista, dr. sc. Ivica Šola.

Moga odvjetnika sam zamolila da pokrene i to pitanje prekršajne prijave za dotičnog počinitelja.

Zaključak

Iz bolnice sam otpuštena u petak, 26. rujna 2014. godine. Zdravstveno stanje moje ruke je relativno povoljno. Naime, u početku je postojala bojazan i liječnika i mene, da će zbog frakture nadlaktice u blizini ramenoga zgloba biti eventualno potreban operativni zahvat, ukoliko bi došlo do pomaka dijelova frakturirane kosti. To bi bilo više komplicirano, a i rizično, zbog moga općeg zdravstvenog stanja, tj. kardiopatije sa ugrađenim stentom, te težeg oblika dijabetesa, na inzulinu.

Nakon višekratnih rendgenskih snimaka, ipak je, hvala Bogu, ustanovljeno da nije došlo do pomaka, te da je dovoljna konzervativna terapija, uz odgovarajuću imobilizaciju ruke i fiksaciju uz grudni koš, uz kasniju vjerojatno dugotrajnu fizikalnu rehabilitaciju, zbog ukočenosti imobilizirane ruke.

No, iako me ruka boli, nekad više, nekad manje, ja sam zadovoljna i najviše zahvalna Bogu, da nije došlo do još težih ozljeda, te što mi je ipak u pitanju lijeva ruka, a ne desna.

Svoju žrtvu smatram malom žrtvom u odnosu na goleme žrtve naših branitelja, pogotovo teških invalida i žrtava tolikih poginulih branitelja i njihovih obitelji za samostalnu, slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Neka je njima vječna slava i hvala, te neka dragi Bog da utjehu i snagu svima ožalošćenima, invalidima, prognanima i izbjeglima, te posebno roditeljima, suprugama, djeci i obiteljima nestalih hrvatskih branitelja i civila.

Znamo sigurno da u našim bolima i nevoljama, posebno hrvatskih branitelja, na žalost po zatvorima, nismo sami, jer je Bog sigurno sa svima nama i njegova Sveta Majka, Kraljica Mira, Kraljica života i obitelji i Kraljica Hrvata!

Nadam se i vjerujem da je i ova moja mala žrtva urodila dobrim plodovima. Kao što me je u razgovoru podsjetio jedan svećenik, fra Žarko Ilić, dugogodišnji i legendarni urednik neuništivog hercegovačkog zbornika “Kršni zavičaj”, kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

Izvor: glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save