ANTUN BUDIMIR: Izvanredni doprinos izvanrednoj sinodi
Prema medijskim informacijama s Treće izvanredne Biskupske sinode o obitelji, što je u Vatikanu započela petoga, a trajat će do 19. listopada, najviši predstavnici Katoličke Crkve u prvi su plan stavili stvarnost homoseksualnih partnerstava i pitanje pričešćivanja rastavljenih, koji žive u novim civilnim bračnim zajednicama.
Ukoliko cijela Sinoda protekne pod dominacijom takvih rasprava bit će to teška jednostrana zloporaba, jer postoje obiteljski problemi i u ostalim dijelovima svijeta izvan bezbožnoga, negda kršćanskoga, Zapada. Problemi i potrebe obitelji trećega svijeta, Afrike i Azije, naravnoga su reda. Zato su njihova razrješenja i zadovoljenja jasna, a zadaća je sinodalnih otaca dati smjernice kako ih primijeniti, a svih katolika skupa realizirati. Homoseksualnost i činjenica rastavljenih u prvom je redu pretežito posljedica ljudske obijesti i oholosti, pa težište nije na načinima razrješenja, već na samoj biti kršćanske antropologije.
Sada iz Vatikana stižu tvrdnje da je crkveni govor o rastavljenima,‘živjeti u grijehu‘, i homoseksualnosti,’homoseksualni čini su u sebi neuredni’, preoštar, kako je na tiskovnoj konferenciji izjavio glasnogovornik Sinode Thomas Rosica, što jednostavno ne drži vodu. Grijeh u hebrejskom jeziku etimološki znači promašaj što onda ostaje sama njegova bit u svim jezicima. Lako se složiti kako je promašenost konkretnoga braka činjenica rastavljenosti, a promašenost seksualnosti pojava istospolnosti. Dobro je imati na umu da smo terminu grijeh dali tehničko značenje kršenja norme, a da u osnovi znači promašaj svrhe. Sasvim se druga perspektiva otvara uporabom riječi promašaj umjesto grijeh. Dakle, crkveni govor nije isključiv niti prejudicirajući, nego samo objektivno izriče ono o čemu govori bez pribjegavanja eufemizmima.
Ako Katolička Crkva ostaje pri učenju da je čovjek stvoren na sliku Božju i da zajedništvo muškarce i žene odražava Božju stvoriteljsku moć, ne preostaje joj ništa drugo nego jasno reći da promašenosti našega vremena ne smiju postati opći standardi. Koliko god i kršćani griješili, što znači i svećenici, biskupi i kardinali, na čelu s papa Franjom, Crkva ne smije norme i mjerila usklađivati s trenutnom praksom, nego praksu usmjeravati prema svetopisamskim riječima. Ali tko će reći da Crkva nije od ovoga svijeta kada svi njeni članovi manje-više žive kao da su krštenjem inicirani baš za ovaj svijet. Izgleda da je nepoznavanje Biblije postalo zajedničko laicima i njihovim pastirima. Postoji opasnost da Isusa, skupa s njegovim suvremenicima, naši današnji uzoriti proglase izjelicom, vinopijom i prijateljem grješnika (usp. Lk 7,34). I ako se tako nešto dogodi opet ostaju Njegove riječi: Idi i od sada više ne griješi! (Iv 8,11c)
Što bi to naši vrli pastiri mogli dobroga napraviti na izvanrednom susretu kako bi priprava redovite sinode o obitelji slijedeće godine od 4. do 25. listopadu pod naslovom „Isus Krist objavljuje otajstvo i zvanje obitelji“ bila uspješna, konkretna i plodonosna. Američki kardinal Raymond Burke već je u jednom intervjuu apostrofirao tri točke kao izvorište svih suvremenih poteškoća Katoličke Crkve u zaštiti i unaprjeđenju obitelji, a onda posljedično i krizi obitelji u Zapadnom svijetu. Kardinal Burke tvrdi da je zadnjih 50 godina u Crkvi neispravna katehizacija mladih o braku. Drugi udar na obiteljski integritet i ljudsku spolnost izveo je sekularizam širenjem pornografije, homoseksualizma i najnovije rodne ideologije. Treću bolnu ranu kardinal Burke vidi u nepriznavanju zapadnoga sekularnoga zdravoga razuma da je heteroseksualni brak dio ljudske prirode. Svoje razmišljanje kardinal Burke zaključuje ovim mislima: „Dakle, trebamo pomoći osobito mladim ljudima kada su u dobi u kojoj se pripremaju za brak da prepoznaju brak kao lijep poziv, put do vječnog spasenja –a ne samo do njihove sreće danas na zemlji – tu im trebamo pomoći na svaki mogući način. Mislim da, ako imamo dobru katehezu za djecu i za mlade ljude, biti će im lakše prenijeti poruke Crkve, poruke razuma i vjere o braku.“
Kako krajnje konkretno odgovoriti na kardinalove misli?Možda se naočigled depopulacije naroda negdašnjega kršćanskoga svijeta i permisivnosti na području seksualnosti Crkvi u pastoralu nameće projekt pravovremene ženidbe. Pravovremena ženidba značila bi stvaranje kulturno-socijalno-gospodarskoga raspoloženja i ustroja društva u kojem je stupanje u brak s punoljetnošću poželjno,dobro, uobičajeno i redovito. Dio populacije koji bi u takvoj inicijativi trebao radikalnu percepciju, ne i promjenu, jesu mladi, a osobito studenti. Stvarnost studenata u braku nije toliko dramatična koliko je isključivo i nepripremljeno društvo za takvu stvarnost. Bar na razini percepcije, a medijski moguli kažu da je percepcija sve.
Zašto i čemu projekt pravovremena ženidba? Zato jer:
1. mlade osobe žele stupiti u brak kao dvadesetogodišnjaci, ali to ne čine zbog cjelokupne negativne socijalne uvjetovanosti osim nadprosječno odvažnih i sposobnih ( http://youtu.be/M6psj2kj5LE?t=9m21s )
2. mlade su osobe u bračnom zajedništvu otvorenije međusobnom srastanju u jedno tijelo, a proživljavanjem životnih tegoba u toj dobi stvaranju zajedničkoga identiteta
3. seksualnost se, prema kršćanskom moralu, ispravno živi samo u braku, a perspektiva braka i seksualnoga života s punoljetnošću otklonit će umnogome maloljetnički seks
4. mladi su s punoljetnošću zreli za seksualni život, a godišnja je depopulacija našega naroda viša od deset tisuća osoba što je rješivo samo pravovremenom ženidbom
5. znanstvene studije potvrđuju da djeca starijih roditelja imaju slabije predispozicije od djece mlađih roditelja (http://www.nytimes.com/2014/02/27/health/mental-illness-risk-higher-for-children-of-older-parents-study-finds.html?_r=0 ), a evolucijski gledano to je obligacija pravovremene ženidbe i rađanja potomstva
Kršćani koji primaju i daju dinamizam životu Crkve, ukoliko se izbore za legitimnost nasuprot kršćana potrošača obreda, mogli bi pokrenuti veliki obrat. U određenom smislu nalazimo se u predreformacijskom vremenu.
Antun Budimir
