DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu
DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 45, 1. 4-6; 1 Sol 1, 1-5; Mt 22, 15-21
„Podajte caru carevo,
a Bogu Božje“
(Mt 22, 21).
Središnja tema misnog evanđelja je odnos Crkve prema dobrima ovoga svijeta, ili još preciznije suodnos Crkve i države, Crkve i političke vlasti. Matej nas izvještava kako su Gospodinu Isusu došli farizeji, sa željom da ga uhvate u riječi, odnosno žele mu postaviti zamku i to u obliku pitanja: Je li dopušteno dati porez caru ili nije (Mt 22, 17)? Farizeji dovode Isusa u naizgled neizbježnu situaciju. Pitanje plaćanja poreza za Židove nije bilo samo političko, nego i religiozno pitanje. Naime, neki su u to vrijeme smatrali da plaćanje poreza zemaljskoj vlasti znači ograničenje Božjeg gospodstva i vladavine nad
Izabranim narodom, a istodobno plaćanje poreza značilo je također suradnju i podupiranje strane, okupacijske i neprijateljske vlasti. S druge strane, ako kaže da ne treba platiti, bit će prikazan kao bundžija i rušitelj te vlasti. Dakle, kako god odgovorio Isus ne može izbjeći osudi. No, zanimljivo, premda je prepoznao njihove namjere Isus se ne povlači i ne izbjegava odgovoriti na postavljeno pitanje. A odgovara tako što zatraži da mu pokažu porezni novac. Nakon što mu pružiše denar, on ih upita: ‘Čija je ovo slika i natpis? Odgovoriše: ‘Carev’. Kaže im: ‘Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje’ (Mt 22, 20-21).
Isusov jednostavan odgovor nije baš jednostavan kako se čini na prvi pogled. Njegov jednostavan odgovor valja tumačiti na dvije razine. Prva je društvena: svojim odgovorom Isus dijeli političku od religiozne vlasti. Do tada se je smatralo, a i danas se ponegdje smatra, kako je država ne samo političko nego i religiozno pitanje. Isus upozorava kako politička vlast, premda dolazi odozgor, od Boga, te pozvana poštivati Božje zakone, ipak ima vlastitu autonomiju djelovanja i to na području vremenitih dobara. Država ne može od svojih državljana tražiti apsolutnu podložnost i poslušnost, jer one pripadaju samo Gospodinu Bogu. Upravo je to razlog napetosti koja je stoljećima vladala između Katoličke Crkve i država u kojima je postojala državna religija, poput Velike Britanije u prošlim vremenima ili suvremenih brojnih islamskih država ili ateističke Kine, koje sa sumnjom gledaju na vlastite državljane koji ispovijedaju vjernost, pripadnost i podložnost Katoličkoj Crkvi.
Autonomija vremenitog poretka je relativna, a ne apsolutna. Naime, stvorene stvari pa i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti u sebi koja valja otkrivati i promicati. No, ta je autonomija relativna, odnosno u konačnici one ovise o Bogu kao Tvorcu svega „vidljivoga i nevidljivoga“. Nijedan čovjek ne može ni vremenitim stvarima raspolagati kako mu se prohtije. Stvorenje bez Stvoritelja iščezava. Ondje gdje se na Boga zaboravi i stvorenje postaje neshvatljivo.
Druga, još dublja, razina Gospodinova odgovora je osobna, odnosi se na svakog čovjeka. Odgovorom: Podajte caru carevo, a Bogu Božje, Gospodin Isus upućuje svoje sugovornike na ono najdublje u ljudskom životu. Naime, ako caru pripada ono što nosi carsku sliku i natpis, Bogu pripada ono što nosi Božju sliku. Prema sve stvoreno na neki način u sebi nosi Božju sliku, ipak je samo za čovjeka rečeno da je stvoren na Božju sliku i priliku. Čovjek je uistinu bogoliko biće, Božja slika i prilika. Ako sve stvoreno pripada Bogu, to još više vrijedi za čovjeka. Gospodin ukazuje na tu okosnicu, na os ljudskog života, na njegovu životnu i najdublju povezanost i ovisnost o Gospodinu Bogu.
Pitanje je Isusu postavljeno u okviru prizemnih međuljudskih odnosa, s nakanom da ga „uhvate u riječi“ pa da ga mognu optužiti. On odgovara na drugoj, dubljoj i višoj razini, na razini temeljnog životnog odnosa sa Stvoriteljem. Oni ga pitaju iz nizine ljudskih niskih pobuda mržnje i želje za osvetom, a on odgovara uzdižući njihov pogled u visine, u prostore božanskoga. Tek takvim, uzdignutim pogledom čovjek može spoznati sebe. Otkrivajući i promatrajući svoga Stvoritelja čovjek postaje svjestan sebe i vlastitog ljudskog dostojanstva, dostojanstva bića stvorena na Božju sliku i priliku. Tu je temelj ljudskih prava koja čovjeku nitko drugi ne može dati ni darovati. Ona proizlaze iz ljudske naravi stvorene na Božju sliku i priliku.
Za čovjeka je od bitne, životne važnosti spoznaja o vlastitom odnosu prema svome Stvoritelju. Bez tog odnosa čovjek više nije ono što je pozvan biti: Božji predstavnik, Božja objava u ovome svijetu. Naravno da ništa, čak ni grijeh ne može ukloniti bogolikost koja je upisana u ljudsku narav. Ali čovjek može, kao i u slučaju Isusovih protivnika, zaboraviti na vlastitu bogolikost; može poželjeti djelovati i živjeti kao da Boga nema, kao da je čovjek sam sebi mjera. Čovjek može poželjeti osloboditi se Božjeg „tutorstva“, može poželjeti živjeti u lažnoj slobodi, živjeti kako mu se prohtije. No, tada ne samo da nije slobodniji, nego se svojevoljno prepušta snagama koje ga zarobljuju i uništavaju. Na kraju završava u tamu i očaj. I društvo bez Boga nije ni slobodnije ni humanije. Naprotiv. U takvom društvu upravo cvjeta nehumanost i tome smo svjedoci očevidci iz dana u dan. Zaborav vlastite usmjerenosti prema Bogu i ovisnosti o Bogu dovodi čovjeka do prijezira prema životu, osobito prema životu drugih ljudi. Svi zajedno molimo Gospodina da nam se smiluje da ne zaboravimo okosnicu vlastitog života te da Božja slika u nama bude iz dana u dan sve čistija i blistavija.
Don Mladen Parlov
