Autoceste u koncesiju mogu dati samo totalno financijski nepismene osobe
Vlada planira namaknuti 22,5 milijarde kuna davanjem u koncesiju visoko profitabilnih autocesta, pravdajući to svojom brigom za javni dug, dok istoj vladi u tri godine mandata nije bio problem povećati javni dug za 70 milijardi kuna, što je trostruko veći iznos. Ukoliko se autoceste daju u koncesiju, i dalje će ostati dug od milijardu eura na osnovu istih. HAC i ARZ imaju problem likvidnosti, ali samo u ovoj i idućoj godini. Prošle 2013. ostvarili su operativnu dobit blizu milijardu kuna. Koncesionar će za 40 godina zaraditi najmanje 85 milijardi kuna.
Normalni ljudi pitaju se vodi li Hrvatsku neka cestovna banda? Inu svodimo na benzinske crpke, a autoceste dajemo u koncesiju! U skoroj budućnosti može se dogoditi da cijela naselja ostanu prometno odsječena. Kao da razvijemo svoj riječni promet, a onda iznajmimo svoje rijeke na pola stoljeća. Neka nevidljiva ruka trga iz naših ruku sve što nas veže: ceste, naftni krvotok, telefoniju, nacionalnu kulturu, ljudsko dostojanstvo, sve redom. Ivo Josipović nema stav o monetizaciji autocesta. Čovjek je na intelektualnoj dijeti – ne čita novine, ne gleda televiziju, ne sluša radio, ne razmišlja. On je kandidat! Ne brine ga komunikacija – kako taj čudak namjerava ponovno putovati u Srb i Banja Luku?
Vesna Pusić je nadaleko poznata po svojoj automobilskoj jurnjavi po regionalnim i europskim autocestama. Visoko je kotirala za naslovnu ulogu u novom nastavku Mad Maxa, koji prigodno stiže u naša kina baš u godini bankrota Hrvatske, pod obećavajućim nazivom Fury Road. Naslovna uloga ipak je pripala Tomu Hardyju, jer izgleda opakije od Pusićke, kada mu postapokaliptički Hrvati u Australiji nabace žvale i uzde. U svim tim igrama oko naših autocesta i naših benzinskih crpki, značajnu ulogu odigrao je bivši vođa Vecine cestovne bande. Na našu nesreću, robusni i nespretni Rade potsklizao se na mokroj cesti u Mađarskoj, pa je Pusićka igrom prometnog slučaja, odnosno nesreće, postala glavna, jadna nam majka. Kada Mad Veca i Mad Zoky do kraja unište Hrvatsku, njena domovina postat će hrvatske autoceste. Kako se kriza produbljuje, uskoro ćemo svi biti izbačeni na cestu. Zagledana u našu cestovnu budućnost, Pusićka je mudro odustala od monetizacije naših autocesta. Žena danas žali što nije kupila Inu i sve njene cisterne. Znao je Ivan Čermak kakvo vrijeme dolazi.
Referendumski šovinizam
Politička nekultura u Hrvata posebno je došla do izražaja kao opstrukcija i/ili ignoriranje nekih referendumskih inicijativa. Odvjetnica Vesna Alaburić ukazuje na opaku činjenicu da vlast relativizira ustavni potpisni prag od “10 posto ukupnog broja birača u RH”, a posebno je neprihvatljivo da se ta odredba osporava time da se to već dogodilo. Prema
popisu iz 2011. Hrvatska ima 4.284.889 stanovnika, a za nedavne izbore za Europski parlament objavljena je brojka od 3.738.708 birača s prebivalištem u RH. Netko je pokušao spriječiti prethodni referendum udruge “U ime obitelji”, onaj o ustavnoj definiciji braka, deklariranjem brojke od 450.000 kao potpisnog praga za referendum, pa se ista opstrukcija obnavlja kroz pridodavanje birača u BiH i u dijaspori. Nepoželjne inicijative vlast opstruira na sve načine, pa kada drugačije ne ide, traži se intervencija Ustavnog suda. Prema Ustavu RH, udruga “U ime obitelji” skupila je dovoljan broj potpisa za referendum o promjenama izbornog sustava.
Na sve to legla je i demokratska nepismenost velikog dijela populacije u Hrvatskoj. Potrebita je solidarnost birača glede bilo koje referendumske inicijative. Svoj potpis za bilo koju inicijativu treba dati svaki birač koji slučajno prolazi pored nekog potpisnog mjesta, a što misli o prijedlogu inicijative, izrazit će na samom referendumu. Zanimljivo je bilo vidjeti kako su pokretači referendumske inicijative “Ne damo naše autoceste” indiferentni prema ustavno neutemeljenom podizanju potpisnog praga na 450.000 potpisa. Svemu je pridodano i relativiziranje referendumskih rezultata. Ide se tako daleko da je Dejan Jović kao glavni analitičar Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, relativizirao referendum o samostalnosti Hrvatske, a na nedavnu obljetnicu saborskog proglašenja samostalnosti, Travničanin Oliver Frljić istakao je na riječkom HNK zastavu LGBT zajednice, čime je promašio referendum i iskazao svoju osobnu nekulturu. Bosanac ostaje Bosanac.
Odsutnost solidarnosti u Hrvata iskazala se već u podjelama oko inicijative udruge Franak. Dužnici s valutnom klauzulom u švicarskom franku s gorčinom u duši i džepu promatrali su kako njihove tegobe i životne tragedije ignoriraju dužnici s valutnom klauzulom u euru. Bilo je, tko vam je kriv kada ste budale. I, pogledajte kako smo mi bili pametni. A zapravo trebamo ukinuti valutnu klauzulu i sve kredite s valutnom klauzulom svesti na kunske po tečaju na dan ugovora, uključujući i one s valutnom klauzulom u euru. Kao što to reče profesor Ivana Lovrinović (vidi OVDJE), bez ukidanja valutne klauzule nema monetarne suverenosti, a bez monetarne suverenosti nema brzog i kvalitetnog povećanja izvoza, odnosno izlaska iz ekonomske krize. A opet, kako priprostom dužniku s valutnom klauzulom u euru objasniti neke elementarne ekonomske odnose, kada guverner HNB-a i šefovi poslovnih banaka ne shvaćaju da valutna klauzula ruši i njihovu budućnost.
“Švicarci” su ogorčeni, ali vidimo da iz vlastitog ogorčenja nisu puno naučili. Primjerice, inicijativa za promjenom izbornog sustava udruge “U ime obitelji” pokušava oživjeti parlamentarnu demokraciju, da Hrvatski sabor odlučuje o krupnim pitanjima neovisno o sastavu Vlade, da Hrvatski sabor može pokrenuti ukidanje devizne klauzule, a “švicarci” su uglavnom ostali doma, dok su neki otvoreno govorili kako oni nisu politička udruga. Nitko nije tražio da se očituje udruga Franak, nego se očekivalo da će svoj potpis za inicijativu udruge “U ime obitelji” pojedinačno dati članovi te udruge i svi oni koji su posredno ugroženi od kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku.
Bojkot inicijative udruge “U ime obitelji” proveo je i dio aktivista referendumske inicijative “Ne damo naše autoceste”. Sada će svi oni koji su dali svoj potpis za inicijativu za promjenu izbornog sustava osvetnički bojkotirati inicijativu protiv “monetizacije autocesta”. Hrvatska je totalno okupirana, ali će ipak propasti prvenstveno zbog hrvatskog jala i političke nekulture Hrvata. Ovdje svim biračima ukazujem na činjenicu da svojim dolaskom na potpisno mjesto ne daju svoje “za” ponuđenoj inicijativi, da zapravo samo otvaraju mogućnost da se o prijedlogu izrazimo referendumski, da se detektira bilo nacije, zapravo bilo sirotinje. Jako je važno da glede svega toga politički ozdravimo, i damo svaku potporu referendumskoj inicijativi “Ne damo naše ceste”.
Nužnost reprograma kredita
Zanimljivo, upravo prije potpisivanjem referendumske inicijative “Ne damo naše autoceste”, u Vladinom jutarnjem biltenu objavljeni su grdi članci o malverzacijama u HAC-u, kojima je jedina zadaća prikazati kako država ne može kvalitetno upravljati autocestama. Davanje autocesta u koncesiju razotkrilo je financijsku nepismenost Zorana Milanovića, Siniše Hajdaša Dončića, Branka Grčića i Borisa Lalovca. A posljednja dvojica su ekonomisti, zaduženi za gospodarstvo i financije. Netko im treba objasniti razliku između likvidnosti i profitabilnosti određene imovine. Činjenica da HAC i ARZ imaju problem likvidnosti, odnosno probleme u novčanom toku u ovoj i idućoj godini, ne umanjuje izuzetnu profitabilnost koju trenutačno ostvaruju, kako to naglašava profesor Ivan Lovrinović, u svome intervjuu za 7dnevno, prethodni broj. Problem likvidnosti je nastao jer Vlada nije ništa učinila po tome pitanju, iako svi ministri znaju da su 2014. i 2015. ključne godine za likvidnost HAC-a i ARZ-a.
Zašto se dug HAC-a i ARZ-a nije reprogramirao kod HNB-a? Zašto se skuplji krediti nisu zamijenili jeftinijim, jer svjetska tržišta kapitala, uključujući naše domaće, plivaju u golemoj likvidnosti. RH se trenutačno može na svjetskom financijskom tržištu zadužiti s kamatom 4 posto, pa se postavlja pitanje zašto skuplje kredite HAC-a i ARZ-a (neki s kamatom i do 9 posto) država ne zamijeni povoljnijim kreditima s kamatom 4 posto. To bi definitivno smanjilo pritisak anuiteta na novčane tokove. Zapanjuje nezainteresiranost Borisa Vujčića, guvernera HNB-a, koji mirno promatra kako najprofitabilnija i najvažnija strateška državna imovina ide u ruke stranim financijskim konglomeratima, iako HNB ima gomilu instrumenta da to spriječi. Profesor Ivan Lovrinović predlaže kvalitetna rješenja kroz jeftine kunske kredite HNB-a ili kroz HAC-ovo emitiranje obveznica koje bi građani otkupili i dobili određene porezne pogodnosti. Zalaže se i za prodaju dijela HAC-a i ARZ-a (oko 20 posto privatnim investitorima, pogotovo mirovinskim fondovima) koji bi unijeli svježi novac, a podigli efikasnost upravljanja, dok bi mirovinske štediše dobile dugoročno profitabilnu imovinu.
Prema podacima HAC-a, kratkoročne i dugoročne obveze prema bankama i drugim financijskim institucijama iznose oko 22 milijarde kuna. Do kraja ove godine stiže na naplatu blizu 5 milijardi kuna glavnice, dok u idućima to izrazito pada (u 2016. 2,5 milijardi kuna kredita), pogotovo u godinama poslije 2018. kada su to zanemarivi iznosi koji bi se iz redovnog poslovanja HAC-a (kakvo je imao 2013.) vraćali bez ikakvog problema. U 2013. HAC je ostvario blizu 1,4 milijarde prihoda od cestarina (sveukupni poslovni prihodi 1,5 milijarde kuna), dok su operativni rashodi (bez amortizacije i kamata) iznosili oko 650 milijuna kuna. To znači da HAC godišnje ostvari operativnu dobit (zarada iz čistog poslovanja) u visini 750 milijuna kuna, pa je operativna profitna marža 50 posto, što je rijetkost za bilo koju djelatnost u RH. Problem je likvidnost u ovoj i idućoj godini za koju Vlada nije učinila ništa, u smislu da se obveze prema kreditorima reprogramiraju.
S poduzećem ARZ stanje je malo drugačije. Njihove dugoročne obveze prema kreditorima iznose oko 7 milijardi kuna. Prihodi od cestarina iznose blizu 500 milijuna kuna (sveukupni poslovni prihodi iznose 750 milijuna kuna), dok operativni rashodi iznose oko 260 milijuna kuna, što dovodi do operativne dobiti oko 240 milijuna kuna. Znači, ukoliko se primjeni financijska konsolidacija HAC-a i ARZ-a, dobije se podatak da su ARZ i HAC dužni prema kreditorima oko 29 milijardi kuna, dok godišnji prihodi od cestarina iznose oko 1,9 milijardi kuna, a godišnji operativni rashodi iznose blizu 950 milijuna kuna. Dakle čista operativa dobit HAC-a i ARZ-a iznosi blizu milijardu kuna godišnje! Vlada planira dati autoceste u koncesiju za 3 milijarde eura, odnosno 22,5 milijarde kuna. S time bi se zatvorio samo dio kreditnih zaduženja, dok bi RH i dalje imala dug po osnovi autocesta za blizu milijardu eura. Gdje je tu financijska ili bilo kakva druga logika?
Koncesionaru 84 milijarde čiste zarade!
Mate Kosor sa Sveučilišta u Zadru, magistar matematike, u svome znanstvenom radu “Osvrt na predloženi model monetizacije u Hrvatskoj” napominje kako savjetnik monetizacije nije uključio i prihode od oglašavanja, najma odmorišta, i mnoge druge elemente u izračunu koncesijske naknade, u visini 140 milijuna kuna godišnje. To samo pokazuje manjkavost u promišljanju onih koji guraju monetizaciju, a čudi i lakoća s kojom je prihvaćana u Ministarstvu prometa. Ukoliko se izradi simulacija isplativosti autocesta na rok od 40 godina, pod izrazito konzervativnim uvjetima, a to je rast prometa svake godine za 3 posto, rast cestarina svake pete godine za 2 posto, uključenje i ostalih poslovnih prihoda od 140 milijuna kuna, rast operativnih troškova od 2 posto na godišnjoj razini i pod uvjetom da koncesionar neće nikoga otpustiti (što zasigurno hoće, ili će smanjiti plaće) može se zaključiti da će RH debelo izgubiti ukoliko prepusti autoceste u koncesiju.
Uzimajući u obzir sve parametre, možemo reći da bi koncesionar u dvadesetoj godini mogao prihodovati blizu 3,8 milijardi kuna, a operativni rashodi bi iznosili oko 1,3 milijardu kuna, što znači da bi koncesionar zaradio 2,5 milijarde kuna, dok bi u 40 godini prihodi iznosili 7 milijardi kuna, dok bi operativni rashod iznosio blizu dvije milijarde kuna, odnosno operativa zarada bi iznosila oko 5 milijardi kuna. U 40 godina koncesije operativna dobit bi iznosila 106 milijarde kuna, ukoliko se od toga oduzme ulog koncesionara od 22,5 milijarde kuna, koncesionaru ostaje čista zarada od 84 milijarde kuna. Razdoblje povrata ulaganja je 15 godina projekta. Povrat na ulaganje je četverostruki. Ovdje valja napomenuti kako turizam ima elemente dugoročnijeg rasta, jadransko-jonska autocesta bi prolazila kroz RH, pa zapravo hrvatske autoceste imaju – sjajnu budućnost glede porasta prometa, koji je u gornjoj projekciji vrlo konzervativno izračunat, dok cijene od cestarina rastu svake 5. godine za 2 posto, što je slabi porast, uz pretpostavku da će trošak zaposlenika ostati isti, što je malo vjerojatno.
Strava: država koncesionaru garantira promet
Osim što davanje autocesta u koncesiju nema nikakvo ekonomsko opravdanje, ono ima izrazite štete po cjelokupne nacionalne interese. Glavni prometni pravci su kralježnica suvereniteta svake države, one se nikako ne smiju iznajmiti jer su od geostrateškog značaja. Koncesijom se grade autoceste, a one izgrađene nikako se ne smiju iznajmljivati, napominje profesor Lovrinović. Tko garantira da koncesionar neće podizati cijene cestarine svake godine za stopu inflacije minus jedan posto i time neposredno uništiti hrvatski turizam i smanjiti ionako nisku konkurentnost hrvatskih poduzeća, jer će tranzit postati skuplji, a time i cijene hrvatskih proizvoda, uključujući konkurentnost hrvatskog turizma, jer cestarine neposredno ulaze u cijenu turističkih usluga.
Prema uvjetima koncesije, RH će nadoknaditi gubitke koncesionaru ako oni iznenada padnu. Pa gdje je onda tu rizik koncesionara? Kakav je to rizik kada vam je promet zagarantiran? Kakav je to ugovor kojim jedna strana garantira drugoj strani da će pokriti gubitak u slučaju pada prometa? Dok sa druge strane RH neće dijeliti dobit od ekstra zarade, što nema nikakve logike. Mate Kosor iznio je šokantan podatak da bi u slučaju nekih izvanrednih događaja (naftna kriza) RH morala nadoknaditi koncesionaru i do 45 milijardi kuna godišnje.
Siniša Hajdaš Dončić, kao nekad Vesna Pusić, plaši narod da su plaće, mirovine i socijalna davanja upitna ako RH ne da autoceste u koncesiju. Vesna Pusić je prilikom referenduma za pristupanje RH u EU izjavljivala da će plaće i mirovine biti upitne ako RH ne uđe u EU, što je ekonomska i politička glupost. Kada je RH konačno ušla u EU porasle su premije rizika prilikom zaduživanja, te su sve svjetske rejting agencije spuštale kreditni rejting Hrvatske. Pripadnost EU gleda se kao nedostatak! Članice EU opterećene su monstrumom zajedničke administracije i nepodnošljivih normativa. Kao nekad Vesna Pusić, tako danas Siniša Hajdaš Dončić plasira čiste gluposti.
Odjednom svi brinu o javnom dugu! No vladajućoj koaliciji nije bio problem u tri godine povećati javni dug za 70 milijardi kuna, i to za financiranje plaća, mirovina, socijalnih davanja i raznih dotacija nametničkim udrugama. U razvoj i investicije nije otišla niti kuna. Dramatično smo povećali zaduženje, a proaktivna politika proračuna posve je izostala. Tragedija je da će se prihod od davanja autocesta u koncesiju potrošiti na financiranje jednogodišnjeg deficita opće države, koji već godinama nema nikakvu investicijsku dimenziju.
Tvrtko Dolić/7dnevno
