ANTUN BUDIMIR: Ignoriranje Raspudićeve genijalnosti
Hrvatsko društvo, sapeto već 15 godina, hvata zrak kako bi u jednom oslobađajućem kriku raskinulo okove što mu ih je nametnula nevidljiva hobotnica, odnosno totalitarističke jugoslavenske strukture iz komunističke diktature bivše države. Njihovi kadrovi daljinski upravljaju ne samo državom, nego čak, sofisticiranom manipulacijom, i raspoloženjem i razmišljanjem prosječnoga hrvatskoga građanina. Nije im u tome uopće teško, jer su se za gotovo polustoljetne diktature i povlaštene nedodirljivosti toliko uvježbali i usavršili da obični građani imaju to veće povjerenje što im se servira veća laž. Oni su postali ljudima nevidljivi kroz svoju sveprisutnost i vlast u medijima, politici i gospodarstvu. Nešto kao cestovna ili vodovodna infrastruktura, koju se koristi, jer je jednostavno neophodna i sama po sebi razumljiva. Ne pita se odakle dolazi, kamo vodi niti gdje završava.
Zato nam se događa da se u trenutcima osviještenosti pitamo kako smo u tolikim problemima, osobnim i zajedničkim, a u općoj dezorijentiranosti onda psujemo državu koju toliko volimo. Zanimljivo je to da ljudi koji 50 godina nisu smjeli o državi loše ni pomisliti sada za svaki problem krive upravo nju. U redu ispred neučinkovitih birokratiziranih institucija ljudi ne krive vlast, nego državu kao da je ona zaseban entitet. Ne mogu sagledati da u tim trenutcima psuju sebe zbog pogrešnoga izbora i vlastite nepoduzetnosti. Nevidljiva hobotnica, kako je režimske strukture nazvao urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, ostaje izvan perceptivnih dosega građana, ali je zato njen stisak ubitačniji što je nevidljivija.
Njihova se manipulativna rabota sastoji u pet koraka: ismijati, ignorirati, difamirati, kriminalizirati i sotonizirati. Dovoljno se sjetiti ismijavanja hrvatskih riječi što su vraćene u naš jezik dolaskom demokracije. Ukoliko je osoba ili ideja kvalitetna i prebrodi ponižavanje, nastupa ignoriranje. Difamiranje čeka one što ulaze u borbu, a kriminaliziranje ukoliko se pokažu snažni i opasni po njihove pozicije. Sotoniziranje je rezervirano za one ustrajne, nepotkupljive i probitačne za što je dovoljno sjetiti se ‘petoga ortaka’.
Drugi korak ignoriranja ili prešućivanja najbolje će podcrtati medijsko predstavljanje sociološkoga presjeka hrvatskoga društva što ga je prof. dr. sc. Nino Raspudić prezentirao na tribini u Dubrovniku održanoj u prosincu protekle godine. U svojoj je analizi Raspudić raščlanio hrvatsko društvo u osam skupina. Ingenioznu Raspudićevu raščlambu pogledajte u slikopisu od 54.34 do 66.35 minute. Dvije dominantne skupine nazvao je hatesovci i jupekovci pri čemu su prvi državotvorni, tradicionalisti i socijalno osjetljivi, a drugi anacionalni jugoslaveni, permisivci i u službi liberalnoga, točno rečeno grabežljivoga, kapitalizma.
Kako je moguće da nitko u sociološki zapuštenom društvu što vapi za znanstvenom analizom i oslobađanjem iz škara ustaša i partizana Raspudićevu analizu nije komentirao, elaborirao, organizirao tribine, medijski potencirao, mladima posredovao ili u priručnicima tiskao? Odgovor je samo jedan, a leži u činjenici da režimske strukture ne žele dobro hrvatskome društvu. Jer samo plaćene osobe na referentnim mjestima u svekolikim strukturama vlasti i društva mogu i moraju pokrenuti takvu kampanju. Oni koji to nisu iz tjedna u tjedan prisiljavaju Ivana Miklenića da se u uvodnom komentaru Glasa Koncila pita ‘tko to ne želi opće dobro hrvatskom društvu i državi’. Odgovor glasi: upravo ljudi iz struktura vlasti, koji nas sve skupa opstruiraju i sabotiraju.
Inače je Nino za tako nešto bio spreman, jer je na nekoliko javnih tribina na druge teme stidljivo spominjao svoju dubrovačku sociološku raščlambu. Šteta da Hrvatska nema zdravi i dobrohotni medijski prostor u kojem bi se raspravljale i izoštravale ovakve i slične plodonosne ideje i inicijative. I ono pojedinaca, što ima takvu spremnost, ugušeno je u korovu manipulacije i suprotstavljanju destrukciji jupekove kaljuže.
Gdje i u kome prepoznati hatesovce i jupekovce prema Raspudićevoj karakterizaciji? Najilustrativniji su predstavnici na polovima. Hatesovci su prepoznatljivi u splitskoj udruzi Urbana desnica, koja se zalaže za lustraciju hrvatskoga društva i po hrvatskim gradovima provodi akciju razvijanja 50-metarskoga transparenta ‘Olujom do Hrvatske – lustracijom do slobode’. Jupekovce pronalazimo u Građanskoj akciji s mantrom o mladim antifašistima čime se odaju kao Don Kihoti što u hrvatskim vrijednostima vide ustaške divove.
Jupekovci imaju medijsku, političku i ekonomsku prevlast, ali nemaju što ponuditi demokratskom i pluralnom hrvatskom društvu što zbog svoje totalitarne komunističke okoštalosti što zbog mržnje prema Hrvatskoj. Hatesovci nisu u poziciji da daju tonus društvu premda po svojim kapacitetima i dobronamjernosti imaju što ponuditi. Od smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana hrvatsko je društvo sapeto, te se poput psa vrti u krug grizući svoj rep. Uzrok tome je sabotaža države onih koji bi rado učinili sve da Sava poteče uzvodno ukoliko bi to značilo nestanak Hrvatske. Dostatan je samo jedan primjer sabotaže hrvatskoga društva unutar institucija. To je činjenica da se tek ove jeseni raspravlja o donošenju zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja u Domovinskom ratu. Znači 23 godine nakon što su se zločini dogodili, a uz to državno odvjetništvo priznaje 59 slučajeva takvih silovanja. Dostatno je reći da je rođeno preko 200 djece iz takvih zločina. Što je ako ne sabotaža zapošljavanje ubojica i silovatelja u hrvatsku policiju i vukovarske gradske urede. Pravovremeno nekažnjen zločin nikada nije objektivno kažnjen, a kazna je u biti iskupljenje zla. Ne učini li se pokora zlo dobiva na snazi. Jednako kao i ukoliko se ne oplaču, odnosno ne dade zadovoljština žrtvama. Što mi to polažemo u baštinu za budućnost?
Izvor: vjeraidjela.com
