IZGUBLJENI NOBILO: Sudac ga ponovno tri puta prekinuo!
Obrana Josipa Perkovića je krenula kao što smo i predvidjeli: pokušali su rušiti pravomoćnu presudu njemačkog suda!
Današnji dan započeo je tako što je obrana Josipa Perkovića podnijela dva podneska, a jednim od njih žele dokazati da je Vinko Sindičić bio agent njemačke tajne službe koja ga je instruirala kako svjedočiti na suđenju Pratesu. Obrana Mustača je dala izjavu da su se oni nakon pregleda prijevoda teksta SDS Rijeka, dokumenta koji je priložen jednom od podnesaka, odlučili pridružiti se izjavi Perkovićeve obrane.
Taj dokument je najavljen već prvog dana suđenja, i tada smo napisali da će se Nobilova strategija zasnivati na rušenju presude iz 2008., kad je Prates proglašen krivim za sudjelovanje u teškom ubojstvu i osuđen na doživotni zatvor. Ta presuda teško tereti Perkovića. Ujedno je obrana najavila da će se Perković ipak aktivno braniti: u dosadašnjem tijeku suđenja je najavljivao da će se braniti šutnjom.
Oni pokušavaju i dokazati da je Sindičić primio neka sredstva od njemačke službe za to – 700 maraka, što se čini smiješno malim iznosom za tako nešto kao što je lažno svjedočenje. Odvjetnik optužbe Meissner u svom očitovanju je naveo da iz podnesaka obrane ne proizlazi da bi ti navodi obrane bili istiniti. Za dokument na koji se obrana pozvala i koji je priložila, “dokument Centra SDS Rijeka od 27.04.1970.”, kažu da nije moguće utvrditi njegovu vjerodostojnost jer nije potpisan, nema pečata i ne sadrži bilo kakav službeni potpis. Ukratko, da se radi o krivotvorini UDBE i da to što Nobilo tvrdi nema veze s pameću.
Optužba tvrdi da je dokument nevjerodostojan
Optužba tvrdi da je dokument nevjerodostojan i temeljem toga što obrana nije navela kojeg spisa je navedeni dokument dio, iako bi očigledno trebao biti izvadak iz nekog spisa sudeći po numeraciji stranica na vrhu dokumenta (1646 i dalje). Dokument je očito i cenzuriran, odnosno nedostaju neki redovi u njemu, tako da optužba zaključuje da su dijelovi koji bi eventualno išli optužbi u prilog izrezani iz dokumenta, te je tražila da se dokument proglasi nevjerodostojnim.
Oni tvrde da taj dokument zapravo dokazuje da je Sindičića upravo UDBA podmetnula njemačkim tajnim službama, odnosno da je on bio dvostruki agent, koji je je cijelo vrijeme zapravo bio pod kontrolom UDBE. To potkrepljuju navodom iz samog dokumenta, u kom piše: “…Dali su mu uputstvo kako se ima vladati na procesu Đole, jer će biti saslušan kao svjedok. Uputili su ga da iznese samo činjenice, a da se pri tom, u svojim iskazima, ne opredjeljuje niti za emigrantsku grupaciju, a niti za Jugoslavene…”
Optužba tvrdi da iz toga proizlazi upravo suprotno od onog što Nobilova ekipa tvrdi, da je upravo UDBA riječkog udbaša, inače osuđenog na 15 godina za pokušaj ubojstva Nikole Štedula, Sindičića, podmetnula njemačkim službama i instruirala ga kako se treba ponašati u kontaktima s njima, a za korist SDS-a. Njemački “naputci” na koje se Nobilo poziva kako svjedočiti ne sadrže ništa spornog, jednostavno takav se naputak, da se drže činjenica i ne uzimaju ničiju stranu, daju svima. Također, svjedoci na sudu imaju pravo na plaćene dnevnice i putne troškove, pa bi se lako moglo pokazati da je spornih 700 maraka to i ništa drugo.
Navode i da niti iz jednog priloženog spisa Pokrajinskog ured kriminalističke policije Baden-Württemberg od 08.08.1972. ne proizlazi – suprotno tvrdnjama obrane – da bi njemački Ured za zaštitu ustavnog poretka plaćao odvjetnika g. Sinidičiću, nego samo i jedino da je putem tog tijela Sindičiću angažiran odvjetnik. O tome je, još u ponedjeljak 20. listopada 2014. godine, na glavnoj raspravi pročitan relevantni navod iz presude Pratesu koji glasi:
“Navodi svjedoka Sindičića o njegovom radu za njemačku saveznu službu za zaštitu ustavnog poretka, u svakom slučaju za 1972. godinu, potvrđeni su pročitanom zabilješkom Pokrajinskog ureda kriminalističke policije iz Baden-Württemberga od 8. kolovoza 1972. godine. Iz toga je razvidno da se tada namjeravano policijsko ispitivanje Sindičića moglo obaviti jedino nakon imenovanja odvjetnika angažiranog preko Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka kako bi se mogli “zaštititi interesi Savezne službe”.
Perkovićev odvjetnik – motiv pogrešno utvrđen
Nakon pauze, Perkovićev odvjetnik Bayer se očitovao da smatraju da je presuda u slučaju Prates bila pogrešna. Oni kažu da je motiv pogrešno utvrđen, a to je zaštita sinova Josipa Broza i tadašnjeg predsjednika vlade, Mike Špiljka, od onog što bi Đureković mogao iznijeti o kriminalu kojim se bave. On je htio dati izjavu o mjestu i vremenu počinjenja, no time je i on prekršio zakon o kaznenom postupku: sudac mu je oduzeo riječ i upozorio ga da može govoriti samo o presudi Pratesu.
Nobilo je na to dao izjavu da je cijela presuda Pratesu zasnovana na iskazu Vinka Sindičića i da će oni materijalnim dokazima dokazati da je pogrešno utvrđeno da je postojala neka “supertajna služba” iza zavjese, u kojoj su bili članovi CK KPH i političari, odnosno da se neformalnim kanalima, u četiri oka, bez dokumenata odlučivalo koga će se ubiti. Dauster ga tu prekida i kaže, “vi ste počeli s uvodnim pledoajem. O tome ne možete govoriti po njemačkom zakonu”.
Nobilo tada kaže da će pokušati preformulirati svoje izlaganje. Krenuo je izlagati kako je “izvršni komitet” ukinut 1978. godine, pet godina prije ubojstva Đurekovića te kako će dokazati da način ubojstva Đurekovića, sa šest metaka i sjekirom, ne govori o tome da su to uradili profesionalni ubojice. “To je anticipirani pledoaje”, kaže Dauster, “dokazujte ali nemojte pričati o tome što ćete dokazivati”. Na to izlaganje Nobila je reagirao odvjetnik optužbe Weiss, no sudac je prekinuo i njega, pokazujući još jednom tko je gazda u sudnici i tko vodi proces.
Dauster ponovno prekida Nobila
U nastavku je Nobilo pokušao govoriti o tome da je Prates bio informant Sindičiću, no Dauster ga tu ponovo prekida, na što Nobilo kaže da odustaje, jer očito da ne može prilagoditi to što je napisao i to iznijeti na način kako to treba napraviti bez svađe te kako dalje iznošenje ne bi imalo smisla.
Nakon pauze krenulo se s čitanjem osmrtnica tridesetak političara čija su se imena nalazila na popisu kojeg je njemačko pravosuđe uputilo Hrvatskoj, i tu je postao jasan smisao njihovog pozivanja, o čemu je sudac Dauster govorio prvog dana suđenja. Naime, tek kad je utvrđeno da su mrtvi može se koristiti njihove prethodne izjave povezane sa slučajem kao svjedočenje. Na tom popisu su među ostalima Ivica Račan, Mika Špiljak, Stane Dolanc, Jure Bilić, Josip Vrhovec, Petar Josipović, Martin Špegelj – praktički cijela politička vrhuška tadašnje države. Potom su pročitane i izjave nekih od njih.
Pročitano je i pet iskaza Damira Đurekovića, sina ubijenog, koji je također ubijen pod sumnjivim okolnostima. U tim iskazima je opisao kako je otac pisao knjige i tražio izdavača, te kako su se povezali s Jelićem. On je po tim iskazima prodao naslijeđene nekretnine u Hrvatskoj kako bi financirao tiskanje knjiga: to se kosi s tvrdnjama udbe i nekih medija u Hrvatskoj kako je Đureković pokrao ogroman novac iz INA-e. Uostalom, Đureković je ubijen u unajmljenoj garaži u predgrađu gdje mu je bila tiskara, dok je Vanja Špiljak, kojeg je u tim knjigama optuživao za pljačku INA-e, kasnije kupio naftnu kompaniju u Švicarskoj…
“Da sam nešto ukrao oni bi davno raspisali nalog, a Nijemci bi me izručili, ja ću se rado odazvati sudu”, jedan je od iskaza ubijenog Đurekovića. Čitani su i iskazi o tome tko je sve imao ključeve garaže, a prikazane su sudu i fotografije koje je Đureković snimio, na kojima su bili ljudi za koje je uočio da ga prate – i te su fotografije uvedene kao dokaz. Nakon toga su Đurekovići promijenili stan, i više nikom nisu javili gdje stanuju. Na žalost, nisu promijenili i tiskaru.
Nobilo, očito, misli da može sve, kao na montiranim procesima na kakve je navikao. Dojam ovog dana suđenja je da obrana Perkovića i nije toliko usmjerena na njegovu obranu pred sudom, koliko na njegovu obranu pred hrvatskom javnošću, ili možda nekim trećim. Perković se više brani u medijima nego u sudnici: dok je medijski stroj u punom pogonu, u sudnici se radi minimalno ili ništa. Ako Nobilo i ne poznaje njemačke zakone, to bi trebali njegovi njemački kolege: dojam je da među njima nema prave koordinacije, odnosno da se ne zna tko u tom odvjetničkom timu stvarno vodi proces. Ostaje tek pitanje što oni tom predstavom na sudu žele postići: zahtjev za ponavljanjem procesa Pratesu je posve nerealan, njemačko pravosuđe nema običaj jednom utvrđene činjenice revidirati, i oni to znaju. Brane li se oni pred sudom ili pred “King Kongom”, to ćemo tek saznati.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
