Teror političke korektnosti izbrisao postojanje dinosaura iz školskih udžbenika
‘Politička korektnost tiranija je s osmijehom na licu’ izjavila je svojedobno holivudska legenda, pokojni glumac Charlton Heston. Istinitost njegovih riječi potvrđena je više puta, a sada je dokazuje ured za obrazovanje u New Yorku. Ured je, naime, tvrtkama koje se natječu za slaganje standardiziranih ispita za učenike osnovnih škola poslao popis 50 riječi čije korištenje je strogo zabranjeno u ispitima.
Kažu, mogle bi traumatizirati djecu.
Tako je, recimo, zabranjena riječ ‘dinosaur’ jer bi mogla biti suviše uznemirujuća onoj djeci koja ne vjeruju u evoluciju. Činjenica da su dinosauri doista postojali, što su antropolozi i biolozi u više navrata nepobitno dokazali, a čije dokaze svatko zainteresiran može vidjeti u brojnim prirodoslovnim muzejima diljem svijeta, dušebrižnike iz New Yorka, čini se, ne zanima. Jednako tako ne zanima ih ni to da se prihvaćanje znanstvene činjenice o nekadašnjem postojanju dinosaura ni na koji način ne suprostavlja nečijem osobnom stavu o postojanju Boga. Usput, nitko se nije zapitao ni hoće li zabrana spominjanja dinosaura uvrijediti one koji u evoluciju – vjeruju.
Zabranjen je i termin ‘rođendan’, i to zbog Jehovinih svjedoka. Oni taj termin ne priznaju pa bi se mogli uvrijediti. Pokušavam zamisliti što će biti ako se ta pošast raširi. Hoće li sljedeći korak biti zabrana rođendanskih slavlja kao takvih? Kako će se malom Johnnyju, iz nekakve bijele protestantske, ili maloj Jenny iz latino katoličke obitelji nekakve srednje klase objasniti da ne mogu dobiti svoju tortu sa svjećicama i pozvati prijatelje na igru, kao i to da darova više nema, a sve to samo zato jer bi se njihov kolega iz razreda Jeremiah koji je Jehovin svjedok mogao zbog toga jako uvrijediti? Probajte se sjetiti sebe dok ste bili klinci i promislite kako bi reagirali da vam je netko samo pomislio zabraniti rođendanske čestitke i rođendansko slavlje.
Ured za obrazovanje New Yorka također zabranjuje i korištenje termina ‘noć vještica’ jer sugerira poganstvo što bi, pak, moglo uvrijediti vjernike sa svih strana. To što je Noć vještica danas zapravo potpuno komercijalizirani praznik koji služi samo kao još jedna izlika za nošenje fetišiziranih kostima, opijanje i partijanje, i kao takav nema apsolutno nikakve veze s religijsko-sociološkim ritualima isto tako nikog ne zanima.
censorshipUz sve to, zabranjene su i riječi kao što je ‘ples’, jer mu se protive neke sekte, ‘terorizam’, jer zvuči zastrašujuće, ‘razvod’ jer bi mogao uznemiriti klince kojima su se starci rastali, kao i svi oni termini kojima se ukazuje na nečiji materijalni status i na bolesti. Jer se, eto, želi dječicu poštedjeti trauma. U uredu za obrazovanje kažu: ‘To nije cenzura.’ No znate kako se kaže: ako nešto izgleda kao govno, smrdi kao govno i na opip djeluje kao govno, onda možemo biti prilično sigurni da to jest govno. Ne, nećemo upotrijebiti nekakav sulud političko korektni izraz kao što je ‘izlazni produkt probavnog trakta’ ili ‘fekalijska nakupina.’ Govno je govno, i točka. Hoće li nam jednog dana biti zabranjeno reći da smrdi jer smrad nekome smeta? Problem je samo u tome što će on i dalje biti tu.
Jednako tako, ma do koje god mjere pokušavali klince zaštititi izbjegavanjem riječi ‘terorizam’, neoboriva je činjenica da je on tu. Ako su mu starci razvedeni, tu činjenicu nitko neće izbrisati gumicom naprosto zato jer nije spomenuo, a isto tako njegova obitelj neće postati bogata zato jer se izbjegava na glas izgovoriti riječ ‘siromaštvo’. Osim toga, zar itko razuman doista može misliti da klinci u razredu neće znati tko od njih ima više love, a tko manje samo zato jer se ne smiju koristiti izrazi vezani uz nečije materijalno stanje? Evo, možete se ponovno prisjetiti sebe kad ste bili klinci. Kao, niste znali kome stari vozi Stojadin, a kome Mercedes?
Politička korektnost, dakle, potpuno je besmislena, naročito kada je u pitanju cenzuriranje onih izraza koji reflektiraju stvari koje svi ionako jako dobro znaju. No osim što je besmislena, ona je također odvratna u svom licemjerju i zapravo vrlo opasna. Primjer za to možemo pronaći u posljednjem izdanju poznatog romana Pustolovine Hucklberryja Finna američkog pokojnog pisca Marka Twaina na engleskom jeziku, koje je ugledalo svjetlo dana u siječnju 2011. godine, a iz kojeg je izbrisana riječ ‘nigger’ koju Twain u svojoj priči koristi 217 puta. Da, riječ ‘nigger’ danas bi se prevela kao ‘crnčuga’ i ona doista jest pogrdna i rasistička, za razliku od riječi ‘black’, odnosno ‘crnac’ koja to nije, kao što je danas isto tako, recimo, pristojno reći ‘Rom’, ali nije pristojno reći ‘cigan’. Međutim, u doba Marka Twaina svijet je bio drugačije mjesto i riječi ‘nigger’ nije se doživljavala na način na koji se doživljava danas. Ona je tada bila potpuno uobičajena i tek je kasnije njena uporaba postala tabu. Isto tako, kada sam jednom prilikom naišla na primjerak Aston Martina koji je svjetlo dana ugledao još dvadesetih godina prošlog stoljeća, znajući da je svakome od njih supruga jednog od osnivača tvrtke, Johna Bamforda, davala nadimke kao što su, recimo, bili Bunny i Green Pea, užasno sam se namučila dok sam pronašla nadimak ovog primjerka koji mi je zapeo za oko. Nakon duge i vrlo naporne potrage doznala sam da mu je Bamfordova supruga zbog njegove crne boje dala nadimak – da, pogodili ste – ‘nigger’. Danas je to strogo uvredljivo pa se taj dio povijesti one čuvene automobilske tvrtke skriva kao što zmija skriva noge.
No korištenje cenzure i falsifiranje prošlosti kako se ne bi uvrijedilo osjetljive dušice u sadašnjosti može se nazvati samo jednim imenom – laganje. A kada vam netko laže o prošlosti, možete bez imalo sumnje biti sigurni da vam masno laže i sadašnjosti. Ovdje se odmah nameće i pitanje tko uopće ima moralno pravo odlučivati u naše ime što će nas uvrijediti, što će nas emotivno potresti i što je za nas dobro čuti, a što ne? Čitava logika da nešto nije u redu spominjati jer bi nekog moglo uvrijediti potpuno je pogrešna zbog toga jer – svakog vrijeđa nešto drugo. Evo, upoznala sam prošlo ljeto plesačicu na Zrču, crnkinju sprskog podrijetla, koja se vrijeđa kad joj netko kaže da je crnkinja i koja veli: ‘Nisam ti ja, bre, crnkinja nego Srpkinja’. Netko bi se na to nasmijao, odmahnuo rukom i rekao: ‘A, svašta.’ Ali eto, Vidi to nešto znači. Isto tako, u životu sam imala priliku upoznati i ljude koje vrijeđa kad ih osloviš skraćenim oblikom njihova imena ili određenim nadimkom, kad im kažeš nešto što doživljavaju kao patroniziranje, omalovažanje njihovih osobnih vrijednosti, obitelji, stavova… I dok jedne nešto vrijeđa, drugi to niti ne primjećuju kao sporno, ili im možda čak i laska.
Učiniti sve sretnima zapravo je nemoguća misija. Prvi je ozbiljnije ideju univerzalne sreće kao puta u bolje društvo izložio engleski filozof Jeremy Bentham na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Bentham u svom dijelu Principles and Morals of Legislation izdanom 1789. godine izlaže ideju kako se sve političke i legislativne odluke trebaju donositi s primarnim ciljem da usreće što veći broj ljudi. Na njegovu filozofiju naslanja se i također britanski filozof John Stuart Mill tvrdeći kako obrazovanje doprinosi općoj sreći i čak odlazi korak dalje te u svom djelu O slobodi izdanom 1859. godine pokušava pronaći odgovor na pitanje na koji način kvantificirati sreću kako bi se dosegnuo cilj univerzalne sreće u društvu. Ipak, zagovornici današnje političke korektnosti zaboravljaju da zadovoljstvo većine ljudi, kao i zadovoljstvo skupine kao zbirnog entiteta, nije isto što i zadovoljstvo svih ljudi. Pronaći čarobnu formulu kojom ćemo zadovoljiti sve naprosto je nemoguće, a oni dušebrižnici poput ovih iz njujorškog ureda za obrazovanje to zaboravljaju i time pokazuju da Benthanovu i Millovu filozofiju zapravo uopće ne razumiju. A znamo koliko je neznanje opasno.
Upravo iz tog razloga i politička korektnost je opasna. Kako možemo očekivati da će se rastućoj, sveprisutnoj i vrlo ozbiljnoj prijetnji terorizma današnjem modernom svijetu moći suprostaviti generacija od koje se čak i sama ta riječ skriva? Kako se suočiti s prijetnjom i pobijediti je ako se ne smije ni spomenuti njeno postojanje? Forsiranje političke korektnosti zapravo proizlazi iz potpuno pogrešnog mišljenja da će takvo izražavanje u rukavicama elimirati mržnju, što je apsolutno besmisleno. Jedan pripadnik Ku Klux Klana jednako će mrziti crnce, bilo da ih zove ‘blacks’ ili ‘niggers’, kao što će i jedan neonacist jednako mrziti Židove, bez obzira kojim imenom ih se nazivalo. Brisanje određenih riječi i prikrivanje nekih izraza onima koji bolje zvuče osjetljivim ušima u konačnici se može pokazati kobnim jer se na takav način ljudima prikriva stvarna opasnost. Još je francuski povjesničar Jacques Barzun na samom početku 20. stoljeća izjavio: ‘Politička korektnost ne ozakonjuje toleranciju, samo organizira mržnju.’ Drugim riječima, umjesto da osvješćujete ljude govoreći im kakve stvari doista jesu, sve ćete zamotati u blještavi celofan ispod kojeg će i dalje sijevati mržnja i netolerancija protiv kojih se zatupljene generacije ispranih mozgova neće znati boriti jer su prisilno provele život pod staklenim zvonom.
Ovdje je također nemoguće postaviti pitanje: a gdje je nestala dobra stara pristojnost? Što nedostaje kućnom odgoju koji je već stoljećima sasvim lijepo funkcionirao? Zar je toliki problem malog Johnnyja i malu Jenny odgojiti tako da malom Jeremiahu ne čestitaju rođendan? I nije li pomalo apsurdno da u današnjem liberalnom svijetu koji se toliko trudi isticati različitosti upravo uvođenjem političke korektnosti sve te različitosti – zatiremo?
Koliko sve ovo vrijeđa dinosaure za sada nismo doznali. (G.M./fizzit.net)