Prenosimo HKV-ov Interview s Lukom Budakom, hrvatskim iseljenikom u Australiji.

Gospodine Budak, zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite našim čitateljima.

Rođen sam pod Velebitom u Svetom Roku. Ranih šezdesetih smo preselili u Zagreb u nadi da ćemo tamo naći mira od onih koji su još i tada „čistili zemlju od neprijatelja” poslije 2. svjetskoga rata. Mira međutim nije bilo ni u Zagrebu, bila je to samo još jedna očeva pogrešna predodžba. Dobro se sjećam kada me je otac 1964. pokušavao upisati u gimnaziju u Zagrebu, ali svi njegovi pokušaji ostali su samo to – pokušaji. Onda me je poveo u neku srednjeupravnu školu. Čini mi se da je bila u Gundulićevoj ulici. Odatle su mi oca istjerali kao pseto, doslovce ovim riječima: „Marš van, kako se uopće usudiš ući u ovu zgradu s takvim prezimenom pa onda još k tome želiš nam podmetnuti svoga sina! Van, van, napolje otkuda si i došao!” Izašli smo iz te sive zgrade i otišli sjesti i malo se smiriti, a ujedno i nešto pojesti i popiti u restoranu „Zagorec” u Frankopanskoj ulici.

Tu je otac moj orosio suzom lice i tiho mi rekao: „Sinko moj, nema ni za te života u ovoj zemlji, treba odavle odlaziti bilo kuda!” Bilo mi je teško gledati odrasla, zdrava i tada mlada čovjeka, u najboljoj i najdjelotvornijoj ljudskoj dobi, kako uzdiše i kroji planove, ali nisam ja tada shvaćao svu, pozadinu, dubinu i posljedice o kojima se tada radilo. Preostala su bila samo dva ili tri dana do zaključka upisa u neku školu i otac me je po nekoj svojoj lovinačkoj vezi uspio upisati u Ugostitetljsku školu u Frankopanskoj ulici (ta Ugostiteljska škola kao da je bila stvorena za dečke iz ličkih hrvatskih sela!). Tu sam završio godinu dana, dobro naučio prati i brisati suđe i posuđe, ali i naučio nešto malo francuski.

Otac je odmah počeo planirati svoj i naš odlazak iz Hrvatske, njemu je najvažnije bilo da ne izgubim cijelu godinu poslije uspješno završene osmoljetke u zagrebačkoj Dubravi. Najprije se bavio mišlju da bi se maknuo u Njemačku, ali budući da su mu otac i majka živjeli u Kanadi, odlučio je ipak poći k njima. Oca bar jednom u životu vidjeti jer mu je bilo tek dvije godine kada je djed napustio rodni dom u Sv. Roku 1929. godine. I sada da tu skratim priču, otac mi odlazi u Kanadu u svibnju mjesecu 1965., a majka, sestra i ja ostajemo u Zagrebu do listopada mjeseca te iste godine.

Jedna mi slika ostaje neizbrisiva iz moje memorije i moga pamćenja za tih 4-5 mjeseci našega života u Zagrebu bez oca. Milicija nam na biciklima dolazi tri do četiri puta tjedno u Potočku ulicu u Dubravi, gdje smo tada živjeli, pretresa nam stan i tjera majku Mandu da se javlja u stanicu milicije u Dubravi svaki dan. Kada bi došla tamo „drugovi” bi je opet kao pseto istjerali van s povicima: „Marš van, pošto si došla? Odlazi, odlazi!” I još bezobraznije, vulgarnije i pogrdnije od toga! I tako iz tjedna u tjedan i mjeseca u mjesec dok se nismo makli odatle. Nije to bio samo pretres stana, ti bi lopovi i idioti pobacali sve iz ormara i vitrina po sobama i kuhinji i jadna bi moja mater, ni kriva ni dužna, to ponovno kupila po podu i slagala u ormare, vitrine i police. „Oni” bi došli opet sutradan i opet ista priča. Ta mi uspomena nikada neće izblijediti i nestati iz moga sjećanja, o tim neuljudnim i neuljudbenim, prostačkim i primitivnim, nekulturnim i nepristojnim postupcima, o tim nasilnim državnim sredstvima u održavanju režima i represivnog poretka u Titovoj državi, uvijek svima govorim kada im tumačim zašto sam u Kanadi i u Australiji. A znam i svjestan sam da je bilo puno gorih, težih i tragičnijih slučajeva nego ovaj naš.

Puno bih toga još mogao o tim sjećanjima, ali onda nikad kraja ovom razgovoru našemu! Dakle, Hrvatsku sam napustio u listopadu 1965. i s roditeljima otišao živjeti u Kanadu. Tu sam bio „pokusni kunić” kanadskog multikulturalizma, ali sam stekao i većinu svog visokoškolskog obrazovanja u toj zemlji. Dakle, od 1965. živim izvan Hrvatske, ali nikad se ne osjećam da sam iseljenik. Štoviše, mišljenja sam da se te „vinjete” moramo što prije riješiti. Kao i sintagme „Iseljena Hrvatska!” One nas razdvajaju i dijele a ne spajaju i jačaju. Moram reći da nisam sâm tko tako misli.

Već dugi niz godina živite u Australiji, pa bih Vas zamolio da nas ukratko upoznate sa stanjem i položajem hrvatske zajednice u Australiji.

Upravo sam prije par tjedan zaplovio u tridesetu godinu života i djelovanja ovdje u Australiji. Dakle, uključen sam življenje naših sunarodnjaka i pratim već puna tri desetljeća život Hrvata u Sydneyu i cijeloj Australiji. Trenutačno stanje u zajednici može se sagledati iz više različitih aspekata i perspektiva. Treba odmah reći, i to naglasiti, da su Hrvati u Australiji jako nezadovoljni odnosom, zapravo neodnosom, koji je stvoren između njih i domovine Hrvatske, ponajviše zahvaljujući politici hrvatskih političkih elita posljednjih desetak godina. Osim rijetkih i ponajviše osobnih i privatnih veza s domovinom i domovinskim ustanovama i udrugama, ne možemo govoriti ni o kakvom sustavu povezanosti i suradnje. Nje jednostavno nema i to je golema šteta, da ne kažem tragedija. Hrvati u Australiji, i drugdje u svijetu, znaju što i koliko mogu učiniti za svoju domovinu, oni su njezini najbolji, najiskreniji i najprofitabilniji partneri i ambasadori diljem svijeta. Samo 2011. godine u Hrvatsku je pristiglo nešto više od milijardu i pol dolara od izvandomovinskih Hrvata. To je samo ono za što se službeno zna od svjetske međunarodne banke. Tu dakako nisu uključene svote koje rodbina i članovi obitelji pošalju svake godine svojima Hrvatskoj u gotovini ili ino, kao ni novac koji Hrvati potroše u Hrvatskoj kada dođu ondje ljetovati. Prema ovim podatcima Hrvati koji žive izvan Hrvatske nisu samo hrvatski iseljenici, oni su čvrst i pouzdan pratner Hrvatskoj. Nema Hrvatska toga partenra, saveznika i prijatelja u svijetu koji će učiniti za Nju što će učiniti Hrvati koji žive izvan njezinih granica. Samo odnos i suradnju treba postaviti na zdrave i ravnopravne temelje, ali čini mi se da hrvatskim političkim elitama do toga očito nije stalo. Ili bar ne do sada!

Hrvati-doseljenici u Australiju poslije 2. svjetskog rata uglavnom su politički emigranti općenito govoreći, osobito oni koji su dospjeli na ove prostore u prvome desetljeću poslije Drugoga svjetskog rata, ali i kasnije. Bilo je, naravno, i onih koji su došli u Australiju iz ekonomskih razloga, ali njihov broj je znatno manji od onih koji su napustili Hrvatsku zbog političke nepodobnosti. Upravo ovi Hrvati-doseljenici, s izoštrenom sviješću o svome hrvatskome podrijetlu i svome hrvatskome identitetu – pojačani i potmognuti valovima doseljenja Hrvata šezdesetih i sedamdesetih godina – bili su čvrst temelj na kojemu je nikla i izgrađena organizirana hrvatska zajednica, prepoznatljiva kao iznimno hrvatska u višekulturalnom mozaiku australskih doseljeničkih zajednica. Kao nacionalno svjesni hrvatski domoljubi oni su sagradili brojne hrvatske klubove i domove diljem Australije, svoje hrvatske katoličke centre, utemeljili svoje hrvatske folklorne skupine, svoje nogometne hrvatske klubove, svoje hrvatske novine, svoje hrvatske radio programe, svoje škole hrvatskoga jezika, hrvatska studentska društva, studij hrvatskoga jezika, Zakladu za hrvatske studije, društva hrvatskih umirovljenika, staračke domove i njegovališta. Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku 1991. – 1995. doslovno su se natjecali tko će više pomoći domovini Hrvatskoj.

Trenutno stanje hrvatske zajednice u Australiji? Hrvatska zajednica je zajednica u starenju. Zbog starenja i odlaska onih koji su bili (iz)graditelji svega onoga malo prije nabrojenog, sada se traže „nove snage” i mlađi ljudi, drugoga i trećega naraštaja, da oni preuzmu odgovornost i vođenje hrvatskih klubova i drugih hrvatskih ustanova i udruga. Hrvatska se zajednica zapravo u svim svojim segmentima nalazi i prolazi kroz svojevrsnu tranziciju. Tranzicija ili prijelaz vođenja i odgovornosti na mlađe hrvatske naraštaje bit će toliko uspješni koliko razum i razboritost nadvladaju sve nestvarne i emocionalne prepreke kojih uvijek ima. Ima, međutim, do sada lijep broj pozitivnih naznaka i pokazatelja koji ukazuju na to da razboritost i razum ipak pobjeđuju. Dobri primjeri za to su hrvatski klubovi u Adelaideu, Brisbaneu, Canberri, Geelongu i Melbourneu gdje su mlađi naraštaji, rođeni u Australiji, preuzeli vođenje ovih hrvatskih klubova.

Tomu još možemo dodati i angažman mlađih ljudi u Zakladi hrvatskih studija, Hrvatskom nogometnom savezu za Auatraliju i Novi Zeland, hrvatskim folklornim skupinama, ravnateljstvu staračkih domova i njegovališta. Ovdje treba spomenuti i razboritost članova Hrvatskog kluba „Jadran Hajduk” da se spoji s bratskim klubom Hrvatski klub „Kralj Tomislav.” Poznato mi je da se radi i na „obnovi” najstarijega hrvatskoga kluba u Sydneyu – Hrvatsko društvo „Sydney” sa sjedištem u sydneyskom predgrađu Punchbowl. A pristigli su nam, bar ovdje u Sydneyu, i mlađi naraštaji franjevaca u dušobrižničku službu. Sve to ukazuje na to da se brižno i marljivo radi na tome da tranzicija na mlađe naraštaje bude što uspješnija i što bezbolnija te da se sačuva maksimum sagrađenoga i postignutoga u posljednjih šezdeset godina.

Koliko su Hrvati u Australiji danas upoznati sa stanjem u domovini, i postoje li izgledi da bi se dio iseljenika, poglavito mlađih, mogao vratiti u Hrvatsku?

Hrvati u Australiji izvrsno su informirani sa stanjem u domovini samo nažalost bombardirani su medijskim senzacionalizmima svih vrsta i boja. Velik broj Hrvata u Australiji ima HRT u svojim domovima, slušaju razne radio programe, čitaju domovinske tiskovine, ali rijetkost je pročitati, čuti ili vidjeti nešto lijepo i pozitivno iz Hrvatske. Dobiva se takva ružna i negativna slika o domovini tako da se ponekad čini kao da je to sve zapravo i ciljano da tako bude kako bi se u nas Hrvata ubio svaki osjećaj dobre volje i ljubavi za domovinu Hrvatsku. Čast malobrojnim medijskim iznimkama koje dođu kao luč u toj medijskoj kampanji ludila i tim negativnostima koje nam s podastiru!

Čini mi se da je odnos mlađih naraštaja prema domovini njihovih roditelja i djedova i baka, dakle onih drugoga i trećega naraštaja Hrvata, puno jači i, naravno, sasvim drukčiji. Njih, na primjer, medijske senzacije ne pogađaju u istoj onoj mjeri koje pogađaju starije naraštaje jer ih i ne prate. Njih više brine to što hrvatski javni mediji kreiraju politiku u Hrvatskoj više nego hrvatska službena politika, brine ih korupcija, mlitava i traljava hrvatska administracija i birokracija. Dakle brinu ih sve one stvari koje zapravo spriječavaju i koče normalan i uredan život u jednoj zemlji. Kada bi Hrvatska na tom području i planu ostvarila neke pozitivne korake uvjeren sam da bi lijep broj strukovnih mladih ljudi zamijenio život u Australiji životom u Hrvatskoj. Ovdje se opet radi o jednom čvrstom i dobronamjernom sustavu razmjene mišljenja i obostrane suradnje.

Zemlja koja ima skoro polovicu svojih ljudi koji žive izvan njezinih granica morala bi voditi kudikamo veću brigu o suradnji sa svojim sunarodnjacima. To se na žalost neće postići osnivanjem nekog „Ureda za iseljene Hrvate,” to se može postići samo jednim ozbiljnim ministarstvom koje bi zapošljavalo stručne i iskusne ljude s obje strane. I koje se samo može financirati za veoma kratko vrijeme. Ljudi moraju vidjeti da nešto doista može funkcionirati. Mislim da je ovo nešto o čemu nova vlast u Hrvatskoj mora najozbiljnije razmisliti, ako misli napraviti neki pomak naprijed. Meni se čini da je ovo sada upravo pravi trenutak, što se dulje time bude otezalo i odugovlačilo to će bivati sve teže i teže, a na koncu i nemoguće. A to ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku ni za Hrvate koji žive izvan njezinih granica! Jedino ovakav funkcionalan i sustavan program može privući povratak mlađih ljudi u Hrvatsku, sve ostalo su priče za malu djecu!

Koliko danas prema procjenama Hrvata živi u Australiji?

Prema službenim podatcima iz popisa australskoga pučanstva iz 2006. u Australiji živi o oko 120 000 Hrvata i hrvatskih potomaka. Razni pismeni izvori često navode prilično uvećane statističke brojke. Prema informacijama kojima raspolažemo u Centru hrvatskih studija naša je procjena da u Australiji danas živi negdje između 250 000 i 300 000 Hrvata i njihovih potomaka. Ovoj procjeni u prilog ide nekoliko bitnih činjenica koje pozorno pratimo od dolaska neovisnosti Republike Hrvatske do sada. Predugo bi mi trebalo za rasčlambu svake ove činjenice, ali sve one kao i svi argumenti ukazuju na to da u Australiji živi mnogo više Hrvata i hrvatskih potomaka nego to pokazuju službeni podatci.

Postoji li među hrvatskim poduzetnicima u Australiji želja za povećanim investiranjem u Hrvatsku i što je prema Vašem mišljenju razlog da su te investicije prilično male?

Naravno da želja među hrvatskim poduzetnicima u Australiji za investiranjem u Hrvatsku postoji. Ona je ponešto splasnula, ali se nije ugasila. Splasnula je zato što su mnogi prevareni, mnogi su razočarani korupcijom, mitom koje moraju plaćati carinicima, špediterima i Bog zna komu sve ne kada dođu poslovati u Hrvatsku? Ovdje bih vam mogao ispričati desetke takvih slučajeva gdje su ljudi morali plaćati i po 20 000 i 30 000 tisuća dolara, ponajviše mita, dok bi svoj kontejner robe i materijala poslanog iz Australije prevezli iz Rijeke ili neke druge hrvatske luke na svoje odredište. Da i ne govorim o građevinskim dozvolama, plaćanju mita za njih i višegodišnjeg čekanja, pa na kraju opet ništa. Te se loše i ružne vijesti brzo šire među ljudima, a usmena predaja je najjača i najučinkovitija promidžba. To nam mogu potvrditi svi uspješni menadžeri.
Ovim ljudima je nepojmljivo kako stvari idu s otvaranjem novih tvrtki u Hrvatskoj. Dozvole se daju i izdaju samo po vezama i mitu. Znam osobno ljude koji su poslije sedam godina nastojanja i plaćanja odustali od projekta koji je jamčio poslove i život u pasivnim dijelovima Hrvatske, ali to hrvatske političke elite nije zanimalo. Fućka se njima o demografiji, natalitetu, obiteljima, otvaranju novih poslova, nacionalnom prosperitetu, njih samo zanima osobni profit i dobitak. Pa sigurno da u takvu Hrvatsku ljudi ne žele ulagati i investirati ma koliko oni nju voljeli. Hrvati u Australiji, i u drugim zemljama kapitalizma i slobodnog tržišta, naučeni su drukčije, normalnije, brže, djelotvornije… Hrvatska je za njih svojevrstan šok što se poduzetništva i investiranja tiče. Dok se to sve ne regulira i Hrvatska ne postane pravna država u punom smislu te riječi teško će se ljudi odlučivati na investiranje u Hrvatsku!

Neku večer sam sjedio u društvu mlađih Hrvata, mahom poduzetnika ovdje u Sydneyu, slušavši njihove priče i iskustva s Hrvatskom, kao i priče o kapitalu kojim ovdje raspolažu i kojim posluju. Ako je vjerovati onome što su ti mladi poduzetnici izgovorili tu večer u Hrvatsku bi dolazile rijeke i rijeke investicija, samo iz Australije, kada bi se zakoni i administracija u Hrvatskoj regulirali i kada bi svatko radio samo svoj posao, onaj za koji je dobro i pristojno plaćen. I tu se opet vraćam na potrebu Ministarstva za hrvatske migarcije, kroz koje bi prolazile i kojem bio se tesale i kreirale djelotvorne ideje od obostranog interesa i onda predlagale Vladi ili Hrvatskom saboru, ili kako to već ide. Dakle, ne smije se gledati osobno ni kratkoročno, treba početi planirati i stvarati strategiju na dugi rok. Meni se čini da je hrvatska politika imala strategiju kako stvoriti hrvatsku državu, ali da još ni dan danas nema nikakve strategije za budućnost, osim što je bila uperila sve svoje snage posljednjih desetak godina na ulazak u EU. I to je dobro, ali EU neće Hrvatskoj dati strateški plan i program za njezino gospodarstvo, njezin razvoj i bolji i kvalitetniji život. Sami ćemo to morati ostvariti i kao članica EU. I što se prije prihvatimo ozbiljna posla tim bolje za Hrvatsku.

Najstariji izvandomovinski studij hrvatskog jezika osnovan je 1983. na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu. Na tom studiju Vi ste bili prvi predavač, a danas ste i ravnatelj Centra hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie. Zamolio bih Vas da nas pobliže upoznate s koncepcijom studija, brojem polaznika, kao i njegovim značenjem za hrvatsku zajednicu u Australiji.

Da, Hrvatski studiji na Sveučilitu Macquarie doista je najstariji izvandomovinski studij. To ne govorim za to jer sam ja tu nego stoga jer je to činjenica. Činjenica je i to da sam ja bio drugi predavač. Prvi je bio kolega dr. Peter Hill, koji je na Sveučilište Macquarie došao iz Hamburga 1982. i koji je u svojim znanstvenim radovima, i drugdje gdje je to bilo potrebno, uvijek pokazivao i dokazivao kako su hrvatski i srpski jezik dva različita jezika. Dobro je ovdje spomenuti da je ovdje 1983. pokrenut studij slavistike (Slavonic Studies) čije su sastavnice na toj prvoj godini bili hrvatski, poljski i srpski i, naravno, hrvatska, poljska i srpska književnost. Odmah sljedeće akademske godine uslijedilo je uvođenje makedonskoga i ukrajinskoga, a 1985. i 1986. slovenskoga i ruskoga. Dr. Hill je bio šef jugoslavistike, a šef polonistike bio je dr. John Besemeres, inače politolog koji je na ovu funkciju došao iz Ureda premijera u Canberri. Obojica kolega, dr. Hill i dr. Besemeres, vratili su se na svoja stara radna mjesta poslije tri godine sudjelovanja u utemeljenju i razvoju programa na studiju slavistike.

Predugo bi mi trebalo da nabrojim i spomenem sve što je vezano za ovaj Hrvatski studij u ova skoro tri desetljeća. Program Hrvatskog studija se mijenjao i upotpunjavao više puta, već prema potrebama studenata i u skladu s promjenama programa i ustroju sveučilišta koji su se događali u drugoj polovici devedesetih godina sada već prošloga stoljeća. Tako se od inauguralne 1983. godine do danas Hrvatski studij razvio u trogodišnji program studija jezika, književnosti, kulture, drame, medija i filma – ukupno osamnaest nastavnih predmeta. Od tih osamnaest predmeta njih pet je moguće studirati u Hrvatskoj na jednom od naših sveučilišta-partnera. Hrvatski studiji osiguravaju nastavnu ponudu hrvatskoga jezika u programima skoro svih australskih sveučilišta, a to znači da se pojedini predmeti Hrvatskih studija mogu upisati i da su akreditirani na skoro svim australskim sveučilištima. Od samog početka studij egzistira u svome dopisnom obliku. Studenti drugih australskih sveučilišta mogu upisati i dopisno studirati pojedinačne naše predmete ili pak cijeli program Hrvatskih studija. Od 1983. do danas na Hrvatskim je studijima bilo je upisano nešto više od 3000 Australaca raznovrsnog podrijetla.

Centar hrvatskih studija utemeljen je 1994. godine. Centar su službeno otvorili gospodin John Aquilina, ministar obrazovanja i izobrazbe u državi New South Wales i prof. dr. Nikola Ružinski, zamjenik ministra u Ministarstvu znanosti i tehnologije i dr. Radovan Fuchs, pomoćnik ministra u istom ministarstvu, zadužen za međunarodnu suradnju. Od 1998. Centar hrvatskih studija djeluje kao istraživački i nastavni centar sa svim pravima na vlastitu izdavačku i samostalnu djelatnost. Centar izdaje stručni časopis Croatian Studies Review, prvi kroatistički časopis na engleskom jeziku koji izdaje jedna sveučilišna naklada. U prošlih deset-petnaest godina Centar je samostalno i u suradnji sa ustanovama iz Hrvatske izdao 7 brojeva časopisa i petnaestak knjiga, uglavnom projekata koji su napravljeni u suradnji s pojedinim Hrvaticama i Hrvatima i hrvatskim udrugama iz šire hrvatske zajednice u Australiji.

Godinu dana kasnije osnovana je i Hrvatska znanstvena zaklada s ciljem financijske potpore i promoviranja Hrvatskog studija na tadašnjoj Školi modernih jezika Sveučilišta Macquarie. Udruga do danas uspješno vrši svoje zadaće?

Hrvatska znanstvena zaklada utemeljena je u kolovozu mjesecu 1984. godine na prijedlog tadašnjih predavača hrvatskoga jezika dr. Petera Hilla, prof. fra Gracijana Biršića i Vašeg sugovornika u ovome razgovoru. Naš prijedlog su velikodušno prihvatili sljedeći hrvatski klubovi u Sydneyu: Hrvatsko društvo „Sydney” sa sjedištem u Punchbowlu, Hrvatski klub „Kralj Tomislav” i Hrvatsko kulturno društvo „Bosna.” Velikodušna podrška je došla i od tada jedinog Hrvatskog katoličkog centra u Summer Hillu i Središnjeg odbora hrvatskih etničkih škola u državi New South Wales. U ostvarenju Zaklade uvelike su pomogli i Slobodni hrvatski radio program na 2SER-FM u Sydneyu i Hrvatski međudruštveni odbor za zajedničku suradnju u NSW, kao i mnoge druge hrvatske udruge i hrvatski domoljubi diljem cijele Australije..

Od samoga njezina utemeljenja Zaklada prati i vodi brigu o opstojnosti Hrvatskog studija, a od 1994. godine osigurava sredstva i za održavanje Centra hrvatskih studija i brine o njegovu kontinuitetu. Dobro je ovdje spomenuti da je Zaklada promijenila, zapravo uskladila, svoj hrvatski naziv prema engleskome nazivu Croatian Studies Foundation te da se od 2011. godine vodi kao Zaklada hrvatskih studija. I ništa manje nije važno spomenuti i to da je Zaklada hrvatskih studija registrirana kao humanitarna ili benevolentna udruga za potrebe visokog školstva pa je svaka donacija u iznosu od dva dolara ili više oslobođena od poreza.

Ostvaruje li studij hrvatskog jezika u Sydneyu suradnju sa znanstvenim institucijama u Hrvatskoj? I postoje li izgledi da se iznađu financijska sredstva i modaliteti suradnje koji bi omogućili australskim Hrvatima da dođu studirati u Hrvatsku, a onda možebitno u njoj i ostanu.
Da, suradnja s nekim hrvatskim znanstvenim institucijama postoji, ali ona je još uvijek daleko od onoga kako bi to zapravo moglo biti. Suradnja postoji s Ministarstvom znanosti obrazovanja i sporta, koje od 1998. sufinancira poslovanje Centra hrvatskih studija zajedno sa Zakladom za hrvatske studije. Nekoliko naših studenata odlazi svake godine na Ljetnu školu hrvatskoga jezika i kulture koja se održava u srpnju mjesecu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Tu je trebao proraditi i Centar za koordinaciju svih Hrvatskih studija po svijetu, počevši s onima na Sveučilištu Macquarie i Sveučilištu Waterloo u Kanadi, ali ni tu se nije krenulo puno dalje od same dobre ideje. Sa Zagrebačkim sveučilištem potpisan je ugovor suradnje na svim mogućim razinama još 1989. godine dok je rektor sveučilišta bio prof. dr. Zvonimir Šeparović. Osim nekoliko pojedinačnih odlazaka naših studenata na Croaticum, u čemu je sudjelovalo i davalo svoju potporu i Ministarstvo vanjskih poslova RH, taj ugovor je mrtvo slovo na papiru. Dobro je ovdje spomenuti da nas je upravo ovih dana na Sveučilištu Macquarie posjetila gospođa Beverly Mercer, veleposlanica Australije u Hrvatskoj. Veleposlanica Mercer je jako zainteresirana za suradnju dviju zemalja na području kulture, obrazovanja, znanosti i turizma pa ćemo u sljedećih nekoliko mjeseci razmotriti neke mogućnosti bolje suradnje na spmenutim područjima.

Mislim da bi se puno bolje surađivalo i na obostranu korist kada hrvatska politička elita prepoznala, ili bolje reći htjela, prihvatiti Hrvate i njihove društvene, obrazovne i ine ustanove i udruge kao svoje ravnopravne partnere te bar poslušali, pa eventualno i prihvatili, neke savjete i stvari od stručnih ljudi, s područja raznih struka i raznih grana znanosti, koje u svijetu puno bolje funkcioniraju nego u Hrvatskoj. Ako se te sposobne i vrhunske strukovnjake želi okrenuti da rade na „hrvatski način,” onda ih zapravo plašimo i tjeramo od Hrvatske. Neka se na hrvatski način radi ono što savršeno ili odlično funkcionira, ali ne može se forsirati ono što na očigled ne ide, to nitko i malo pametan neće prihvatiti. I ovdje bi suradnja bila bolja kada bismo imali Ministarstvo migracija i odjele u njemu za suradnju na svim kontinentima gdje ima Hrvata. Naravno da uz dobru volju mora postojati i zannje i poznavanje situacije na terenu u određenim hrvatskim zajednicama po svijetu. U brojnim slučajevima ne možemo primjeniti ista pravila igre čak u dvije susjedne države na istom kontinentu, primjerice ovdje

Australaske novine The Sydney Morning Herald nedavno su izdale svoju prvu elektronsku knjigu, „Framed” (Lažno osuđeni). U njoj novinar Hamish McDonald istražuje sudbinu šestorice Hrvata osuđenih na višegodišnje zatvorske kazne zbog navodnih planova za dizanje u zrak kazališta u Sydneyu 1979., kao dijela hrvatske terorističke zavjere. Kako iz knjige nedvosmisleno proizlazi, iza svega je zapravo stajala UDBA, a ne hrvatski nacionalisti. Kako komentirate čitav taj slučaj?

Da upoznat sam sa istraživačkim radom i sadržajem knjige Hamisha McDonalda. Namjeravam mu organizirati seriju predavnja kako bi se šira javnost bolje upoznala s ovom prljavom rabotom UDBA-e. To je strašno što su napravili tim nedužnim ljudima, uništili su njihove živote, njihove obitelji, njihovo zdravlje… Hrvatima u Australiji dali ružno ime, oklevetali ih na najgori mogući način. Za to lažno suđenje ljudi bi trebali tražiti bar neku odštetu i kompenzaciju, a Hrvatska zajednica reagirati da joj se napokon očisti njezino časno ime od te i drugih udbaških podvala i podmetanja šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dakle, uopće ne iznenađuje da je iza svega stajala UDBA. Ima još cijeli niz drugih podvala koje je Hrvatima priredila i režirala jugo-UDBA ovdje u Australiji, ali ni jedna od njih nije bila toliko strašna i jezovita kao ova o šestorici Hrvata koju je Hamish McDonald istraživao puna tri desetljeća. Nadam da će mlađi naraštaji Hrvata prijuniti i pozabaviti se istraživanjem činjenica kojima je oblaćen i njihov obraz te da će i druge podvale biti ubrzo razotkrivene i time se pokazati tko je zapravo stajao iza te prljave rabote koja je nalazila nevjerojatno plodno tlo ovdje na ovim prostorima!

Davor Dijanović/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save