Otvoreno pismo humanitarke Tuge Tarle Bojanu Glavaševiću
Poštovani Bojane,
kao humanitarna djelatnica koja je svakodnevno bila suočena s tragičnim posljedicama Domovinskog rata i mnogim obiteljskim i individualnim nesrećama te kao majka i baka s dugogodišnjim iskustvom roditeljstva i rada s ljudima osjećam potrebu i obavezu obratiti ti se javno i ukazati ti na stvari koje možda ne umiješ sagledati jer su ti suviše blizu zbog pozicije koju obnašaš ili ih ne želiš vidjeti u svoj njihovoj jasnoći i istini.
Slušala sam i gledala posljednju emisiju „Nedjeljom u 2“ i zaključila kao, vjerujem, većina hrvatskih građana, da si iznimno inteligentan i visoko naobražen mladi čovjek te bi svojim obrazovanjem i predanošću spram svojih obaveza mogao poslužiti kao uzor mnogim hrvatskim mladićima i djevojkama koji su jednako kao i ti prošli trnovito iskustvo osobnoga gubitka. U ovoj današnjoj razorenoj i opustošenoj zemlji kad tisuće mladih bježe u potrazi za egzistencijom preko hrvatskih granica, takvih je primjera uspješnosti svakim danom sve manje.
Ipak, i u DORI (koju sam tih ratnih godina osnovala i vodila) ukazivali smo mladim budućim intelektualcima koje smo podupirali mjesečnim stipendijama da sama pamet, predanost poslu i obrazovanje neće biti dovoljni bude li im nedostajala moralna dimenzija koja bi očvrsnula njihov duhovni profil da bi se mogli odupirati nečasnim ponudama i prilikama kakve ih budu snalazile u životu. Znanje i obrazovanje mogu se nažalost, upregnuti i u najružnije zločine protiv čovjeka ukoliko mu nedostaje čvrst karakter i zdrava moralna orijentacija. Pogotovo u ovom društvu u kojem su klijentelizam, jagma za materijalnim dobrima, moralni relativizam, korupcija pa i lopovluk, prije svakodnevna praksa, negoli iznimna pojava.
Ono pak na što ti ovdje želim ukazati jest upravo činjenica da tvoji argumenti u obrani vlastitih nedoličnih izjava s konferencije REKOM-a u Vukovaru i stavova koje si iznio u „Nedjeljom u 2“ nažalost, samo potvrđuju sumnje javnosti da si možda i nesvjesno, želim to vjerovati, manipuliran od strane pojedinih predstavnika vlasti kako bi poslužio njihovim, ne uvijek časnim, ciljevima i namjerama s tendencijom izjednačavanja hrvatske žrtve i njezina krvnika.
Vjerujem da ti je razvidno da to ne može proći kod ovoga napaćenoga naroda kao ni kod hrvatskih branitelja i da nikad, baš nikad neće moći biti izjednačena žrtva onoga koji je branio svoj dom s onim koji ga je odlučio rušiti, onih civila koji su trunuli po skloništima u solidarnosti sa svojim braniteljima i onih koji su podupirali pobunu protiv vlastite države i zločine agresora. Zdrava se pamet tome suprotstavlja. Je li moralno ispravno obeštetiti žrtvu požara kojoj je izgorjela sva imovina, podmetnutog od strane poludjelog susjeda sa žrtvom koja je stradala na isti način zato što je podupirala susjeda u njegovom bolesnom naumu? U oba slučaja imamo žrtve, ali cijena zla se mora platiti, a onaj koji je te žrtve na pobunjeničkoj strani koristio za postizanje svoji mračnih ciljeva, kojega su pritom te žrtve podržavale, trebao bi ih i obeštetiti. I ne samo njih, nego i one kojima je namjerno prouzročio zlo.
Kažeš da se nisi nikada pitao kako to da su ti povjerili tako visoku funkciju pomoćnika ministra u Ministarstvu branitelja. Zar ne vidiš da time dokazuješ svoju moralnu uspavanost na što, s obzirom na ulogu koja ti je povjerena u obrani prava hrvatskih invalida Domovinskog rata i branitelja, uistinu nemaš nikakvoga prava. Nema dvojbe da u oblikovanju etičkih prosudbi i moralnog djelovanja uglavnom ne pomaže ni broj završenih fakulteta ni visoke titule kao ni broj naučenih jezika. Vidljivo je to i u tvome slučaju. Naravno da bi se trebao pitati koja je bila pozadina ponude i časti koja ti je tako širokogrudno i bez kriterija ukazana. Ali, kako si rekao, ti se time i ne zamaraš. U tome i jest problem, Bojane. Zbog toga se zapravo i traži tvoja ostavka.
Dakle, trebao si se pitati tko je i zašto odabrao baš tebe da budeš na poziciji pomoćnika ministra hrvatskih branitelja. To je temeljno pitanje i time bi mogao osvijestiti i svoju ulogu u ovoj ružnoj igri bez granica. Je li to nagrada tebi za časnu i domoljubnu žrtvu tvoga pokojnoga oca koju u tom slučaju nisi sam zaslužio pa ti ona i ne pripada? Zašto te, dakle, vlast nagrađuje jer doći na takav jedan položaj za mladog neiskusnog i nekvalificiranog čovjeka svakako je svojevrsna nagrada? Ako je to bila intencija tvojih sponzora, onda je to izuzetno opasna nagrada jer za takvu nagradu, osim što nemaš ni formalnih uvjeta, nemaš ni svojih moralnih zasluga pa te se može i lakše upregnuti za nečastan cilj, ukaže li se za to potreba. Je li taj položaj zalog za posao kojim se omogućuje ostvarenje perfidne igre političke vrhuške kojom se nastoji izjednačiti krvnik i žrtva? Tko bi to mogao bolje odraditi nego upravo netko iz braniteljskih redova ili članova obitelji branitelja i žrtava Domovinskog rata? To je stara oprobana metoda Kominterne o čemu ima podosta literature od strane samih insajdera, primjerice Milovana Đilasa. Te su metode i danas u uporabi (ucjenom učini od žrtve egzekutora).
Zar ne vidiš da tvoji pokrovitelji žele stvoriti percepciju da unutar braniteljske populacije vlada kaos, mržnja i međusobno nepovjerenje i da na tome rade sustavno godinama? Ti protiv toga zla ne možeš ništa učiniti. Ne poznaješ metode, ne vjeruješ zdravim očima, ne razumiješ i ne cijeniš žrtvu branitelja. Nisi dorastao tim političkim igrama u koje su te uvalili. Svojim ponašanjem i izjavama, radom i djelima u kontekstu Ministarstva branitelja možeš samo pridonijeti većoj šteti i težim problemima.
Ti izjavljuješ da ne mrziš, da ne znaš mrziti (nikoga). To je svakako jedino dostojno čovjeka. Ali ta izjava imputira da su drugi kojima je razvidna tvoja uloga u odnosu vlasti spram hrvatskih branitelja, mrzitelji, sinovi zla zato jer ukazuju na činjenice sustavnog obezvređivanja žrtve. Zlo se treba mrziti, no čovjeku koji je počinio zlo treba se moći oprostiti. Ipak, pravda se mora zadovoljiti. Ako zlotvor ne priznaje svojih zločina i nema namjeru svoju krivnju okajati, onda je posve izlišno pa i štetno oprostiti jer zločinac nimalo ne drži do takva oprosta, a time nema ni namjeru štetu popraviti. Nije pitanje znaš li ili ne znaš mrziti, nego što se može i mora mrziti. Istinu treba svjedočiti. Zlo svakako treba mrziti. Onaj pak tko ne zna ni mrziti ni voljeti niti je spreman za istinu svjedočiti bljutavo je nedorečen u svojim vrijednosnim stavovima pa ga se lako može upregnuti u svačija kola.
Bojane, branitelji nisu mrzitelji. Oni ne traže tvoju ostavku iz mržnje prema tebi već zbog činjenice što vide da su te politički meštri upregnuli u prljav posao koji bi u njihovo ime upravo ti trebao odraditi obezvređivanjem dostojanstva Domovinskog rata i uloge hrvatskih branitelja. Oni su pogaženi, omalovaženi, prevareni i odbačeni od sustava čija si i ti tragična alatka. Nisu samo oni, nego čitav narod je na koljenima. I zato podupirem od svega srca njihov zahtjev da se raskrinka ova perfidna igra i pokvareni plan, a tebe pozivam da odstupiš i da se vratiš u svoje znanstveno okruženje gdje ćeš na profesionalnom planu moći dokazivati svoje umijeće i domoljublje bez napetosti i frustracija i s daleko više zdravoga uspjeha. Isto to očekujem i od tvoga ministra Freda Matića. Oni koji su vas postavili na ove pozicije nemaju ništa s narodom koji im je ukazao povjerenje na posljednjim izborima. Oni su ga prezreli i ponizili, a vlast treba biti u službi naroda. Kad se otrgne od naroda, onda postaje opasna.
Na kraju bih upozorila i naše hrvatske branitelje stopostotne invalide Domovinskog rata da ne nasjedaju nijednoj političkoj opciji čiji emisari ovih dana kruže oko njihova protestnog šatora nudeći se za medijatore i žrece, od potencijalnih predsjedničkih kandidata nadalje, jer ovo je samo još jedna bitka za Hrvatsku – ni više, ni manje. Nije i ne smije biti bitkom za ničiju poziciju slavu ili utjecaj, već isključivo za Hrvatsku, za dostojanstvo Domovinskog rata i njegovih branitelja i stradalnika, za istinu o agresiji na našu Domovinu, za budućnost ovoga naroda koji je duboko rezigniran i bolestan od neprestanog iscrpljivanja i egzistencijalnih i političkih šokova.
Prvacima svih političkih opcija ujedno poručujem da ne iskazuju svoju potporu braniteljima svojim javnim pokazivanjem radi skupljanja političkih bodova, nego da to čine diskretno i dostojanstveno, primjereno situaciji i ciljevima ovoga prosvjeda.
Zagreb, 4. studenoga 2014.
Uz punu odgovornost, s poštovanjem,
Tuga Tarle je diplomatkinja i promotor hrvatske kulture u svijetu (Čile, Španjolska, Australija, Slovačka) i društveno angažirana publicistkinja; inicirala je i vodila Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata — Dora 1991.-1996. — pokretač i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže. Sredinom devedesetih članica uredništva časopisa “Matica” Hrvatske matice iseljenika i suradnica više izdanja Hrvatskog iseljeničkog zbora. Osnovala je Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu te Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi.
Objavila zbirku kratkih pripovijetki »Ariadnina nīt« i »Plesne kritike«, te je osmislila i priredila knjigu »Hrvatska —Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze«; autorica zapaženih eseja iz područja etike, identiteta i migracije kao i pripovijetki, poezije i neobjavljenih romana. Surađivala je u mnogobrojnim tiskanim i elektroničkim medijima.
Izvor: blog.vecernji.hr
