MOGU POSVJEDOČITI DA JE ISUS ŽIV
Hvaljen Isus i Marija! Zovem se Erwin Džaferagić. 39 mi je godina, po struci sam dipl. ing. pomorstva, suprug i otac troje djece.
Potječem iz obitelji koja nije prakticirala vjeru. Otac mi je po vjeroispovijesti musliman, a majka katolkinja. Odgajan sam po njihovoj prosudbi, bez sakramenata, na način da budem pošten, marljiv iskren i koristan čovjek društvu u kojem živim. No dugo sam živio u laži, dok nisam prihvatio Isusa za svog Spasitelja.
Za moje rane mladosti roditelji su se razveli i kroz to razdoblje moga djetinjstva bilo je puno trenutaka u kojima su se događale stvari koje su me dovele u odrastanju do toga da počnem suditi, da budem agresivan, da se osjećam nevoljenim, krivim za sve i odbačenim od onih koje sam volio jer nisam ih mogao razumjeti, a tada ni njihove postupke opravdati, iako su radili najbolje što su mogli.
Malo po malo, sve češći su bili moji sramovi, trenutci u kojima sam se povlačio u sebe i na neki način sve više tražio utjehu u društvu, dodvoravao se ulici prihvaćajući bilo što i bilo koga gdje bi se osjećao prihvaćenim, voljenim i slobodnim. Tako sam malo po malo prvo počeo pušiti sa 13-14 god. Zatim prva pijanstva, pušenje marihuane, pornografija, prva spolna iskustva, neposluh i buntovništvo prema svakom autoritetu, ali sam ipak na neki način sve to uspijevao sakriti od roditelja i voditi dvostruki život završavajući škole naizgled živeći normalo.
Tada sa mojih 16 godina, počeo je rat. Roditelji su otišli u gardu, a ja dobio još veću slobodu da činim ludosti koje sam činio misleći da činim dobro. Sve što sam imao, prodao sam. Počeo sam kockati, učestalije piti, izlaziti. Na neki način nadoknađivati sve ono što mi je, po mom mišljenju, bilo uskraćeno zbog sada ratne situacije. Neprestano pokušavajući suzbiti strah i zabrinutost što će biti sa roditeljima i kako će sve završiti. Godine su tekle a ja sve više tonuo u očaj trudeći se i dalje sve skriti od drugih i svoje srce ispunjavati lažnim idolima i zabludama, prolaznim užicima i nasladama koje su me dovele do ekstazija, tripova i na kraju – heroina kroz narednih mojih 15-ak godina.
Kroz to vrijeme vođen požudama, ovisnošću i stanjem srca koje je bilo toliko sebično da je vidilo samo svoje potrebe da bude high, ranio sam puno ljudi, učinio puno zala, iznevjerio svoje roditelje, napustio svoje prijatelje i potpuno uništio sebe i svoju nutrinu. Moji su dani postajali noćne more, moja buđenja mučenja, počinci traume, nigdje svjetla nigdje nade, nigdje utjehe. I tako sa svojih 26 godina, sa završenom školom, sa poslom kojim sam dobro zarađivao, sa zaručnicom koju sam volio – ja sam želio da me nema. Ništa me ne veseli. Okovi kojima sam se vezao postaju preteški, laž koju sam živio traži svoj danak, a nitko oko mene ne zna što se događa. Slute, ali istina je previše bolna da bi je priznali i prihvatili. Pokušavam svojim snagama ostaviti se kocke, osloboditi ovisnost. Bježim iz grada u grad, pa na brod… Tako godinama, ali pomaka nema. Samo još već razočarenje. Jer nakon perioda kad sam čist postajem još gori i svaki put je sve teže samo pomisliti biti čist.
Kroz to vrijeme ulazim u brak s ženom koju volim u nadi da ću uspjeti, da me ljubav prema njoj može promijeniti, ali ulazim u brak neiskren, sakrivajući svoje stanje, ulazim sa lažima i bremenom koje me slama. Vjenčali smo se u Katoličkoj crkvi iako ja nisam imao sakramente, ali sam nekako još dugo vremena prije toga osjećao želju da primim sakramente, ali zbog jakih obzira, što će tko reći kako će to biti, potiskivao sam tu želju. Jedino što sam od svoje mladosti radio bila je molitva prije počinka svojim riječima u kakvom god stanju bio. U braku u početku sve je naizgled bilo dobro kroz nekih godinu dana, no kada smo se odlučili na djecu počele su naše frustracije, nikako nismo mogli ostvariti trudnoću, pa pregledi, strahovi, razočarenja iako je klinički sve bilo s nama u redu. Tada smo se nekako počeli udaljavati umjesto zbližavati. Uz to, ja sam opet počeo tonuti u drogu sve sakrivajući, gušeći se u svojim lažima i porocima bježeći na brod da dođem sebi.
Tada vidjevši da neće dobro završiti jer smo se puno udaljili, sve više vremena provodili smo otuđeni jedno od drugoga u nekim odvojenim svjetovima iako smo se voljeli, ja zamolim suprugu da me nauči moliti Gospinu krunicu. Tako da sam na brodu daleko od utjecaja vanjskog svijeta i napasti svaki dan molio krunicu i čitao Sveto pismo. I ono što sada primjećujem je da sam bio puno mirniji, bar na brodu, jer kad bi došao doma nakon kratkog vremena opet bi potonuo u svoje grijehe, stao moliti i prepuštati se očaju. Prošle su tako tri godine i supruga je ostala u drugom stanju. Bila je presretna. A ja nemoćan da se radujem. S mislima kakav ću ja otac biti i što ću ovakav tom djetetu pružiti? Kome ću ja išta pružiti kad je sve mrtvo u meni? Samo očaj i tama koja ne prolazi. Nekako u to vrijeme supruga je čula od svoje prijateljice za časnu sestru Ljilju koja služi u Ražancu i otišla je kod nje na razgovor u vezi nekih svojih problema. Vrativši se od nje sva ozarena, vesela, puna nade pričajući o tome kako joj je bilo ugodno s njom razgovarati, kako bi trebali vise moliti i svoje živote graditi na čvrstim temeljima na Kristu – pomislih kako nije baš sva svoja. A kap koja je prelila času bila je da ne bi bilo loše da i ja odem malo do nje. Normalno ja odbijam, govoreći kako to meni ne treba, kako ja nemam problema itd. Ipak nekako, dok smo nešto radili u Ražancu, one me nagovore da dođem. U početku rezerviran i oprezan, malo po malo upustim se u razgovor. I za divno čudo, osjećam se ugodno u društvu nekoga koga ne poznam. Čak se smijem i sa zanimanjem slušam. Nakon toga smo se pomolili, a za vrijeme molitve bilo mi je iznimno ugodno nekako kao da tu moje srce pripada iako do tada nisam živio molitveni život.
Tako nam časna predloži da bi bilo dobro da odemo na seminar kod patera Zvjezdana u trajanju od pet dana što sam ja u početku odbio nekako u sebi misleći nije to za mene, pusti obziri i otpori. Ali nakon par dana dođe mi misao pa zašto ne, ionako smo doma oboje na godišnjem i tako odemo. To je bio moj prvi susret sa takvim načinom slavljenja Boga. I kad sam došao, prva dva dana mislio sam ovi nisu normalni, gdje sam ja to došao, bolje mi je pobjeći doma i sve što prije zaboraviti. Ali nekako da se ne sramotim i zbog časne koja nam je pokazala toliko ljubavi i brige za nas, odlučimo ostati. U vrijeme kad smo došli ja sam bio u apstinencijskoj krizi i sa sobom sam ponio tablete za odvikavanje Heptanon da mogu spavati i biti tamo normalan, koliko sam uopće mogao biti normalan kad je meni već godinama sve normalno bilo nenormalno i obratno. Uglavnom, drugi ili treći dan popijem zadnje tablete iako sam znao iz dosadašnjeg iskustva da neću moći ostale dane spavati i da ću biti nervozan, tjeskoban i da ću teško moći pratiti ostatak seminara, dogodilo se nešto čudno. A to je da sam sve te dane do kraja seminara i spavao i bio smiren i pratio, odnosno slušao patera kako sa ljubavlju i zanosom govori o ljubavi našeg Gospodina. Pa na kraju se čak i smijao sa “nenormalnima“, pjevao i slavio.
Kada je seminar završio vratili smo se u Rijeku gdje smo u to vrijeme živjeli i svaki dan smo zajedno počeli moliti Gospinu krunicu. Tada nakon par dana, jednog popodneva supruga počne jako krvariti, odemo na hitnu, i prvi put u životu osjetih dodir smrti. Njenu blizinu. Gubitak nekog do koga ti je stalo, nečega tvoga, dijela tebe. Iako se ubijam godinama drogama tek sada na nevinom djetetu postajem svjestan bar donekle što sam činio, svjestan svoje sebičnosti, oholosti, zarobljenosti. Kroz zatamnjeno bolničko staklo vidim svoju suprugu, odnosno njenu siluetu, i osjećam svu njenu bol. Tugu koja sada počinje razdirati sve u meni i bez da mi je rekla riječ znao sam. I tad sve se u meni počne rušiti. Suze mi naviru, ne mogu se kontrolirati. Plačem, ridam. Sve oko mene nestaje, sve u meni nestaje. Volio bih da me nema, da se zemlja otvori i uzme me, da se rodio nikad nisam, da sve padne u zaborav i nestane. Ali sve je tu. Sve je bolno, užasno. Njeno lice uplakano, grči se. Što sam učinio onoj koju volim? Ja sam kriv za sve. Moje laži, moja neiskrenost, moja ludost, moja lutanja. Moji grijesi u kojima sam se valjao godinama misleći da je to život, da je sve samo užitak i naslada, da sve što poželiš moraš i imati, ne pitajući za cijenu, da je sve dobro probati i ne žaliti zbog toga, da sve možeš u svom životu kontrolirati i da nema onoga što te može zarobiti i vezati. Ali to je daleko od istine. Tako se nastavlja naša agonija u bolnici. Supruga me tješi umjesto da je obratno. Zovemo časnu da nas bar netko utješi, van sebe smo. I daje nam broj od jednog brata koji je molio za suprugu. I dok on moli u meni sve puca, lomi se, raspada, sve me boli. Imam osjećaj da ću od boli umrijeti. Više ni ljudi oko mene ne postoje. Sve sama tuga, jad, muka koja čini se, neće proći. Tada supruga mora ići na kiretažu, a ja idem doma. Kako sam se dovezao ne znam. A na pameti mi je samo da iščeznem, da skočim sa zgrade da me nema. Dolazim u stan. Mislim, napit ću se da sve zaboravim, ali nešto se čudno dogodi. Počne mi se gaditi alkohol mada tada nisam ni slutio zašto. Tako prolazim tu noć plačući i dopisujući se porukama sa suprugom.
Sutra je supruga došla doma, a ja sam bio nikakav. Ne mogu ni svoje doma nazvati, samo neutješno plačem. I kada je popodne išla odmoriti pišući aplikaciju za novi posao padne mi na pamet da bi mogao poslušati jednu kazetu na kojoj je bila snimljena molitva predanja života Isusu Kristu. I dok sam molio odjednom opet provala suza. Dolazi mi da kriknem i s tim krikom izbacim svu tu bol i jad. A pred očima kao da mi se vrti cijeli moj život. Tada vapijem svim svojim bićem: Bože ako te ima smiluj mi se! Onda najednom mir! Spokoj kao da me netko prima u zagrljaj i uzima sve moje boli, tugu, sav mrak moje duše. Sve nestaje! Ništa mi nije jasno! Odjedanput radost. Kao kad iza tamnih oblaka izviruje zraka sunca i budi životnu nadu u tebi. Nato se i supruga budi, gleda me i pita što se tebi dogodilo, ti izgledaš drukčije. Odgovorim ne znam, ali sam sretan što se dogodilo.
Od toga dana moje srce se počelo mijenjati. Kao da je ono staro nestalo i dano mi novo. Počeo sam žuditi za molitvom, za čitanjem sv. Pisma, za sv. misom na koju sam počeo ići svaki dan. Iako sam dotada prisustvovao na samo njih par kada bi dolazio na sv. mise samo bih plakao. Ali više nisam bio tužan već nekako radostan, utješen, kao da pripadam tamo i kao da sve što čujem u čitanjima evanđelja i propovjedi se odnosi na mene.
Tada zbunjen svim što mi se događa, zovem opet časnu, a ona presretna, ohrabruje nas i pomaže nam da sada ustrajemo i nastavimo slijediti Gospodina koji se na tako čudesan način očitovao. Pomaže mi pri pronalasku svećenika da me pripremi za primanje svetih sakramenata, velika nam je potpora u molitvi i savjetima. Neka je Gospodin nagradi za svu ljubav koju nam je iskazala i ovome svijetu daruje još puno takvih duša.
Nakon nekoliko dana vraćamo se u Zadar kod mojih doma i dogodi se nešto čudno. Dok smo sjedili za stolom s mojim roditeljima osjetim snažan poticaj da svoga oca zagrlim i da mu kažem da ga volim i da mu opraštam sve s čim me do tada ranio i što sam mu zamjerio. Ali isto tako da i on meni oprosti sve čime sam ja njega povrijedio. A onda suze. Svi plaču za stolom. Nikome ništa nije jasno. Pogotovo meni koji sam tako duboko osudio i prezreo svoga oca zbog njegovih slabosti i ponašanja, a postao sam gori od njega (sudom kojim sudite sudit će vam se). Od tada naši se odnosi jačaju. Nema više teških svađa. Živimo zajedno iako sam mislio da se doma više nikada neću vratiti.
Želja da drogom u potpunosti je nestala, kao i želja za opijanjem, za kockom za izlascima ludovanjem i vjerovali ili ne drži me do dan danas (kad vas Sin oslobodi uistinu bit ćete slobodni). Primio sam sv. Sakramente. Bio sam presretan. Gospodin mi je otvorio sve pute, novi posao, supruga u drugom stanju. U meni neizmjerna radost. Sve je divno!
Pun poleta zgrabio sam novi život koji mi je Gospodin darovao. Ali nikome nisam rekao svoju istinu misleći Gospodin mi je sve oprostio zašto sada ikome išta govorit. Onda dok sam bio na brodu i molio odjednom nešto kao misao ili glas tako jako odjekne u meni da sam se prepao (Istina će te osloboditi). Tada skočim kao da me gone i automatski se počnem svađati sa tom mišlju. Neću reći, supruga će me ostaviti, roditelji će me se odreći. Ko će me takvog prihvatiti. Ali to je bilo tako snažno da se predajem. Uzimam satelitski telefon i zovem suprugu da je pripremim za razgovor kad dođem doma. Prije razgovora se tresem što ako… Ali kažem svu istinu koja nije bila baš laka. Ona me gleda i kroz suze kaže slutila sam, ali volim te i praštam ti. Otada naš brak je procvjetao. Sve ono što nas je razdvajalo sada nas milošću Gospodnjom čini jačima (što god vam kaže Učinite).
Nedugo nakon toga rodio nam se prvi sin, iako je u početku bilo problema jer je supruga krvarila i dolazeći kod svoje doktorice na vratima je dočeka, ne bih vas htjela strašiti ali puno takvih slučajeva sam vidjela i nisu bili izgledni“. Zavjetujemo se Gospi Trsatskoj. I digne se molitva naše zajednice Apostola Krvi Kristove i još nekih zajednica. A Gospodin po zagovoru naše Majke daruje nam dijete živo i zdravo na Blagdan Gospe Trsatske 10.5. Slava Isusu!
I da ne dužim, iako je još toliko toga za napisati, danas imamo troje zdrave i divne djece. Ljubimo se u Gospodinu koji nas još uvijek izgrađuje, hrabri, liječi, odgaja i oslobađa za divna djela koja za nas pripravi. Tako i ti, brate i sestro, podigni svoj pogled ka njemu i naći ćeš samo milosrđe, nježnost i ljubav koji ovakvoj bijedi poput mene dade toliko povjerenje i odgovornost da budem otac i da se mogu skrbiti za njih, a ni za sebe to nisam bio u stanju činiti.
Danas sedam godina nakon tog zahvata milosrdne Božje ljubavi u mom životu mogu posvjedočiti da je Isus živ, da je ljubav, da je istina. I želja je moga srca da i ti, brate i sestro, koji ovo budeš čitao otvoriš svoje srce Njemu koji može sve, Njemu koji za te i za me proli svoju Krv i tako pokaza koliko nas ljubi. I ma koliko ti teško bilo, i u kakvoj god situaciji se nalazio, znaj da je On može okrenuti na dobro. A ti budi ustrajan i ne umaraj se kucajući na vrata Njegova milosrđa, jer obećao je „Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će se, ištite i dobit će te… Neka Mu je slava i vječna hvala za sva divna djela koja nam učini i sve milosti koje nam udijeli po svom sinu ljubljenom Isusu Kristu, Bogu s nama.
I za kraj jedna pjesma, koju sam napisao po nadahnuću Duha Svetoga, posvećena prolivenoj Krvi našeg Spasitelja:
Krv moga Spasitelja!
Krvi tvoje rumen žar što sa križa iskapa
Na svu zemlju porod njen po njoj sada oživljen.
Krv iz tebe potekla da sad plati za sva zla i srca grijehom slomljena.
Da im vrati onaj sjaj koji im je darovan, po toj svetoj Krvi obećan.
Ona pere grijehe sve! Ona čisti duše te koje joj se poklone.
Ona njima daje sjaj, djevičanski blistaj taj.
I sad kapa ta, Krv dragocjena, na oltaru lije se za sve duše žedne nje.
I sad zove ta, Krv koja ne pita, da li svjestan si, samo dođi i uroni ti u blago njene ljubavi.
Samo ona muku zna posrnuloga čovjeka, samo ona muku tu okusila pregorku.
Ali gorak okus muke te da joj snagu za tebe.
Da sad dušo ti uspraviš se, upraviš, ka izvoru bistre te rijeke Krvi Kristove
Njezin nektar ljubavi nek sve nas oživi i srca naša otvori, čudu divne ljubavi.
Izvor: medjugorje-info.com
