JOŠKO ČELAN: N1 televizija ili “živelo bratstvo i jedinstvo”
N1, televizija ‘koja će vas vratiti u vrijeme stare, dobre Jugovine’
U petak 30. listopada otkrio sam da mi je Nepoznat Netko na broju 33 moga pretplatničkog paketa B-neta – ne pitajući me hoću li ili ne ću – umjesto dotadašnjeg CNN-ova, ubacio novojugoslavensku televiziju N1. Njen je direktor programa za Hrvatsku stanoviti, a meni otprije poznati Dubravko Merlić. Prije nego što sam se pozabavio njime, a potom i njegovom televizijom – koja je zapravo neke vrste balkanske podružnice tog istog CNN-a i na kojoj N1, na način koji ne zavrjeđuje opisivanja, “parazitira” – odlučio sam ustanoviti kome bi zbog ovoga trebalo, na naš tradicionalni narodni način, spomenuti bližu i dalju rodbinu.
Pokazalo se da mi je taj “darodavac u krajnjoj instanci” maronitski katolik – tko će ga kome, ako ne svoj svome! – Meksikanac libanonskog porijekla i najbogatiji čovjek na zemaljskoj kugli Carlos Slim, težak 81,2 milijarde dolara. Trag novca i vlasništva vrlo je jednostavan: vlasnik moga davatelja usluga B-neta je Vip-net, vlasnik Vip-neta je Telekom Austria Group, koju je pak 23. travnja ove godine preuzela Slimova kompanija America Movil isplativši s 2 milijarde eura manjinske dioničare, uz dokapitalizaciju od još jedne milijarde eura.
Bezočna izdaja “elite” u zagrebačkom “Sheratonu”
Nakon što sam svom maronitsko-katoličkom bratu i njegovim milijardama skresao sve ono što ih ide, mislio sam prvobitno opisati tek svoj prvi susret s tom novom hrvatsko-srpsko-bosanskom televizijom, ali brzo me je preduhitrio sam Dubravko Merlić. Ugledao sam ga već tom prvom prigodom na N1 u jednom, malo je reći iritantnom spotu, koji mi je izazvao cijelu bujicu sjećanja, uz mnogo nervoznog prevrtanja dokumentacije. Gleda me tako on s kratkog reklamnog spota, kakve prave američke televizije kad od svojih prosječnih novinara žele napraviti zvijezde ravne hollywoodskim, sa svojim licem “idealnog purgerskog zeta”, istina, malčice ocvalog – znate ono: “mlad, bogat i načitan” – i počinje svoju kratku, ali (baš potpuno) lažljivu priču: on je, kaže, uvijek pravio televizije za narod i gledatelje, a ne za neke uže interesne i političke skupine (da ne kažem, za oligarhiju)!
Mor’te si zamisliti: uzor novinarske čvrstine i nepotkupljivosti, sam kamen stanac, o kome bi možda trebali učiti studenti novinarstva na svakom Fakultetu političkih znanosti. Znajući zapravo i njega i rečeni zagrebački Fakultet čovjek brzo pomisli kako ovaj spoj nije slučajan: i jedan i drugi proizvod su istog duha i iste prakse, koje je najbolje označiti ovako: bezobzirni i besprincipijelni karijerizam, lišen svakog domoljubnog osjećaja, a u službi medijskog kolonijalizma ove ili one – najčešće one prve – svjetske velesile!
Zapravo, za sve bitno o njemu – a to se onda prirodno prenosi i na njegovu televiziju – lako ćete otkriti ako posjetite poznate mrežne stranice Marija Proface na engleskom jeziku pod nazivom Mario’s Cyberspace Station i potražite tekst pod naslovom “Any Questions, Madam Secretary?” (“Imate li kakvih pitanja, gospođo ministrice?”). U njemu se govori o jednom događaju od prije više od desetljeća i pol, o kojem bi doista trebali učiti studenti, ali – upravo obratno – kao o jednom od primjera najvećeg novinarskog puzavaštva, beščašća pa čak i izdaje u suvremenoj hrvatskoj državi i među njenom “elitom”!
Evo što se tada dogodilo: u vrijeme sumraka Tuđmanove Prve Republike – usput, uzalud danas Josipović najavljuje drugu, jer ona je već na djelu od 3. siječnja 2000. godine – sve su političke pa tako i medijske hijene (ili, prema Profacinoj poveznici uz tekst: “media whores”, “medijske kurve”) nanjušile pad ovog jedinog stvarnog hrvatskog državnika. Stoga su se 30. kolovoza 1998. godine okupile u zagrebačkom hotelu “Sheraton” da Madeleinei Allbright, moćnoj američkoj ministrici vanjskih poslova u vladi Billa Clintona, ponude svoje podguzne usluge u rušenju Tuđmana, a sebi i svojim potomcima za naredna desetljeća osiguraju tzv. “bolji život”.
Profaca tako piše da su ovu skupinu od sedam “navodno neovisnih novinara”, koju je poimence “odabralo veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu”(!), činili najprije “članovi ‘Foruma 21’ (s HTV-a) Damir Matković, Dubravko Merlić i Željka Ogresta”, a potom i oni iz tiskanih dnevnika “Novi list (Dražen Vukov Colić, Gordana Grbić), Jutarnji list (Sanja Modrić) i Radio 101 (Zrinka Vrabec – Mojzeš)”.
(Od tada ili, zapravo, još od ranije, kad god čujem riječ “neovisni”, znam da je riječ o neovisnosti od hrvatskog, a ovisnosti od kakvog drugog, najčešće vrlo moćnog stranog interesa. Druga riječ – varalica bila je, vidjelo se posebno nakon 3. siječnja 2000. godine, “profesionalni”. Njome su se u pravilu nazivali razni protuhrvatski, jugonacionalistički, manjinski ili kakvi drugi “kadrovi” u raznim sigurnosnim službama, koji bi u njih dolazili, nakon što su iz njih “etnički očišćeni” hrvatski domoljubi i katolici.)
“Najogavniji od svih ljudi”
“Gospođo ministrice, hvala vam za potporu slobodi medija u Hrvatskoj”, počeo je Merlić svoje uznosito supozitorijsko obraćanje Allbrightovoj, pokazujući na djelu i današnjim naraštajima kako izgledaju izdajnici – u ovom slučaju medijski, jer bilo je i političkih (Račan, Budiša i drugovi), koje je organiziralo američko veleposlanstvo radi rušenja Tuđmana – a kakve je još kineski mudrac Sun Tzu u svoje slavnome djelu “Umijeće ratovanja” s razlogom nazivao “najogavnijim od svih ljudi”. Za njih je svojim moćnim vladarskim čitateljima preporučivao da ne žale novca u njihovu potkupljivanju, jer im onda neprijateljsko carstvo pada kao zrela kruška, a da i ne moraju ni zapucati.
“Ja sam Dubravko Merlić”, nastavio je pred njom svoje sažeto obraćanje “medijske kurve”, dok ga je supruga Željka Ogresta jamačno zadivljeno gledala i slušala, osjećajući jasno kakve ih blagodati čekaju kao protutuđmanovske, ne baš prvoborce, nego pravodobno preobraćene “drugoborce”. Na to su ih podsjetili protuhrvatski i protutuđmanovski prvoborac Ivan Zvonimir Čičak na jednom skupu u zagrebačkom Novinarskom domu, zabilježenom u žestokom sorosevskom prvoboračkom ARKzinu (ožujak 1998.), koji Profaca donosi uz sam taj zapisnik sa skupa u “Sheratonu”.
Merlić je dalje verglao nevjerojatno priprostu i lažljivu pričicu, koja traje do dana današnjega i uvijek je takva glupa i prozirna, ali djelotvorna kad god treba hrvatskoj katoličkoj većini uskratiti i grama ili milimetra medijskog prostora i zamijeniti ga lijevo-liberalnim kakav je po ukusu globalizatorskih gazda.
“Ja sam”, rekao je, “zaposlen na HRT-u i imam mnogo osobnih problema, jer u toj kući još nema načina da profesionalni novinar obavlja svoj posao”. Tražio je – nova bijedna smicalica koja se vrti desetljećima – da “ustanova nadzirana iz predsjedničkog ureda” postane “javna” i da se državni kanali “privatiziraju” i to obilato, jer ako bude usitno, “to ne će moći utjecati na slijedeće parlamentarne izbore”. Drugim riječima – i tek za nijansu pojednostavljeno – da se narodna vlast nad medijima zamijeni vlašću manjinske oligarhije, tada Račanove, koja će pomno slušati naredbe iz američkog veleposlanstva i State Departmenta.
I to je upravo ono što imamo nakon 3. siječnja 2000. godine, svejedno jesu li na vlasti Račan ili Sanader, Mesić ili Josipović: medijski sustav, trajno otet hrvatskoj većini, a u službi domaće “ovisne elite” i njihovih stranih gazda. U ono vrijeme Amerika i njeni veleposlanici, najprije Galbraith, a potom Montgomery i tko još sve ne, (s)rušili su Prvu Republiku hrvatskog državotvorca Tuđmana zbog njegove navodne “autoritarnosti”, a “nesloboda medija” bila je glavni adut. Laž tih optužaba mogla se vidjeti iz samog sastava “sedmorice nezavisnih” iz Sheratona: postojala su u to vrijeme politički potpuno nadmoćnog Tuđmana, ipak dva od hrvatske države i interesa “nezavisna” dnevnika (Jutarnji list, Novi list), a i u Kutlinoj Slobodnoj slobodno su pisali novinari kao Plevnik, Žutelija i mnogi drugi. Na samom HRT-u bilo ih je najmanje 21 dobro organiziranih antituđmanovaca (“Forum 21”) i da ne navodimo dalje. Danas pak imamo potpuno, ne niti državnu, nego partijsku televiziju na čelu s izravno komunističkim direktorom Radmanom, ali za američko i sva ostala veleposlanstva – a nažalost uvelike i za hrvatsku oporbu – sve kao da je u najboljem redu.
Sedmero “navodno neovisnih novinara”, koju je poimence “odabralo veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu”(!), činili su Damir Matković, Dubravko Merlić i Željka Ogresta (HTV), Dražen Vukov Colić i Gordana Grbić (Novi list), Sanja Modrić (Jutarnji list)) i Zrinka Vrabec-Mojzeš (Radio 101)
I konačno, Profaca na svojim stranicama navodi što se dogodilo s tadašnjim Madeleininim “hrabrim pobunjenicima” protiv “autoritarizma” i “medijskih nesloboda”: troje je zahvalni Račan promaknuo na toliko žuđene poslove veleposlanika, a ni bračnom paru Merlić svih tih i narednih godina nije bilo loše – evo sada su im američke gazde darovali i vlastitu televiziju. Nju Hrvati kakav sam i ja dobivaju u paketu i pri tome ih se ne pita – žele li je ili ne žele. Što mislite kako se ja osjećam dok je gledam?
“Slavne ništice”: Amanpour, Ladišić, Quest…
Pa, evo kratkih dojmova prikupljenih samo u sat vremena u ponedjeljak 3. studenoga ujutro. Nakon Merlićeve ide najprije jedna još odvratnija njuška: Christiane Amanpour, koja šalje bratske pozdrave svojoj novoj balkanskoj ispostavi. Ona budi gotovo iste ružne uspomene: sjećam je se kada je devedesetih godina, u operaciji rušenja Tuđmana, hodala po Hrvatskoj i snimala naslovnice Hitlerove knjige “Mein Kampf” u knjižarskim izlozima ili kukaste križeve na zapuštenim fasadama zgrada. Njena matična kuća u vlasništvu medijskog mogula Teda Turnera oduvijek je bila produžena ruka američke vanjske politike i – za razliku od Merlića i njemu sličnih, koji su plaćeni za izdaju – ona je plaćena za lojalnost svojoj domovini, jer je inače ne bi ni bilo. Ni nje, niti njezine televizije.
Nakon Amanpourove, pozdrave svojim balkanskim izvršiteljima šalje i Richard Quest, smiješno-prijeteća pojava s glasom nalik onom britanskih kolonijalnih namjesnika u Keniji ili jednoj od Rodezija. Svojim balkanskim gledateljima poručuje da “gdje se god pojavi CNN tu procvjetaju poslovne prilike (‘business opportunities’)”. Istina je potpuno obratna: gdje dođe CNN tu se obično već pojavila ebola, kuga i kolera ili će tek izbiti kakva kriza – najčešće i kakav manji ili oveći rat! I onda će Amanpourova svojim ozbiljnim apokaliptičnim nastupom, ali sa sigurne distance od mjesta gdje se doista puca, objašnjavati što se zbiva – pri čemu će, dakako, uvijek prešutjeti prave razloge – “zašto”.
Nakon što provarite ove amblemske “slavne ništice” pripremite se za jednu pravu balkansku televiziju. Njena narav vidljiva je još u najavi: “10 sati i 30 minuta – ‘Robna kuća’, ‘serija koja će vas vratiti u vrijeme stare dobre Jugoslavije”. Slijedi Tihomir Ladišić, kojem je naređeno da se treba “spontano smiješiti”, ali hajde ti natjeraj našeg dragog purgera da bude u ičemu spontan, osobito ako moraš najaviti reportažu o konjičkom klubu u Aranđelovcu, negdje u dubokoj Srbiji. Bio je to najkiseliji “spontani smiješak” na svijetu.
Slijedile su, jedna za drugom, kao na vrpci – naizgled vijesti, a zapravo lekcije iz angloameričke “političke ispravnosti”: uspjeh homo-mimohoda u crnogorskom glavnom gradu Podgorici, uz samo tisuću i pol do zuba naoružanih specijalaca (jako dobra stvar, to privođenje divljih i još pretjerano raznospolnih Balkanaca naprednom zapadnom pederaju!). Potom reportaža o dotjeranim sarajevskim biznismenkama (još bolje: uvijek pucajte na “žensko oslobađanje” – bolje to, nego da sjede kod kuće i rađaju male Balkance kojih je, ionako, kao i svih drugih na Zemlji više nego što bi ih trebalo biti, ako se želi njima lako i uspješno vladati). Konačno, Ladišić najavljuje nekakav skup nekakvih manjinaca iz Beograda, ali priloga nema – hebi ga, N1 navodno već ima 200 zaposlenih, ali, eto, još se uigrava…
U športskoj rubrici udarna vijest: Novak Đoković osvojio neki turnir, što beogradski novinar čita ozareno, nesvjestan da mnogi njegovi hrvatski gledatelji kad ovaj igra protiv kakvog Tsonge ili Nishikorija navijaju za ove druge. Slijedeća prevažna športska vijest: “Jagodina priredila šok u Pećincima, kada je za samo nekoliko minuta stigla prednost domaćina od dva gola razlike, da bi kasnije i trijumfovala”.
Na kraju, prognoza vremena, koju vodi Dunja Mazzocco Drvar: Bože, kakvo li je samo danas vrijeme u Zaječaru ili na Pešteru?! Iza njenih leđa nevjerojatni zemljovidi: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija – čudne i pomalo prijeteće mrlje. Crne Gore sad ima, sad nema. Slovenije i Makedonije nema uopće, a o Kosovu i Albaniji, čini se, niti ne pomišljaju. Prva podsvjesna misao je: ta ne će nas valjda ostaviti same s četnicima i balijama – spašavajte nas slovenska, makedonska i osobito albanska braćo! Gdje ste vi, zašto vas nema?! Druga je pak više onako geo-politološka: pa gdje je tu slavni “zapadni Balkan”?! Je li to nešto konkretno i trajno ili će to Merlić i Ted Turner stezati i rastezati kako im padne na pamet?!
O jeziku, rode, da ti i ne govorim: “informisat će nas” i o “regionu” i o “demokratiji” u njemu… Pada mi na pamet Ustav Republike Hrvatske i njegov članak 12. u kojem stoji da je “u službenoj uporabi hrvatski jezik”, ali to nije stvar koja bi obvezivala Teda Turnera, a niti Dubravka Merlića. Njima su puno važnije, kako reče Quest, “business opportunities”…
Televizija u službi geopolitike
I na kraju, u Hrvatskoj je već uočeno da Turnerov CNN i ovaj put – baš kao i devedesetih godina, kad je, među ostalim, trebalo rušiti Tuđmana – samo provodi američke geopolitičke interese, a oni su da se Bosna i Hercegovina i Srbija što prije i urednije privedu u euroatlantske integracije i to onda, po prirodi stvari, postaje obvezujući domaći rad i za još neke Hrvate, puno više i od najvažnijih hrvatskih domaćih zadataka: pored spomenutog Merlića, Ladišića i drugova, to su još regionalni imperativi i za Ivu Josipovića, Vesnu Pusić… i da ih sve ne nabrajamo.
Ovog novinara bi pak zanimalo da se to dogodi, ako je ikako moguće, samo Hrvatima u BiH, a ovi drugi – neka ostanu što dalje izvan… ali, mene, naravno, nitko u tim stvarima ionako ne će pitati.
U cijeloj toj stvari najteže mi pada spoznaja da će, kako je najavljeno, Merlić i njegova N1 zaposliti još čitavih 60 jugoslavenskih ili zapadno-balkanskih novinara u Hrvatskoj. Naime, ako se sjećate, prilikom referenduma o braku, dvije trećine Hrvata izjasnilo se za jedno, a svi najmoćniji mediji bili su za suprotno. Čovjek bi očekivao da će “nevidljiva ruka tržišta”, koja, kao što je poznato, savršeno rješava sve neravnoteže u društvu i gospodarstvu, postići da se osnivaju upravo takvi mediji koji će biti po mjeri te dvotrećinske većine.
Ali, evo, nekim čudom većinski katolički Hrvati ovdje ostaju na suhom kruhu, dok uvijek na vrh ispliva ova debela i preko svake mjere ugojena balkanska manjina. Pa, zar nije vrijeme da ih ta hrvatska većina konačno – ali ovaj put zauvijek – skine s vrata?!
Autor: Joško Čelan / 7Dnevno
