VUKOVARSKI HEROJI: Goloruk pucao iz minobacača bez postolja
“Ručno sam ispucao oko 4 000 granata. Imao sam posebnu metodu. Prije pucanja morao sam otvoriti usta da mi ne popucaju zubi, a u uši sam stavio dva metka od Magnuma, kalibra 45” – priča Doktor.
Ivan Anđelić – Doktor već je kao dijete bio poseban. U njegovom mjestu su mu stariji dali taj nadimak, nabavili slušalice i imali od njega velika očekivanja. Tad nisu ni slutili da će Anđelić uistinu postati doktor. Ali, bez bijele kute, doktor ratovanja…
“Doktor” se pokazao kao izuzetno živopisan sugovornik kakav je, kažu oni koji su gledali njegove inovativne načine ratovanja, bio i na bojišnicama. Bez dlake na jeziku, Ivan Anđelić svoju ispovijest često prekine smijehom, ali i pokojom psovkom. Jednom takvom, počastio je i samog Šljivančanina koji je čuo za čovjeka koji im je u stanju goloruk izazvati gubitke. Tako ga je 02.10.’91. kada je elitni srpski korpus u Vukovaru doživio gubitke, imenom i prezimenom Šljivančanin pozvao na predaju, kada je zagrmio preko megafona:
“Ivane Anđeliću Doktore, ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali na žalost, mnogi će platiti glavom!”, prijetio je Šljivančanin i najavljivao Ovčaru.
– Ja sam znao gdje je meni mjesto, uzeo sam moju motorolu i lijepo mu rekao: “Profesionalni vojniče, oficire, je*em ti mater četničku! Imate tri dućana u Borovom selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i preko Dunava!” Morao sam to reći jer on nije smio namirisati činjenicu da smo oslabljeni i desetkovani. Ma zamislite samo, u Vukovaru i okolici bilo je 80 000 četnika, na nas 2 000 – prisjetio se Doktor.
Njegovo junaštvo koje je često graničilo s ludošću, hvale i potvrđuju gotovo svi branitelji koji su se s njim sretali tih paklenih mjeseci u Vukovaru. Neobično je cijenjen i od postrojbe HOS:
– Ivan Andelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, zapravo nije bio liječnik. Kad sam ga prvi put vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u Večernji list, pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu – opisuje Damir Markuš jednu od Doktorovih inovativnih metoda. Sjeća li se Doktor toga?
– Hahaha, kako ne… Pa, bilo mi je nezamislivo da ne koristimo minobacač jer nemamo postolje! U redu, s postoljem si precizniji, imaš vremena maknuti se radi detonacije i tako. Kad sam došao po taj minobacač, rekli su da ga ne mogu koristiti. Rekao sam “marš”, pokupio ga i ručno ispucao oko 4 000 komada granata. Imao sam posebnu metodu. Prije ispucavanja sam morao otvoriti usta da mi ne popucaju zubi, a u uši sam stavio dva metka od Magnuma, kalibra 45. Zanimljivo, nemam oštećen sluh nakon svega – priča srčani Ivan Anđelić Doktor, ali mi ipak doznajemo da nije izašao bez oštećenja. Anđelić je čak tri puta ranjen. Prvi put u Vukovaru kada je trajno izgubio 70 % vida zbog ranjavanja u oko. Drugi put je prilikom ratovanja u Rami zadobio geler u vrat, a potom ga je na putu prema Šuici po nogama pokosio mitraljez.
– Jesam, prilično sam izranjavan, ali PTSP nemam ni u tragovima. Niti jedan posto. Ne znam kako, valjda je to stvar karaktera – iskren je Doktor koji je upravo zbog svoje iskrenosti izuzetno cijenjen među braniteljima. Toliko cijenjen i hrabar, da je u pripremi snimanje filma o njemu. Zadaću je preuzela Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika, Anđelićevog mjesta iz kojeg je krenuo u ratne pohode:
– Moj Tovarnik, kao najistočnije mjesto Hrvatske koje graniči sa Srbijom, naslutio je probleme još ’90-tih kada smo i počeli s pripremama. Ja sam bio lovac i imao svoje oružje, a moj brat je kupio snajper i otišao u vukovarsku policiju. Cijela moja obitelj, i stariji i mlađi brat, moji stričevi, nećaci, svi smo bili uključeni. Ja sam svojim FAP-om napravio prvu barikadu, a poslije smo na drugu stranu mjesta postavili traktor. Od Merčepa su počele stizati naredbe iz Vukovara, a Marijan Popović je kao zapovijednik sela vršio raspoređivanja. Naše selo kao i okolna sela su se samoinicijativno organizirala, onako kako su znala i mogla. A onda su došli Ante Roso i Miljenko Filipović i napravili pravu, mukotrpnu, legionarsku obuku nad 800 – 1000 ljudi. Ostalo nas je 165. Tada je osnovana 4. bojna vukovarska, 3 brigada ZNG-e, postali smo profesionalci…- ponosan je na svoju bojnu Doktor koji ističe kako je samo od 7 Našičana, njih 6 poginulo, a jedan je ranjen završio u logoru. Isto tako ponosan je na osam žena u sanitetu. Po padu ih je osobno Šljivančanin tražio, pa su dvije završile u logoru, tri teško ranjene, jedna otišla u proboj, a jedna uspjela otići s konvojem. Ni jedna se, kaže, nije povukla i sve su s muškarcima rame uz rame ratovale, a usput im sanirale rane. Ivan Anđelić Doktor, kao osoba koja je iz JNA donijela veliko znanje, a to znanje onda i primjenio na ulicama Vukovara i šire, pokazao je i veliku stručnost u primjeni radio uređaja. Tako je šifriranim porukama komunicirao sa zapovijednicima.
– Ma, nije bilo ratnog resora u koji se nisam upetljao. Bilo je u Vukovaru dosta školovanog kadra iz JNA s diplomama, poput mene, ali su završili po podrumima. Sad mnogi tvrde da su dali sve od sebe. Laž. Trebalo je dati 150 posto, ako si želio rezultate. Ja sam se davao i nije mi žao – kazao je veliki Doktor koji danas živi na zagrebačkoj Pešćenici i dodao da “svoj PTSP koji nema često liječi ribolovom”.
Autor: Snježana Vučković/dnevno.hr
